RAZUMIJEVANJE BOŠNJAŠTVA U KONTEKSTU POPISA STANOVNIŠTVA U BiH

Prof. dr. Mujo Demirović

Pravni fakultet

Univerziteta u Bihaću

 

HISTORIJSKO RAZUMIJEVANJE BOŠNJAŠTVA U KONTEKSTU POPISA STANOVNIŠTVA U BiH U 2013. GODINI

„Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, Stećke. Šta je stećak?

Oličenje gorštaka Bosanaca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno!

Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kome je prikazan kao sužanj“.

Miroslav Krleža

 

„Dragi Jukiću! Razumio sam tvoje jade i da ležiš slab izvan domovine. Evo ti moj poruk i selam. Nijesam htio Tvojih poruka i savjeta slušati, a da slušah, ne bi se onolika krv po Bosni i Hercegovini prolila. Ona krv me uvijek uznemiruje i sve što se uspinjem na više časti, pričinja mi se, da sam manji od onog nesretnog pohoda u Bosnu. Nijesam htio vjerovati, da je nemoguće, da bi Bošnjaci postali pravi Turci. Ali tako doista jeste. Ovo uvjerenje ulila mi je u dušu neka kći Krajine, koja reče, da voli u Krajini u košari spavati i prohu jesti, nego u carskim dvorovima zlatom se ogrtati. A to je ona sila, koju mi ti spomenu; sila nad kojom veće sile nema. Dok poslove uredim, vratit ću se u Carigrad, izvojštit ću Ti slobodu, a dotlem neka ti bude muka manja; jer ju na pola u duši svojoj dijeli s Tobom Tvoj Omer-paša“.

Pismo Omer-paše Latasa fra Ivanu Frani Jukiću,

Bagdad, 30. septembra 1857. godine.

PARADIGMA BOSNE I BOŠNJAŠTVA

Bosna i Hercegovina povijesno je prebivala kao teritorijalni, običajno-kulturni, političko-pravni i državni identitet. No, taj identitet je bio, i jeste još uvijek, glavni „predmet“ i pobuđujući poriv srpskog agresivnog nacionalizma u cjelinu. Otuda, srpska nacionalna politika, u krajnjoj liniji, orijentirana je ka negaciji tog bosansko-hercegovačkog identiteta i povijesnog individualiteta.

Na drugoj strani, znanstvena historiografija, oslobođena svakog etnocentrizma, naprimjer, historiografija jedne Nade Klaić, uvaženog historičara i poznavaoca Bosne, smatra da bi „rađanje srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati pažnju i to ne samo što je ona izgleda među svojim susjedima najstarija, nego i zato što se srpska i hrvatska formula nikako nisu dale primijeniti na Bosnu.“[1] Šire elaborirajući povijesne procese što su se odvijali na državno-pravnom prostoru u okviru Južnih Slavena, Nada Klaić će jasno argumentirati svoj temeljni uvid, koji sa svoje strane svjedoči o dubokom povijesnom izvorištu i kontinuitetu državno-pravne i političke samostalnosti Bosne, koja kaže: „onda su bosanske zemlje počele svoj samostalni politički razvitak, doduše u isto vrijeme kada i oni Slaveni koji su zaposjeli kasnije hrvatske i srpske zemlje, ali je ogromna razlika što samostalni bosanski politički razvitak nisu nikada prekidali niti Hrvati niti Srbi, koji su tek potkraj osmog stoljeća osvanuli u Dinarskim planinama“.[2] Jedna je to od mnogobrojnih historiografskih spoznaja, u čiju širu elaboraciju mi ovdje ne možemo ulaziti, kroz koje Nada Klaić pokazuje da je Bosna, najstarija balkanska država, graničila sa Srbijom i Hrvatskom te da je u toj državi živio jasno identificirani etnikum Bošnjaci, koji nisu bili niti Srbi niti Hrvati, te da je ona historijski, etnički i po svemu bila prepoznatljiva.

Istina je, kako navodi i Noel Malkolm, Bosnom je uvijek vladao bosanski ban i ako bi ponekad morao privremeno napustiti svoju zemlju da susjedni vladari „prošeću po njoj“, takvi izleti su bili kratkotrajni i tada nisu značili ništa, jer tuđinski vladari mogli su doći i otići, dok su bosanski ostajali, borili se i gradili nezavisnost svoje zemlje Bosne. Iako su bosanski vladari, od Kulina bana pa dalje, formalno nosili različite titule i nazive, oni su, što je zajedničko obilježje svih njih, suvereno i potpuno samostalno vladali svojom državom Bosnom i svaki je imao onoliko vlasti koliko je raspolagao stvarnom moći u svojoj zemlji.

Bosna je, iako su i ranije uspostavili svoj uticaj i uporište, prije 1430. godine, pala pod vlast Osmanskog carstva 1463. godine i „otada je Bosna izgubila mogućnost vlastitog državno-pravnog razvitka“.[3] Naime, u periodu od 1448-1453. godine od osvojenih dijelova Bosne stvoreno je Bosansko krajište, koje „predstavlja prvu upravnu jedinicu na bosanskom tlu, koja se drugačije zvala Vilajet Hodidjed i Vilajet Saraj-ovasi, Polje oko dvora“,[4] da bi 1463. godine bio osnovan Bosanski sandžak. Međutim, pad Bosne pod osmansku vlast izazvao je dramatične obrte. Osvajanje bosanske teritorije, u njenim povijesnim okvirima, po mišljenju Muhameda Filipovića, „značilo je, istovremeno uništenje i cjelokupne prethodne strukture vlasti i socijalnih odnosa, koji su tada u Bosni vladali, te nosilaca te vlasti. Sve forme i funkcije te vlasti su nestale. Nestao je kralj i cijela njegova obitelj, nestale su vojvode i visoko plemstvo, nestala je Crkva bosanska i cijela ekonomsko-pravna struktura države Bosne“.[5] No, bosanska egzistencija pod osmanskom, a kasnije i austrougarskom vladavinom nije izgubila svoj teritorijalni, običajno-kulturni i državno-pravni individualitet.[6] Parafrazirajući Noela Malkolma, uglednog engleskog historičara, prijatelja i pobornika istine o Bosni možemo reći sa izvjesnošću: Bosna ima jak i ubjedljiv kontinuitet zemlje same po sebi, veoma izražen kontinuitet svih elemenata države, historijskih, geografskih i političkih. Ona ima svoju specifičnost, kao specifičan entitet u oba carstva, kako u Otomanskom tako i Austrougarskom. Ona je imala svoj kontinuitet srednjovjekovne državne samostalnosti, duže nego i neke susjedne države, kao što je Srbija. Punih pet stoljeća, ne gubeći nadu u konačnu obnovu državnosti, Bosna i Hercegovina je u najvećoj mjeri sačuvala teritorijalni i političko-pravni kontinuitet. Kada je riječ o teritoriji Bosne i Hercegovine, bilo je određenih izmjena, korekcija, međutim, povijesni teritorij je, uglavnom, sačuvan, što je potvrđeno Berlinskim kongresom 1878., kao i odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a (1943.) i Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, međunarodnim priznanjem Bosne i Hercegovine 6.4.1992., ali i potpisivanjem paketa mirovnih sporazuma postignutih u Dejtonu 14.12.1995. godine. Prema tome, da je Bosna vještačka titoistička tvorevina, čije su granice administrativne, pa onda mogu i nestati, dio je propagande i ekspanzionističke politike susjednih država. Međunarodno-pravno priznate granice, kao i rušenje velikosrpskog i velikohrvatskog političkog projekta, prihvatanje i čuvanje Bosne od strane Bosanaca, njena tradicija u bosanstvu i bošnjaštvu i teritorijalna cjelovitost i specifičnost Bosne, garancija su njenog postojanja i opstajanja.

No, negacije teritorijalnog, običajno-kulturnog, državno-pravnog i političkog individualiteta Bosne, negacije koje se fanatično vrše svim sredstvima, pa i agresivnim ratovima i zločinima genocida, sa stanovišta velikohrvatske i velikosrpske nacionalne ideologije i politike, prirodno, uključuju u sebe i negaciju bošnjačkog nacionalnog individualiteta, kao njihove nerazrješive zagonetke, na kojoj padaju imperijalne pretenzije ovih nacionalističkih i nacifašističkih politika.

Upravo ova negacija kao destrukcija bošnjačkog nacionalnog individualiteta ulazi u povijesne konstante srpske nacionalne politike prema Bosni i Bošnjacima. Riječ je o fantazmagoriji protiv koje govori čitava povijest bošnjačke nacionalne samosvijesti i zbiljske povijesne egzistencije.

Povijest ideje i različitih poimanja bošnjaštva nije, istina, još na sintetički način ni istražena, a time ni napisana. No, fragmentarne studije i pojedini pogledi u historiografskoj i politološkoj literaturi omogućavaju da se u konciznom obliku skiciraju glavne komponente u sadržini i genezi različitih koncepcija bošnjačke identifikacije.

Iako srpska i hrvatska pseudoznanstvena historiografija, pogotovo onda kada se stavlja u funkciju ideološkog legitimiranja velikodržavnih politika prema Bosni i Hercegovini, to negira, povijesno je jasno da svijest o bošnjačkom identitetu potiče iz doba srednjovjekovne Bosne i da se ona izražava pojavom i afirmacijom imena „Dobri Bošnjani“. Ime Bošnjanin ili Bošnjak, u izvanbosanskim sredinama, koliko je do sada poznato, prvi put spominje se u carskoj tituli Manojla Komnena od godine 1166. Od tada, pa sve dok u drugoj polovini XIX stoljeća nisu prevladale nacionalne ideologije, ovo je ime stajalo jednako ravnopravno imenu Srbin ili Hrvat, tako da je teško naći teoriju iz koje bi se dalo zaključiti da bi tada bosanstvo bilo supsumirano u srpstvo ili hrvatstvo.[7]

Potvrđuju to ne samo vanbosanski historijski izvori nego i sačuvani i pisani dokumenti u kojima stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe označavaju kao narod „Dobrih Bošnjana“. Etnocentrička srpska i hrvatska pseudohistoriografija pokušava dokazati da se pod ovim imenom ne krije etnički individualitet nego oznaka za bosanski politički narod pojmljen u feudalnom smislu riječi. No, za takvu interpretaciju nema nikakvog historijskog izvora. Ime i pojam „Dobri Bošnjani“ sigurno označava i bosansku elitu moći toga doba, ali ono iskazuje i bosansko razumijevanje vlastitog narodnog individualiteta.

Zapravo, iz sačuvanih dokumenata vidi se da ovim imenom Bosanci razgovijetno u narodnom smislu sebe razlikuju od drugih etničkih grupacija poput, npr. Vlaha, Srba, Hrvata, Ugara itd. Otuda se i pod imenom „Dobri Bošnjani“ podrazumijeva i svijest ljudi srednjovjekovne Bosne o vlastitom etničkom identitetu. Ona se oblikovala u protivrječnim historijskim procesima. Prvobitno etnički heterogeno stanovništvo Bosne (Iliri, Romani, Slaveni i sl.) historijskim procesima preoblikovalo se u konstituciju novog naroda – naroda „Dobrih Bošnjana“. U tom smislu se može „… doista govoriti o novom narodu, jer nakon dolaska Hrvata i Srba u bosanskim krajinama razvija se jedan novi narod; prisustvo Slavena ne znači nestanak starosjedilaca, stanovništva latinskog ili ilirskog govora već cjelina predstavlja ‘novi narod’“.[8]

Ne možemo ulaziti u identifikaciju i analizu svih historijskih faktora koji su oblikovali etnički individualitet naroda Bošnjana, kako su sebe, u svim sačuvanim dokumentima, imenovali srednjovjekovni Bosanci.[9] No, apostrofirat ćemo, u sažetom obliku, neke od najvažnijih.

Riječ je, prije svega, o pojavi, afirmaciji i razvoju srednjovjekovne države. Još je Ivan Kinamos, vizantijski pisac iz XII stoljeća, govoreći o Bosni bana Borića, prvog poznatog bana, prethodnika Kulina bana, uočio politički individualitet i neovisnost Bosne, pa će zapisati: „A Bosna nije podložna… nego je sama za se; narod koji svojim zasebnim životom živi i sobom upravlja.[10]

Izvjesno je da je politička individualnost Bosne, kako je to bilo uobičajeno i u drugim srednjoevropskim državama, bitno sudjelovala u etničkom individualiziranju i samoosvješćavanju naroda Bošnjana. Mjestimice i suvremena, pa i srpska historiografija, prepoznaje i respektira tu međusobnu vezu između etničkog individualiteta i egzistencije bosanske države: „Čitav razvoj posebne bosanske države vodio je u pravcu stvaranja osjećanja povezanosti i solidarnosti stanovništva u njenim okvirima. Otuda se naziv Bošnjani za stanovnike bosanske države javlja daleko češće od srpskog imena i potiskuje ga čak u oblastima koje su iz sastava srpske države srazmjerno kasno ušle u sastav Bosne“.[11] U širenju osjećanja povezanosti i solidarnosti među „Dobrim Bošnjanima“, dakle, kao bitan faktor i izraz njihovog etničkog političkog individualiteta, presudnu ulogu odigrala je egzistencija bosanskohercegovačke države: „Jedva se može sumnjati da su kod nas, kao i u mnogim evropskim državama, državne tvorevina predstavljale ‘kalupe’ u kojima su se izlivale narodnosti, bilo stapanjem elemenata različitog porijekla, bilo izdvajanjem, individualiziranjem dijelova iz cjeline istog porijekla.“[12]

Da zaključimo: politička i vojno-ekonomska reprezentacija srednjovjekovne Bosne, imenom Bošnjani izražava dijelom srednjovjekovno poimanje političkog naroda kome ona pripada. No, istovremeno tim samoimenovanjem ova elita izražava etničku posebnost bosanskog stanovništva razlikujući ga od drugih etničkih entiteta što žive u drugim susjednim državama. Nije dakle riječ ni o regionalnom imenu ni isključivo o oznaci za politički narod nego o oznaci i za etnički individualitet naroda Bosne. U transformaciji prvobitno etnički heterogenog stanovništva Bosne u „novi narod“ Bošnjana u bitnom smislu sudjelovala je afirmacija i moć srednjovjekovne bosanske države.

No, od presudne je važnosti da u upotrebi imena Bošnjanin za stanovnike Bosne ne dolazi do diskontinuiteta nakon gubitka nezavisnosti i pada Bosne pod osmanlijsku vladavinu. Kao oznaka za etničku individualnost stanovništva Bosne, bez obzira na njegovu vjersku diferenciju (muslimani, katolici i pravoslavci), etničko ime Bošnjanin nastavlja da živi i u djelima vanbosanskih južnoslavenskih pisaca kao i u obrazovnoj svijesti bosanske elite i svijesti bosanskog naroda.

Navešćemo nekoliko ilustracija figuriranja etničkog imena Bošnjaci u ovom periodu bosanske historije.

Uz etničke Hrvate, Srbe, Bugare i sl., kao zasebnost figuriraju i Bošnjaci. Npr., u Predgovoru „Novom zavjetu“, čiji je autor jedan južnoslavenski i protestantski reformator, a koji je štampan 1562. godine, se kaže: „Jesmo s tim našim tumačenjem svim slovenskog jezika ljudem služiti hoteli, najprvom Hrvatom i Daltmatinom, potom takajše Bošnjakom, Bezjakom, Srbianim, Bulgarinom.“[13]

I kasnije, uz etničke Hrvate, Srbe, Makedonce, svrstavaju se u ravnopravnom rangu i etnički Bošnjaci. Ivan Tonko Mrnavić će 1626. godine pisati kako je potrebno „učiniti u Iliriku osobu koja je vješta čitavom jeziku zemlje sa svim narječjima i djelimičnim razlikama i koja posjeduje ne samo potrebne knjige nego također i savjetnike, najmanje četvoricu i to jednog Dalmatinca, jednog Hrvata, jednog Bosanca i jednog Makedonca ili Srbina“.[14]

I pjesnik Marko Marulić razlikuje etničke Bošnjane od drugih etničkih grupa

I pjesnik Marko Marulić priznavao je Bošnjake

I pjesnik Marko Marulić priznavao je Bošnjake

I pjesnik Marko Marulić razlikuje etničke Bošnjane od drugih etničkih grupa pa će u jednoj svojoj pjesmi pisati: „Boj su bili s njimi Hrvati, Bošnjaci, / Grci ter Latini, Srbi ter Poljaci, Eto još biju bijanici, a nikih ni / a druži ne smiju jer im si gnjiva“.[15] I prvi južnoslavenski gramatičar Bartolomej Kašić u Predgovoru svog djela „Ritual“ iz 1640. godine, u kontekstu rasprave o jezičkim problemima, razlikuje i etničke Bošnjake od drugih etničkih grupa, te piše: „Ne mogasmo nikakva posobito naći s kojim bi se moglo ne samo sima rusagom pa čak ni jednom samom ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali, Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Serbjin“.[16] Bošnjačku etničku individualnost identificira i Andrija Jambrešić za koga je „riječ Illyrus isti što i Ilirijanac iliti Slovenec, Horvat, Dalmatin, Bošnjak etc“.[17] Posebno je, ističe Muhamed Hadžijahić, dubrovačka historiografija bila ta koja je afirmirala Bosnu i bošnjački narod.[18]

Navedene ilustracije nedvosmisleno govore da su vanbosanski južnoslavenski pisci jasno uočavali etnički i označavali individualitet naroda Bosne.

No, za razumijevanje povijesti razumijevanja i recepcije Bošnjaštva, od posebne je važnosti i činjenica da su u doba osmanske vladavine nad Bosnom pripadnici katoličke obrazovne elite, koja je autohtono bila bosanska, također etnički individualitet bosanskog stanovništva označavali imenom Bošnjaci.

I u ovom kontekstu ćemo sa nekoliko primjera ilustrirati i argumentirati ovo stanovište.

U našu društvenu znanost, zapravo, Muhamed Hadžijahić je uveo dva pojma „nacionalnog Bošnjaštva“. Jedna koncepcija izražava bosansko-katoličko, a druga bosansko-muslimansko poimanje Bošnjaštva.

Bez šireg upuštanja u suštinu učenja predstavnika Bošnjaštva bosansko-katoličke provenijencije, navest ćemo najznačajnije: fra Filip Laštrić, fra Antun Knežević, fra Ivan Frano Jukić, fra Jako Baltić. Riječ je, dakle, o paradigmatičkim likovima katoličko-franjevačke provenijencije Bošnjaštva, koji kao etnički Bošnjaci njeguju tradiciju srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, memoriraju prirodne i historijske granice Bosne i Hercegovine, stoje u odbrani samostalne, nezavisne državno-političke egzistencije Bosne. No agresivno importiranje hrvatske nacionalne ideologije ugasit će nacionalnu Bošnjačku samosvijest kod bošnjačkih katolika, odnosno izvršiti kroatizaciju. Kao potvrda ovoga je tekst Dubravka Lovrenovića „Godina 1900. – Godina 2010. Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima“, objavljenog u Oslobođenju – Pogledi, 20.II.2010, str. 25-27. Kada je riječ o predstavnicima etničko-bošnjačke identifikacije bošnjačkih pravoslavaca ističemo neka imena, kao što su Pero Tunguz, Aleksandar Šola, Prokopije Čokorilo. Zajedničko za njih je insistiranje na bosanskom jeziku, ali istovremeno širenje velikosrpske ideje i negiranje Bošnjaka.

Bošnjačku nominaciju, kao i bosanski jezik možemo prepoznati i kod srbijanskih autora, kao što su: Ilija Garašanin, Vuk Stefanović Karadžić… „… osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaka… na istočnog veroispovedenija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri“.[19]

No, mada „pravoslavno nacionalno bošnjaštvo“ nije u tolikoj mjeri artikulirano i samoosviješteno iskazivano, ipak se ne mogu ignorirati ili podcjenjivati svjedočanstva da su se do sredine devetnaestog stoljeća, pa i kasnije, bosanski pravoslavci identificirali kao Bošnjaci.

Kako se ovdje, međutim, ne možemo baviti detaljnom rekonstrukcijom povijesti bošnjačke identifikacije Bosanaca pravoslavne vjere, to ćemo u ilustrativnom smislu naznačiti neke momente koji indiciraju tu povijest, i koju tek treba istražiti.

Prije svega, treba istaći da meritorni srbijanski autori još sredinom devetnaestog stoljeća identificiraju bosanske pravoslavce kao Bošnjake, a ne kao etničke Srbe. Zapravo sve stanovnike Bosne, bez obzira na njihovu vjersku diferenciju, smatraju Bošnjacima. Tako će, npr. i Vuk Stefanović Karadžić, još 1832. godine, u jednom pismu Jerneju Kopitaru, govoriti o Bošnjacima različitog vjerozakona, a bosanske muslimane neće poistovjećivati sa „etničkim“ Osmanlijama, nego će ih smatrati etničkim Bošnjacima. Opisujući pokret Husein-bega Gradaščevića, on će npr. reći kako je „carskoj vojsci“ stigao „u pomoć stolački kapetan s Hercegovcima (i turskog i našeg zakona)“.[20] Dakle, „Hercegovce našeg zakona“ ne imenuje etničkim Srbima, kao što ni bosanske muslimane ne označava „Turcima“ ili „Osmanlijama“, nego Bošnjacima: „da su svi Bošnjaci bili složni, prije bi mi Sultana nadvladali nego on njih“.[21] I kasnije, kod Vuka Stefanovića Karadžića mogu se prepoznati tonovi vansrpske identifikacije stanovnika Bosne. Ilustrira to i činjenica da Vuk Stefanović Karadžić pismo koje se koristi u Bosni ne naziva srpskom ćirilicom, nego ga naziva „bosanska bukvica“.[22]

I nakon Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine u St. Petersburgu objavljen je tekst čiji će se autor potpisati kao „Pravoslavni Bošnjak“.[23]

 

ŠTA JE BILO SA BOŠNJACIMA I BOŠNJAŠTVOM?

Krajem 18. stoljeća Bosna i Bošnjaci su izloženi raznim oblicima gušenja i destrukcije njenog državno-pravnog individualiteta. Već smo ranije iznijeli nacionaliziranje, odnosno srbizaciju bosanskih pravoslavaca i kroatizaciju bosanskih katolika.[24] Iako su metodi i sredstva prividno različiti, zajednička im je matrica – nestanak Bošnjaka pa samim tim i Bosne. Brojni su programi velikosrpske politike: „Praviteljstvujušči sovjet serbski“, „Tradicionalno pjesništvo“, „Načertanije“, „Srbi svi i svuda“, „Aneksija Bosne i Hercegovine i srpsko pitanje“, „Homogena Srbija“, „Četničke instrukcije Draže Mihajlovića“, „Memorandum Milana Nedića von Ribentropu“, „Memorandum SANU“ i drugi. O ovim dokumentima sam opširnije i izvorno pisao u knjizi „Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici“ (str. 47-131). Iako ne predstavljaju poseban i konzistentan program, pisani i izgovoreni istupi „oca nacije“ Dobrice Ćosića[25] po svom karakteru, sadržaju i namjeni su u funkciji negiranja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Ne ulazeći šire u elaboraciju ovog pitanja „Načertanije“ je model srbocentrizma, srpskog hegemonizma i ideološka osnova za politiku etničkog čišćenja i ostvarenja projekta „Svi Srbi u jednoj državi“. Kratko kazano on je i antibošnjački i antimuslimanski i model za izradu svih kasnijih programa velikosrpske nacionalne politike. Sadržaj, u suštini svih izloženih programskih dokumenata, je da su oni u funkciji velikosrpske nacionalne politike u čijoj je razradi i realizaciji, pored oficijelne vlasti, ogroman doprinos dala srpska inteligencija. Osim časnih izuzetaka, sveukupna srpska kulturna i politička misao je bila u funkciji te politike; Programi velikosrpske ideologije i politike u osnovi su hegemonistički, ekspanzionistički i agresivni koji mobilizaciju svoga naroda sprovode na historijskim lažima, obmanama, fobiji od drugih kako bi dokazali da su njegovi projekti humani, historijski opravdani, plemeniti. Kosovski mit, epsko pjesništvo, san o „vaskrsavanju Dušanovog carstva“, istina, u proširenom obliku, zastupljeni su u svim programima; U svim programskim dokumentima Bosna i Hercegovina negira se kao suverena država, odnosno uključuje se u Srbiju kao „srpska zemlja“, pri čemu se posebno ističe antiislamski karakter te politike; Za realizaciju svojih ciljeva ova politika sebi daje za pravo korišćenje svih sredstava; negiranje kulturnog, jezičkog, etničkog i drugog individualiteta Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, asimilacija, dehumanizacija „istorijsko“ i „prirodno“ pravo za izvršenje čina zločina genocida i etničkog čišćenja. Ovu velikosrpsku politiku kroz zločine genocida Bošnjaci iskušavaju od Prvog srpskog ustanka preko svih kasnijih ratova pa sve do otvorene agresije na našu državu 1992. godine.[26]

Zbog namjene i karaktera ovog teksta, koji će zasigurno biti dio obimnijeg rada, nismo ulazili u njihovu razradu, iako su oni razrađeni u mojoj pomenutoj knjizi.[27]

Profesor Omer Ibrahimagić u tekstu „Historijska svijest o Bosni i Bošnjacima – povodom popisa stanovništva u BiH, 2013.[28] navodi i praktične primjere srbizacije bosanskih pravoslavaca. Naime, razgovor koji je imao sa svojim mentorom H. Čemerlićem zbog indikativnosti navodimo u cjelini. „Kao svojevrstan odgovor na to prigušivanje, koncem 19. i početkom 20. stoljeća, dakle u vrijeme austrougarske uprave u BiH, pod uticajem Srbije i pravoslavne crkve iz Srbije, kod pravoslavnog stanovništva, počinje se razvijati nacionalna ideja srpstva, a kod katoličkog stanovništva, pod uticajem politike hrvatstva i katoličke crkve – nacionalna ideja hrvatstva. U tom kontekstu, sjećam se, kako mi je, svojevremeno, prof. Hamdija Ćemerlić (koji mi je bio mentor na doktoratu) pričao da su, koncem 19. i početkom 20. stoljeća, u BiH bila formirana posebna društva, čiji su predstavnici imali zadatak da na maltama (nekada, kontrolnim punktovima na ulazu u gradove) sačekuju seljake, koji su išli na gradske pijace, sa pitanjem: jesu li Srbi ili pravoslavci? Ako bi se izjasnili da su Srbi, dobijali su po dukat, a ako bi se izjasnili da su pravoslavci, nisu dobijali ništa. Slične akcije po bosanskim čaršijama u to vrijeme organizovali su i aktivisti hrvatskih nacionalnih društava. Bez obzira na osnovanost ove priče, činjenica je da su u to vrijeme poduzimane organizovane mjere iz Srbije i Hrvatske da se Bošnjaci pravoslavci, prevedu u nacionalne Srbe, a Bošnjaci katolici u nacionalne Hrvate. Dok se kod Srba to radilo više konspirativno, u dobroj mjeri uz prisustvo pravoslavne crkve, kod Hrvata se nastupalo puno otvorenije. Tako je, na primjer, od 3. do 5. septembra 1900. godine, u Zagrebu održan veliki Katolički kongres sa oko 2000 učesnika, na kojem je tadašnji katolički biskup u BiH Štadler promovirao ideju Bosanski katolici = Hrvati.“[29]

Presudan događaj na kroatizaciji bosanskih Hrvata izvršen 1900. godine pod uticajem bosanskog biskupa Štadlera

Presudan događaj na kroatizaciji bosanskih Hrvata izvršen 1900. godine pod uticajem bosanskog biskupa Štadlera, o čemu najbolje govori moj kolega Dubravko Lovrenović u tekstu „Godina 1900. – Godina 2010. Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima“.[30] Kada dolazi do kroatiziranja Bošnjaka, Štadler otvoreno kaže: „Želim da se što prije Bosna i Hercegovina sjedini s materom zemljom“. Dubravko Lovrenović smatra da je tada stradalo bosansko katoličanstvo kao remetilački faktor i nastavlja: „to govori da u mentalnom pogledu godina 1900. u katoličkoj crkvi još uvijek traje i da je budućnost u ponavljanju prošlosti. Rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995) na ovaj je proces integralizacije stavio (još jednu) točku. Bilo je pojedinaca i političkih stranaka koji su pokušali ponuditi jednu zdraviju opciju. Ona, međutim, upravo u crkvenim krugovima nikada nije naišla na institucionalnu podršku. Nekolicina usamljenih iznimki to samo potvrđuje. Trijumfirao je, sa svim svojim pogubnim posljedicama, Katolički kongres iz 1900., štadlerovski pastirski mentalitet stjerivanja b-h Hrvata pod skute ‘matere’ Hrvatske“.[31]

Privrženost Bosni i Hercegovini su u toku sukoba Armije BiH i HVO-a iskazali bosanski intelektualci Hrvati direktno se suprotstavivši politici predsjednika Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu i pismeno i usmeno (Dubravko Lovrenović, Ivo Lovrenović, Ivo Komšić, fra Luka Markešić i drugi) što je itekako imalo odjeka kod intelektualne i humanističke inteligencije i građana Republike Hrvatske, a posebno BiH. Riječ je o istinskim intelektualcima, bosanskim patriotama.

Tridesetih godina zbila su se dva značajna događaja koja su presudno uticala na historiju i sudbinu Bosne i Bošnjaka. Prvo, autonomija srpske kneževine 1830. godine koju je dobila od sultana što je ojačalo njenu državnost tako da će ona biti prizna

Husein kapetan gradašević je pokušao vratiti suverenost BiH

Husein kapetan gradašević je pokušao vratiti suverenost BiH

ta na Berlinskom kongresu 1878. godine. I drugo, uslijedio je odgovor na taj turski potez od strane bosanskih ajana predvođenih Husein kapetanom Gradaščevićem koji će tražiti autonomiju za Bosnu istu onakvu kakvu je dobila i Srbija. Međutim, zbog izdaje hercegovačkih ajana (Smail-age Čengića, Rizvanbegovića i dr.), kao i vojnih

represalija Turske, svebosanski pokret za autonomiju je ugušen, kao i autonomija kako je bilo predviđeno Sanstefanskim mirovnim ugovorom, a korigovano Berlinskim ugovorom 1878. godine. Glavni pokretači kao što su Husein kapetan Gradaščević i Hasan-aga Pećki su umrli u turskim kazamatima, a ostali mnogi završili po tamnicama ili pogubljeni.

Posebno poguban za Bosnu i njezin narod bio je Omer paša Latas

Posebno poguban za Bosnu i njezin narod bio je Omer paša Latas

Posebno pogubnim za Bosnu i bošnjačke prvake je učinio pohod tiranina Omer-paše Latasa tako da Bosna ostaje bez svoje intelektualne, ulemske, vojne, plemićke i druge elite, a ostali dio Bošnjana ostali su na milost i nemilost dušmana (pogledati u uvodu teksta pismo ovog dželata velikom Bošnjaku fra Ivanu Frani Jukiću i njegovo „kajanje“ i nerazumijevanje bošnjačkog pitanja). Iako je njegov mandat bio smirivanje stanja u Bosni i Hercegovini, u konačnici, što je vrijeme pokazalo, on je bio u funkciji slabljenja Bošnjaštva kroz eliminaciju plemićke, intelektualne i druge elite. Na taj način izvršen je pokušaj ostvarenja dugoročnog plana velikosrpskih i velikohrvatskih politika predvođenih pravoslavnom i katoličkom crkvom sa ciljem da se Bošnjaštvo na ovim prostorima ugasi. Ako se ovome doda Hercegovački ustanak (Nevesinjska puška) 1875-1878. godine, neodređeno i oslabljeno držanje Otomanske imperije, poraz Turske od Rusije, doveli su da predstavnici velikih sila sazovu Berlinski kongres 1878. godine. O karakteru, namjerama i dalekosežnosti ovog ustanka piše Milorad Ekmečić. On je posebno pohvalno pisao o ustanku koji se zbio 1871. kada su popaljeni Kulen Vakuf, Klisa, Ostrovica, Havala, a srušena je i džamija sultana Ahmeda II. O srpskom ustaničkom modelu i antiislamizmu govori i ovaj Ekmečićev stav: „Pokret pod vodstvom Goluba Babića nastavio se s manjim omjerima u novembru, a zatim se dolaskom zime smirio. ‘Malo bilo, dugo ne trajalo, ali zima dođe i snegovi padom i tako se Turci kao nešto male primire, a i ustanici se skupe u Tiškovac na zimnicu i pošto su snegovi veliki nestali, to gotovo ni oni nigde Turke ne napadaše, nego se sve kao malo prečuli’ …velika mećava onemogućavala ih je da već tada izvrše napad na Turke, ali su se tokom cijele zime spremali: ‘Muji zapaliti dimije’.[32] Narod se bio podigao i u velikom broju stao stvarati ustaničke čete. Golub Babić nije te čete mogao držati dugo na okupu. Uzrok tome je djelimično nedostatak oružja, a djelimično što se seljaci na nekim mjestima ne žele da pokoravaju glavnoj upravi. Negdje seljaci neće da se bune. Ima više podataka da ustanici pale hrišćanska sela, ‘zato ti ljudi neće da budu učeti’… I na drugim mjestima ustanici iz istih razloga pale hrišćanska sela. Spominje se da ustanicima kod Grahova, ‘opasnost preti ne samo od Turaka, nego i od samih Srba Grahovljana’. Seljaci koji ustanike izdaju Turcima kažnjavaju se uobičajenim odsjecanjem ušiju“.[33]

O njegovom srbizmu možda je najbolji članak njegovog studenta i diplomca novinara Mladena Vasiljevića pisano u Oslobođenju, i to ćirilicom.[34]

Svi ovi događaji, kao i dogovor velikih sila učinili su da dođe do održavanja Berlinskog kongresa 1878. godine čime se Bosna stavlja u nezavidan položaj.

Za nas je posebno značajan član XXV Berlinskog ugovora koji glasi:Provincije Bosnu i Hercegovinu će zaposjesti i njima upravljati Austro-Ugarska. Budući da vlada Austro-Ugarske ne želi da preuzme upravljanje u Novopazarskom sandžaku, koji se prostire između Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka na drugoj strani Mitrovice, otomanska administracija će tamo i dalje obavljati svoje funkcije. Međutim, da bi se obezbijedili održavanje novog političkog stanja, kao i sloboda i bezbjednost komunikacija, Austro-Ugarska zadržava pravo da u cijelom ovom dijelu nekadašnjeg vilajeta Bosne drži svoje garnizone i da koristi vojne i trgovačke puteve. U tom cilju, vlade Austro-Ugarske i Turske zadržavaju za sebe pravo da se dogovore o detaljima.“ Već 22.2.1880. godine predstavnici Austrije i Ugarske paralelno su usvojili Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom.[35]

Okupacijom 1878. godine, a kasnije i aneksijom 1908. godine, Bošnjaci koji su 400 godina živjeli islamsku civilizaciju i kulturu doživljavaju civilizacijski haos i lom. Ovaj civilizacijski lom poslije gušenja pokreta Husein-kapetana i tiranije Omer-paše Latasa obezglavio je bošnjačku intelektualnu elitu, a ovim činom Bošnjaci preko noći postaju nepismeni jer arapski jezik nije više u upotrebi, čime se kod velikog broja stvara beznađe a samim tim i iseljavanje za Tursku. To posebno koriste velikosrpska i velikohrvatska politika proturajući neutemeljenu magluštinu da je Bosna bila uvijek srpska odnosno hrvatska. Ova matrica ostaje do danas konstanta, jer kako objasniti prevaziđenu floskulu koja i danas traje da su Srbija i Hrvatska, Srbi i Hrvati, faktor stabilnosti ovog regiona. Istina je obrnuta, jer oni ustvari ispoljavaju svoj politički hegemonizam, a time i teritorijalni ekspanzionizam i ne samo Bošnjake nego i druge narode drže na margini. U takvoj situaciji izdaje, obezglavljenosti i agresivnosti Bošnjaci svoje historijsko ime „gube“ ali ga čuvaju u svijesti za bolja vremena i prihvataju vjersko određenje musliman. I pored mogućeg ustupka Bošnjaštvo i dalje ostaje u fokusu osporavanja i sa jedne i sa druge strane, ali tome doprinose i naša lutanja. Islamska zajednica kao jedina organizirana institucija u tom momentu bosanskih muslimana, polazeći od umetskog stajališta da su svi muslimani braća, preferira vjeru i zadovoljava se tim bez nacionalnog bošnjačkog identiteta. I danas se koristi takav pristup, čak i upotrebom arapskog jezika, a ne bosanskog i za to ne mogu biti amnestirani. Vjera je univerzalna kategorija, mnogo šira od nacije, adaptivnija i postojanija. I sada u ovom izuzetno značajnom trenutku popisa stanovništva poslije 23 godine nerijedak je ovakav pristup kada svoje sunarodnjake nominiramo religijski (muslimani), a ne Bošnjaci. Pod plaštom demokracije, nemali je broj intelektualaca koji to preferiraju i zato se ne treba čuditi onima koji su pročitali jednu ili nijednu novinu što ne razumiju i odriču se svog historijskog, političkog i etničkog identiteta, odnosno svoje historije preko hiljadu godina. Naravno da se na taj način otvara niz pitanja: nacija, jezik, religija, političko organiziranje, vlast itd. Najbolji odgovor na dilemu narod ili država u više navrata dao je profesor Ibrahimagić konstatacijom „i narod i država.“[36]

Jezik Bošnjaka je bosanski

Jezik je bitno svojstvo nacionalnog identiteta. Jezik Bošnjaka je bosanski. Jednonacionalne države imaju jedan službeni jezik ili još i jezik nacionalnih manjina, dok višenacionalne imaju više službenih jezika. Iako je pravilo da je jezik dobio ime po naciji, postoje izuzeci kao što su bosanski a ne bošnjački, ili makedonski jezik, kao i bosanski su dobili ime po geografskim pojmovima koji su stariji i od nacije i države. Stoga možemo kazati da jezik ima nadnacionalni a ne anacionalni karakter. Bošnjaci su bosanski jezik ljubomorno čuvali i u vrijeme Otomanske imperije. Tako je Muhamed Hevaija Uskufija sastavio tursko-bosanski rječnik 1631. godine.

Ferid Muhić u svom intervjuu zastupa i obrazlaže vrlo utemeljeno tezu da je bosanski jezik činjenica koja je nesumnjiva i nastavlja: „Bez imalo ironije tvrdim da je bosanski jezik ustvari osnova i srpskog i hrvatskog jezika, da su to istočna i zapadna varijanta bosanskog jezika. Razumije se da su u međuvremenu i kroz književnost i kroz gramatičke i druge promjene hrvatski i srpski jezik postali specifični jezici, ali u tom smislu bošnjački nacionalni interes je neupitnost svih atributa koji čine taj nacionalni identitet (kulturni, etnički, tradicionalni)…“[37]

Izuzetan književni autoritet, koji je sebe čak ponekad nazivao Bosancem, Miroslav Krleža govorio je na sličan način i da su razlike ako i postoje u nekoliko deka – beznačajne. Bez obzira na sistem u kojem je živio on nije bio kritiziran. Međutim, prodorom velikodržavnih politika, a u Hrvatskoj posebno tuđmanizacijom i arhaizacijom hrvatskog jezika, kako standardni tako i narodni (organski) dio malo ko je razumio bez obzira na regionalizme i dijalekte što se reflektovalo i kod kvazi-intelektualaca u BiH. Kako nisam školovani jezičar ostavljam ovo lingvistima bez straha na polemiku.

O snazi bosanskog jezika govori i rečenica Alije Isakovića poslije neslućenih napada Radio Beograda koja glasi: „Može izgledati bizarno, ali je tako, jer teže je pobijediti bosanski jezik, nego Bosnu i Hercegovinu.“[38]

Iako je Bosna bila corpus separatum unutar Austro-Ugarske imperije, već prvim popisom 1879. godine, opredjeljujući se za religijsko-konfesionalni pristup, nastaje destrukcija Bošnjaka: svojom uredbom Austro-Ugarska je zabranila upotrebu bosanskog jezika 1907. godine, iako je Benjamin Kalaj sve do svoje smrti pokušavao sve tri vjere podvesti pod jedinstvenu naciju Bošnjaka. Austro-Ugarska, iako je zabranila bosanski jezik, 1892. stavila je u upotrebu „Gramatiku bosanskog jezika“ čiji autor je bio Franje Vuletić, vjerovatno etnički Hrvat, koja je bila u upotrebi sve do 1911. godine. Pod pritiskom srpske i hrvatske politike Austro-Ugarska uvodi srpskohrvatski jezik 1855. čime dvije varijante bosanskog jezika, istočna i zapadna, na ovaj način postaju službeni jezik, u raznim formama: pored srpskohrvatskog korišten je i naziv srpski i hrvatski jezik što je imalo odraza na srpsko-hrvatsku historiju, a posebno ovu prvu sve do raspada SFRJ.  Ovoj jezičkoj politici su se protivili posebno franjevci. I pored različitog pristupa nacionalno-političkih grupa u Saboru nazivu jezika, konačno je 1912. godine postignut sporazum o jezičkom pitanju nakon popuštanja Hrvata, koji su prihvatili da se jezik zvanično nazove srpsko-hrvatski. Čini mi se da i poslije 50 godina bih mogao položiti ispit pred mojom tadašnjom nastavnicom i reprizirati lekcije kao što su srpski ustanci, bitka na Mišaru, Kolubarska bitka itd. U takvoj situaciji ove dvije agresivne politike čine i druge oblike nametanja, s tim što se Srbi više opredjeljuju na političko djelovanje, dok Hrvati djeluju na kulturnom planu.

ŠTA JE SA BOŠNJAČKOM INTELIGENCIJOM?

Već naprijed smo rekli kakve su sve brutalnosti činjene prema bošnjačkoj inteligenciji i ulemi kao i njihova nastojanja da se suprotstave gušenju bošnjaštva. Mnogi bošnjački intelektualci opredijelili su se za srpsku ili hrvatsku nacionalnost (Safvet beg Bašagić – Hrvat, Osman Đikić – Srbin). Vjerujem da je to bilo iz praktičnih razloga kako bi mogli svoje radove objavljivati u Beogradu, Zagrebu, Novom Sadu, jer u Bosni nije bilo adekvatnih časopisa. Nevjerovatnim mi se čini, ako nije riječi o ovom naprijed, da bečki doktorant historije, urednik Behara, predsjednik prvog bosanskog sabora, visoki intelektualac Safvet beg Bašagić nije znao svoje korijene i etničko porijeklo. Zar o tome ne govori i njegova pjesma „Od Trebinja do brodskije vrata, nije bilo Srba ni Hrvata“. Pa kao historičar on je zagovarao Bosnu i Bošnjake sa tri vjere – muslimansku, pravoslavnu i katoličku. Narod bi rekao: „Šta mu bi.“ Prvi koji je promovirao Bošnjaštvo bio je Mehmed beg Kapetanović – Ljubušak. Kao nacionalno svjestan i opredijeljen pokrenuo je list Bošnjak. On je vrhunski intelektualac, političar i historijska paradigma Bošnjaštva. I pored takvih osobina mnogi bosanski muslimani niti su shvatili niti su prihvatili identitet da su Bošnjaci.

BOŠNJACI U OKUPACIONOM SISTEMU 1941-1945. GODINA

Propašću prve Jugoslavije stvoreno je nekoliko okupacionih sistema koji nisu mimoišli u najrigidnijem smislu Bosnu i Hercegovinu (Italija, Njemačka, NDH, četnički pokret, djelovanje tzv. ustanika). Bosna i Hercegovina je ušla cijela na osnovu odluke okupatora u sastav NDH i već je 10. aprila 1941. godine uspostavljena ustaška vlast. U takvoj situaciji Bošnjaci se nalaze između „dvije vatre“. S jedne strane pritisnuti hrvatskom asimilacijom, a s druge srpskim nasiljima ustanika i genocidnom politikom četnika.[39] Na ustaške zločine koji su vršeni nad Srbima i Jevrejima prvo je reagirala ilmija u augustu 1941. godine, da bi već od septembra do decembra 1941. godine bile usvojene i objavljene muslimanske rezolucije i osudile ova zvjerstva.[40] Kako ustaške i domobranske formacije nisu pružale zaštitu od četničkih genocida i „ustaničkih“ pokolja Bošnjaci formiraju lokalne milicijske snage.

U cjelokupnom periodu rata Bošnjaci su bili izloženi masovnom genocidnom djelovanju četnika Draže Mihajlovića

U cjelokupnom periodu rata Bošnjaci su bili izloženi masovnom genocidnom djelovanju četnika Draže Mihajlovića. Mustafa Imamović navodi tri navrata, kao što su juni 1941. godine i februar 1942. godine, drugi tokom augusta 1942. i treći početkom 1943. godine u kojem je stradalo preko 100.000 Bošnjaka. Brojna su mjesta gdje su izvršeni pokolji Bošnjaka, a kasnije je velikosrpska politika izvršila manipulaciju sa žrtvama i prikazala ih kao žrtve ustaša, Nijemaca i drugih okupatora. Navest ćemo samo jedan primjer o kojem sam i pisao u knjizi „Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici“, pod naslovom „Exurs: Paradigma Kulen-Vakuf“, koja se može vidjeti na stranici Jasenovac Research Institute (http://www.jasenovac.org/), gdje su svi pobijeni Bošnjaci i Bošnjakinje prikazani kao žrtve Jasenovca. Kako znam da je majka mog oca bila prva žrtva prije masovnih pokolja sahranjena u Kulen-Vakufu, što svjedoči i njen nišan, to najbolje govori o manipulacijama i lažima srpske politike.[41] Ako se zna da su najveće vojne operacije vršene u Bosni i Hercegovini, imajući u vidu naprijed kazano, nije ni čudo što su Bošnjaci, poslije Jevreja, procentualno imali najveći broj žrtava (8,1% ukupne tadašnje muslimanske populacije).[42]

Kako se većina ratnih operacija odvijala u Bosni i Hercegovini to su se i najznačajniji događaji i dokumenti formiranja nove vlasti donosili u njoj (ZAVNOBIH i AVNOJ). U svim bitnim dokumentima ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a Muslimani su tretirani kao narod sa velikim slovom „M“. Tako u Proglasu narodima Jugoslavije sa Prvog zasjedanja AVNOJ-a održanog u Bihaću 26. i 27. novembra 1942. godine spominju se svih šest naroda, što znači da se Muslimani, Crnogorci, Makedonci kao i narodi koji su bili priznati u Kraljevini Jugoslaviji (Srbi, Hrvati, i Slovenci) priznaju kao politički narod, istina do 1946. godine, kada nestaje Muslimana. „U dokumentima AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a od 1942. do 1945. godine muslimani su se pisali velikim slovom M. Već u programu bosanskohercegovačke vlade Rodoljuba Čolakovića, koji je objavljen 3.5.1945. godine, nakon Trećeg zasjedanja ZAVNOBIH-a i Prvog zasjedanja Narodne Skupštine BiH, Muslimani se više ne pišu velikim slovom. Sljedeće, 1946. godine Rodoljub Čolaković je pisao da u BiH žive dva naroda – Srbi i Hrvati i da je prepušteno muslimanima, (znači malo „m“ – M.D.) da se opredijele za jednu od te dvije nacionalnosti.“[43]

25. i 26. novembra 1943. godine održano je osnivačko zasjedanje ZAVNOBIH-a, kada Bosna i Hercegovina, poslije 480 godina, obnavlja svoju državnost (1463-1943.), potvrđuje granice utvrđene Berlinskim ugovorom (što znači da nije riječ o izmišljenim titovskim granicama koje upotrebljavaju predstavnici velikodržavnih projekata ne samo u politici nego i u „ozbiljnim“ knjigama, kao npr. „Ustavno pravo“ Rajka Kuzmanovića[44]). Na ovom zasjedanju iznijeta je vrlo interesantna i diskutabilna, mnogoznačno objašnjiva parola da BiH nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska i hrvatska.[45] Da li je to rezultat suprotstavljanja samobitnosti Bosne i Hercegovine jer sve federalne jedinice su označene imenima (što se vidi iz sljedećeg citata: „Zato je odlučeno da se Jugoslavija izgradi na federativnom principu koji će osigurati ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine“[46]). Vidljivo je da Muslimana nema uopće i da su svoj status federalne jedinice stekle na osnovu nacionalnog kriterija. Jedino Bosna i Hercegovina nije stekla svoj federalni status na tom kriteriju „nego kao historijska zajednica triju naroda koji u njoj stoljećima žive“. Pored nenavođenja da je Bosna i Hercegovina federalna jedinica Bosanaca i Hercegovaca,  nenavođenje Muslimana išlo je na ruku onima koji su pokušali negirati i status Bosne i Hercegovine u okviru DFJ. Kako je zvanična politika priznala da u BiH žive samo dva naroda, Muslimanima, da bi sačuvali svoj identitet i opstojnost, preostalo je da se izjašnjavaju kao „neopredijeljeni“ što će trajati sve do popisa 1971. godine.

 

VRAĆANJE BOŠNJAŠTVU

Bošnjaci su u svakodnevnim pisanim i usmenim interpretacijama različito nominirani: a) Muslimani, b) Muslimani Bosne i Hercegovine, c) slavenski Muslimani, d) muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine itd.[47] Slično će, iako je podržavao renominaciju Muslimana u Bošnjake, napisati Zlatko Topčić, koji kaže: „Muslimani, Bosanski Muslimani, Bošnjani, Bosanci, Bošnjaci… Bože, ni manjeg naroda, ni više imena, što zbunjuje dobronamjerne, a raduje ostale.[48] Pored toga što je stvaralo pometnju postojalo je više pristupa nacionalnom pitanju Bošnjaka. Tako se u predratnom vremenu može navesti nekoliko pristupa. Prvi, djelovanje JMO-a koja, ističući svijest o autonomiji Bosne i Hercegovine, ističe i svijest o postojanju bosanskih Muslimana, što će na identičan način izraziti Avdo Humo na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a održanom 30. juna do 2. jula 1944. godine u Sanskom Mostu i reći: „U istoriji borbe naših naroda u Bosni i Hercegovini, jedine koje su zastupale ideju Bosne i Hercegovine bile su muslimanske mase.“[49] U debati sa velikosrpskim i velikohrvatskim intelektualnim krugovima u tom razdoblju izlazio je i list „El-Hidaja“ koji je djelovao sa pozicija panislamizma. Međutim, najsnažnije i najubjedljivije djelovanje u afirmaciji i rješavanju nacionalnog pitanja Muslimana imao je lijevo orijentirani časopis „Putokaz“ čiji su urednici bili Skender Kulenović i Hasan Brkić. Nažalost časopis je izlazio samo dvije godine od 1937. do 1939. godine u svega 13 brojeva (1937. godine brojevi 1, 2, 3 i 4; 1938. godine tri dvobroja 5-6, 7-8 i 9-10 i 1939. godine jedan trobroj 11-12-13).[50] Snažan otpor unutar Komunističke partije Jugoslavije su davali M. Đilas, V. Masleša, dok s bošnjačke strane pored pomenutih, neprocjenjiva je uloga Hasana Brkića, Mustafe Muje Bašića i Ešrefa Badnjevića (pod pseudonimom Mustafe Oranovića). Iz tog perioda posebno je značajno istaći polemiku i odgovor na istupe Milovana Đilasa koje je dao Mostarac Mustafa Mujo Bašić. Ne treba zaboraviti ni ulogu Miroslava Krleže i drugih ljevičara koji su djelovali u Zagrebu i Beogradu.

Kako su osporavanja Muslimana dolazila iz najelitnijeg političkog i intelektualnog vrha, Tito, zalažući se za ravnopravnost, će na Osnivačkom kongresu KP Srbije 1946. godine kazati sljedeće: „Ako je Bosna i Hercegovina ravnopravna, ako njeni narodi imaju federalnu jedinicu, onda mi nismo pocijepali Srbiju (i Srbe) nego smo napravili srećne Srbe u Bosni, isto tako i Hrvate i Muslimane. Radi se samo o administrativnoj podjeli.“[51] Na istoj konferenciji notiran je Titov stav koji kaže: „Bosna je jedno, zbog vjekovnog zajedničkog života, bez obzira na veru.“[52] Ako se zna da je bio veliki broj članova KPJ koji su negirali Muslimane i bosanskohercegovačku posebnost, Titova odlučnost iskazana posebno u Beogradu ima svoju dalekosežnu važnost. Da ova velikosrpska ideja nije poražena i da treba Bošnjake držati u nacionalnoj magli u kontekstu nacionalne identifikacije pokazat će istup Husage Huseina Ćišića 18.1.1946. godine. Na njegov zahtjev za uvrštavanje šeste buktinje u grb, Đilas je rekao da je on iznio „karakterističan prijedlog jednog muslimana da bi trebalo unijeti šestu buktinju u naš grb.“ Kada je riječ o Husagi Ćišiću uglavnom se iznosi njegovo negodovanje, međutim riječ je o dubljem i dalekosežnijem značaju Ćišićevog istupa, te se ne može smatrati izdvojeno i incidentno. Stoga, za ovu priliku iznosimo njegov integralni tekst „Bosna Bosancima i nikako drugačije“. Kako je tada posebnost Bosanaca protumačena kao „teorijsko“ pitanje pa se ono ne može riješiti dekretom i kako Husagu Ćišića nisu podržali bosanski komunisti bez obzira na nacionalnu pripadnost, ostalo se, na osnovu oficijelne politike, na grbu s pet buktinja.[53]

70-tih godina u Savezu komunista, koji je bio obuhvaćen i krizom daljeg razvoja, kao i pritiscima demokratizacije koja je dolazila i izvana i iznutra, u jugoslovenskim republikama desilo se nekoliko dramatičnih događaja: 1. Partijski obračun sa politikom Aleksandra Rankovića 1966. godine, 2. Cestovna afera u Sloveniji, 3. Studentske demonstracije 1968. godine, 4. Hrvatsko proljeće, 5. Srpski liberalizam, što je doprinijelo demokratizaciji samog Saveza komunista i jačanju autonomije republika. Tako i Savez komunista BiH na dnevni red stavlja nacionalno pitanje i ravnopravnost Bošnjaka-Muslimana. U Bosni i Hercegovini komunisti muslimani koji su do tada morali izjašnjavati službeno kao „Srbi“ ili „Hrvati“ vrlo hrabro otvaraju pitanje ravnopravnosti Muslimana. Naravno da su bili uloženi ogromni intelektualni i drugi napori jer već od 1946. oni ne postoje kao Muslimani nego kao Srbi, Hrvati i u najboljem slučaju neopredijeljeni. Znači, oživljava se muslimanska zasebnost koja ima svoj historijski kontinuitet. U tome je nezaobilazno ime Hamdije Pozderca i brojnih drugih. Pored svih otpora koje prate Muslimane u februaru 1968. godine CK SKBiH donosi odluku kojom će se Muslimani na popisu 1971. godine izjasniti kao narod. Neosporan je doprinos Atifa Purivatre, Kasima Suljevića i mnogih drugih, gdje je nezaobilazan svakako Muhamed Filipović. Atif Purivatra je imao izuzetno značajnu ulogu u popisu stanovništva i istrajavao je kod popisivača da u popisnicu upišu sljedeće podatke: „8. Nacionalna pripadnost: MUSLIMAN, 9. Maternji jezik: BOSANSKI, Vjeroispovijest: ISLAM.“[54] Kako je Hamdija Pozderac bio intelektualac i vrlo obrazovan (profesor sociologije), a usput i sekretar CK SKBiH, naravno da je i artikulirao ovaj proces. Nezaobilazno je i ime Husein ef. Đozo iz Islamske zajednice koji je kao uticajna ličnost donio odluku da se u tematskom broju Preporoda (broj 13) od 15.3.1971. godine objave izlaganja pojedinih članova sa 26. sjednice CK SKBiH koja je nosila naslov „Muslimani – ravnopravnost i afirmacija“.[55]

Ovoj politici izuzetnu podršku, pored muslimanskih intelektualaca i političara, dali su i najistaknutiji funkcioneri iz reda drugih naroda, kao što su: Branko Mikulić, Rato Dugonjić, Boško Šiljegović, te Todo Kurtović, jer je kao predsjednik RKSSRN BiH imao snažan uticaj na medije.

U vrijeme nacionalističke euforije u Hrvatskoj, u ljeto 1970. godine na ručku na Biogradskom jezeru Tito je rekao: „Evo sada će, na primjer, biti popis stanovništva kod nas. I tamo unutra imate nekoliko rubrika. Ja vam kažem. Za mene je sada problem šta ja tamo da pišem.“ „I oko identiteta i statusa muslimana se razgovara“, podsjetio je Veljko Vlahović. Na to će Tito: „Nema muslimanske nacionalnosti! Ne može se nacionalnost praviti vještački na religijskoj osnovi. Oni su tu, narod kao i svi drugi. Neka se zovu Bosanci. Dakle, narod! Ko hoće da bude Jugoslaven, neka bude Jugoslaven. Ali ne forsirati. Ne kao nacija, nego on je Jugosloven.[56]

Svoju podršku je u vrlo dramatičnoj situaciji pred sjednicu u Karađorđevu 1970. godine iskazao tada visoki partijski dužnosnik Miko Tripalo kazavši da: „najnovije ispoljavanje muslimanske nacije ne znači stvaranje nove nacije, nego da je to rezultat činjenica da su muslimani kao nacija kasnije politički priznati premda su kao nacija i ranije postojali.“[57]

Zašto je uveden termin Musliman sa velikim M?

I sam sam sa jednom grupom krajiških studenata imao razgovor sa Hamdijom Pozdercem zašto se opredijelilo za nominiranje kao Musliman, zašto ne Bošnjak ili Bosanac. Iako je tema bilo vrlo ozbiljna naši razgovori su bili uglavnom opušteni. On nam je odgovorio: „To, zašto Muslimani nisu prije priznati kao nacija isto je da si me upitao zašto Kulin ban nije uveo samoupravljanje. A što se tiče imena, oni moćniji od nas nam nisu dali ime Bosanac, nama je bolan zemljače (Alaga Dervišević) bilo važno da nas priznaju pod bilo kojim imenom i da nas u Ustav stave, a ime je lako promijeniti kada se za to stvore uslovi, to je stvar plebiscita i bit će lakše kasnije rješavati pitanje imena naroda i nacije“, te dodao: „Evo vas mlađih, nastavite sa istraživanjima, dokazivanjima, moja generacija nije mogla više.“[58] Da je tako, potvrđuju i riječi Alije Isakovića izgovorene 30.9.1993. godine poslije održanog historijskog Bošnjačkog sabora koji na pitanje: „Zašto je uveden termin Musliman sa velikim M?“, odgovara: „Da je tada neko predlagao termin Bošnjak smatralo bi se da zastupa tzv. kalajevštinu i bio bi politički deklasiran. Danas, u slobodi, nema više razloga za bilo kakvu političku mimikriju.“[59]

Prema tome, nakon stoljetne borbe za očuvanje bošnjačke identifikacije, u ratnim uvjetima održava se 27. i 28. septembra 1993. godine Svebošnjački sabor na kojem je prisustvovalo 377 sabornika, te 80 poslanika koji su mogli doći u opkoljeno Sarajevo. Iako Dino Abazović kaže: „U promjeni imena svi dijelovi bošnjačkog naroda bili su jedinstveni“[60] ipak nije bilo baš tako. Sabor je održan u dramatičnom vremenu kada se odlučivalo između pravednog rata i nepravednog mira, odnosno prihvatanju Ženevskog sporazuma u BiH. Na pitanje: „Da li po Vašem mišljenju treba prihvatiti najnoviju verziju ženevskog paketa?“ 53 sabornika ili 15,18 odsto odgovorilo je sa „da“. Negativan odgovor dalo je 78 sabornika, što je 22,36 odsto, dok se 218 sabornika ili 62,46 odsto opredijelilo za prihvatanje, ali pod uslovom vraćanja otetih teritorija silom.[61] Predsjednik radnog predsjedništva Sabora bio je prof. dr. Enes Duraković, koji je pozdravio goste i učesnike: predsjednika inicijativnog odbora Aliju Isakovića, predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića, naibu-reisa Mustafu ef. Cerića, prof. dr. Muhameda Filipovića, te ministra inozemnih poslova dr. Harisa Silajdžića. U ime inicijativnog odbora pozdravio je ambasadore, predstavnike vjerskih institucija i druge goste.

U svom pristupnom govoru Alija Isaković je istakao: „Ne osjećam potrebu da sebi i vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju.“[62] Iako je njegov govor utemeljen, može se reći da je bio emotivan i ushićen. Poslije njegovog govora redali su se govornici koji su podržavali renominaciju Muslimana u Bošnjake. Tu bi se moglo, i pored prihvatanja generalne ideje, iznijeti nekoliko stanovišta. Muhamed Filipović, za kojeg Šaćir Filandra kaže da je mogući autor Deklaracije, iako mi je on lično rekao da jeste, između ostalog, rekao je: „Draga braćo i sestre Bošnjaci. Konačno smo evo dočekali da se na jednom našem skupu (…) pozdravljamo i oslovljavamo našim pravim imenom Bošnjaci.“[63] Njegov govor je bio uvjerljiv, pun nade i rađanja nečeg novog. Kao autor Deklaracije, koju navodimo u fusnoti,[64] on je suvereno vezao Bosnu i Bošnjake, bošnjačku historiju i tradiciju, državnopravni identitet naroda i države itd. O tome je šire govorio u tekstu „Smisao bošnjaštva“.[65] Novoizabrani naibu-reis Mustafa ef. Cerić, iako je snažno potencirao bošnjačko ime, ipak se nije mogao odreći poistovjećivanja bošnjačkog i muslimanskog identiteta. Slično je i sa Džemaludinom Latićem. Svoju rezervu istakao je Adil Zulfikarpašić smatrajući „odluke Sabora o promjeni imena naroda etničkim redukcionizmom bošnjaštva, te samo formalnom zamjenom jednog imena drugim“.[66] Poseban značaj Šaćir Filandra pridaje pristalicama „uslovnog prihvatanja“ Owen-Stoltenbergovog mirovnog sporazuma o troetničkoj podjeli zemlje, o Bosni i Hercegovini kao uniji triju republika, a takvih je na Saboru dosta bilo. Vjerovatno su smatrali da bi u Evropi pod muslimanskim imenom neumjesno bilo stvarati političku jedinicu, muslimansku državu, pa su se opredjeljivali za nacionalno bošnjačko ime. Kakve su tu bile kalkulacije i da li je bilo iskrenosti, to oni znaju. Dan iza održavanja Sabora, Alija Isaković je dao više intervjua. Posebno je interesantan razgovor sa novinarima Jasminom Durakovićem i Nerzukom Ćurkom „Bošnjaci – svoj sudac i presuditelj“. Indikativnim smatramo njihovo pitanje „Noć u kojoj je zasjedao Sabor bila je presudna: zaspali smo kao Muslimani, probudili se kao Bošnjaci. Šta se htjelo reći Deklaracijom i što ona može značiti za bošnjački narod?“ Alija Isaković je dao vrlo iscrpan odgovor, historijski i naučno utemeljen, apostrofirajući da termin „Bošnjak“ nije izmišljen na Saboru.[67]

Suština je ovog Sabora da se ime Musliman promoviše u nacionalno ime Bošnjak, tako da je donesen Ustavni zakon 6. aprila 1994. godine i u članu 7. koji glasi: „U Ustavu Republike Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst riječ ‘Muslimani’ u različitim padežima zamjenjuju se riječju ‘Bošnjaci’ u odgovarajućem padežu.“ (Sl. list RBiH, broj 8/1994). Kao što smo već rekli, iako nisu bile povoljne historijske okolnosti u kojima se ovo realiziralo, suština ovog Sabora je borba kako za ideju Bosne tako i nacionalnu identifikaciju Bošnjaka. Sve ovo ukazuje da održavanje Bošnjačkog sabora 27.9.1993. godine kao i usvajanje Ustavnog zakona 6.4.1994. godine nije splet određenih povoljnih društveno-političkih okolnosti već da je ta ideja decenijama hranjena, razvijana, njegovana, i tek na kraju je formalizirana u uslovima u kojima se Bosna i Hercegovina nalazila. U tom smislu treba shvatiti i poruke Hamdije Pozderca, kao i nepravedne kritike da smo preko noći postali od Muslimana Bošnjaci.

U želji da ne budem pogrešno shvaćen, pored eksponiranih prof. Muhameda Filipovića i Alije Isakovića, potrebno je istaći ulogu prvog predsjednika Alije Izetbegovića, u to vrijeme neospornog političkog autoriteta. Bez obzira što njegova životna filozofija i poimanje ovog pitanja ima umetski pristup, on je razumio i uvažio specifičnost Bošnjaka kao nacije, vezujući to za zemlju Bosnu i Hercegovinu i historijski kontinuitet.

Završetkom Sabora zavjesa nije pala. Dostignuto i postignuto trebalo je razvijati. To punih 20 godina, a i prije Sabora, kao naučnik, angažirani intelektualac, pedagog, kroz svoje knjige, javne tribine, oglašavanja bez premca, čini moj mentor prof. dr. Omer Ibrahimagić i danas sa puno motiva i inspiracije. Kada sam ja u pitanju riječ mentor shvaćam u izvornom smislu. Koliko nas je takvih? Puno. Kako ga zdravlje i nepomućeni um služe, nije vrijeme za svođenje onog što je on učinio na tom planu do sada. Bošnjačko sjeme posijao je on i za života ušao među najznamenitije Bošnjake ovog vremena.[68] Ponosim se što sam izdanak i dio njegovih napora i angažmana.

Danas možemo čuti mnoga lutanja kao i nominacije Bošnjaka. Međutim, poznato je da je krvavi rat završen potpisivanjem nepravednog Dejtonskog sporazuma. Sporazum su, osim Alije Izetbegovića, potpisali i Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, čija je politika bila negacija Bosne i Hercegovine i Bošnjaštva, njene nezavisnosti i suverenosti, bez obzira na hiljadugodišnju historiju. Isto su učinili i predstavnici oba entiteta u BiH. U Ustavu piše da Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Ostali, kao i građani BiH donose ovaj Ustav. Znači, poslije više od 120 godina, iako im je historija hiljadugodišnja, Bošnjaci se tretiraju kao politički narod i imaju međunarodno priznanje. Kako se ovaj tekst piše pred popis stanovništva BiH 2013. godine, koji će biti sproveden po Eurostat-u, znači po evropskim demokratskim standardima, pred nama je vrlo odgovoran posao. Cijenim da je, pored ostalih pitanja, u popisu važno za nas istaći: a) Nacionalnost: BOŠNJAK, b) Jezik: BOSANSKI, i c) Vjera: ISLAM. U svojoj hutbi na Kurban bajram 26.10.2012. godine, pored ostalog što priliči ovom muslimanskom činu, na popis se osvrnuo reis prof. dr. Mustafa ef. Cerić, što je imalo snažan utisak ne samo kod vjernika, već i kod onih koji su se možda kolebali, kao i šire muslimanske javnosti, što olakšava aktivnosti i razumijevanje budućeg popisa.

Slobodno izražavanje je pretpostavka svakog demokratskog društva, ali treba napomenuti da su neznanje, a ponekad i inat, razlozi da se Bošnjaci izjašnjavaju kao Musliman, Bosanac, Bosanac i Hercegovac. O značaju i osjetljivosti popisa stanovništva u BiH govori i pisano pitanje koje su 24.8.2012. godine uputile evropske parlamentarke Tanja Fajon i Marija Cornellisen Evropskoj komisiji ukazujući na značaj tog pitanja za BiH.

Najgorljiviji su predstavnici koji zastupaju izjašnjavanje da smo mi Bosanci i Hercegovci u nacionalnom smislu. Međutim, Bosanca i Hercegovca treba shvatiti kao političku zajednicu građana Bosne i Hercegovine, kao patriotsko i teritorijalno pripadanje. Treba kazati da svako izjašnjavanje osim Bošnjak, upućuje da je jedan Bošnjak manje, i da takvo izjašnjavanje nije u skladu sa ustavnom nominacijom. Ako se zna u kakvoj specifičnoj zemlji živimo, kakvo imamo ustavno uređenje i da se vlast uspostavlja i dijeli na osnovu nacionalnog ključa iz posljednjeg popisa, onda bi nam trebalo biti jasno. Međutim, brojnost ne znači i odobravanje majorizacije, niti nejednakost i neravnopravnost ostalih građana.

Ovim pitanjem u zadnjih dvadesetak godina, pored navedenih u tekstu, bavili su se i drugi autori, a ako nije neskromno i autor ovog članka. Zašto? Zato što se drugi bave Bošnjacima, a mi često naivno razmišljamo šta drugi kažu o nama, a ne što mi stvarno jesmo. To možemo smatrati normalnim odgovorom i na pitanje zašto baš toliko pažnje o ovome pitanju i pripremi popisa u 2013. godini.

 

UMJESTO ZAKLJUČKA

Alija Isaković

Čovjek koji je cijeli svoj život posvetio Bošnjaštvu

Čovjek koji je sav svoj intelektualni, a rekli bismo i emotivni život uložio u Bošnjaštvo je Alija Isaković. Stoga navodimo Bošnjačke zablude koje imaju historijsku vrijednost i pouku.

Alija Isaković u svojim esejima iznosi pet razloga za dotadašnje bošnjačke zablude prema sebi i drugima.

  1. Prvi je bošnjačka umjerenost. Nismo gladni ni vlasti, ni zemlje ni bogaćenja, postoje finese dobroćudnosti i gradacije tolerancije između dobrih Bošnjana i „duševnih aga“.
  2. Drugi razlog je u tome što su i bosanski krstjani i bosanski muslimani „konzekventni vjernici“.
  3. Treći razlog je iskrenost, bili smo „najiskreniji Jugosloveni i najodaniji Bosanci“.
  4. Četvrti razlog je nepostojanje straha od drugog, nismo se „nikada bojali drugog i drugačijeg“, nikada nismo posezali za tuđim materijalnim i duhovnim dobrima, niti smo drugome željeli nametnuti svoj pogled i stil.
  5. I peti razlog je u tome što smo mi na svojoj zemlji, koju smatramo cjelovitom i zajedničkom, dok su naši susjedi „tradicionalno odgajani u uvjerenju da mi treba da budemo oni“ i ta gramzivost se proteže od bosanskih heretika do danas.[69]

[1] Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Еminex, Zagreb, 1994., str. 28.

[2] Isto.

[3] Omer Ibrahimagić, „Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine“, Centrala Stranke demokratske akcije, Sarajevo, 1997. godine, str. 18

[4] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1997., str. 107.

[5] Muhamed Filipović, Bosna i Hercegovina – najvažnije geografske demografske, historijske, kulturne i političke činjenice, Compact, Publishing House, Sarajevo, Sarajevo 1997., str. 77.

[6] Na taj specifičan položaj ukazao je dr. Omer Ibrahimagić, Državnopravni razvitak Bosne i Hercegovine, (str. 18-28), zatim dr. Behija Zlatar, dr. Enes Pelidija u knjizi Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata (str. 67-131), dr. Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka (str. 95-354), Muhamed Filipović, Bosna i Hercegovina – najvažnije geografske, demografske, historijske, kulturne i političke činjenice (str. 76-90) i drugi autori.

[7] Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, “Svjetlost”, Sarajevo, 1974. str. 16.

[8] Rudolf Martinus, Odnos srednjovjekovne Bosne prema Europi i odrazi kasne antike u hrišćanstvu srednjovjekovne Bosne, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991. god., str. 118.

[9] Marko Vego, npr. iznosi smjelu hipotezu da su srednjovjekovni Bošnjani bili zasebno srednjovjekovno pleme koje se istovremeno sa srpskim i hrvatskim plemenima doselilo na prostor srednjovjekovne Bosne pa bi se u tom njihovom porijeklu mogao tražiti izvor njihovog etničkog individualiteta

[10] U knjizi Esad Zgodić, Građanska Bosna, Ritam Tuzla, 1996. god., str. 141. navedeno prema: Ivan Lovrenović, V dni bana velikog Kulina “Odjek”, broj 15-16, Sarajevo, 1989. god

[11] Sima Ćirković, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd, 1964. god. str. 35.

[12] Isto, str. 35.

[13] Matija Murko, O prethodnicima Ilirima, Nova Europa, Zagreb, II/3, 1920. str. 86.

[14] Navedeno prema, Muhamed Hadžijahić, citirano djelo, str. 16.

[15] Marko Marulić, Judita, Suzana, Pjesme, Matica Hrvatska – Zora, Zagreb, 1970.

[16] Navedeno prema, Muhamed Hadžijahić, citirano djelo, str. 130.

[17] Iz Jambrešićevoga rječnika, štampanog 1742. godine u Zagrebu, citirano prema M. Hadžijahić, navedeno djelo, str. 17.

[18] Navedeno prema, Muhamed Hadžijahić, citirano djelo, str. 18-19.

[19] Ilija Garašanin, cit. djelo, str. 74.

[20] Pismo citirano prema, Sadik Šehić, Zmaj od Bosne: Husein-Kapetan Gradaščević, Front slobode, Tuzla, 1991., str. 29.

[21] Isto, str. 29.

[22] Vuk Stefanović Karadžić, Propisi srpskoslavenskog jezika, Beč, 1957.

[23] M. Demirović, Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici, Pravni i Ekonomski fakultet Bihać, Bihać 1999, str. 31.

[24] Šire: Omer Ibrahimagić, Bosanski identitet i suverenitet, Univerzitet u Sarajevu: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012., str. 63-69.

[25] Djela Dobrice Ćosića: Daleko je sunce, (1951.), Koreni, (1954.), Deobe 1-3, (1961.), Akcija, (1964.), Bajka, (1965.), Moć i strepnje, (1971.), Vreme smrti 1-4, (1972.-1979.), Vreme zla – Grešnik, (1985.), Vreme zla – Otpadnik, (1986.), Vreme zla – Vernik, (1990.), Vreme vlasti 1, (1996.), Piščevi zapisi 1-4, (2001.-2002.), Srpsko pitanje 1-2, (2002.-2003.), Pisci moga veka, (2002.), Kosovo, (2004.), Prijatelji, (2005.), Vreme vlasti 2, (2007.), Piščevi zapisi 1993—1999, (2008.), Piščevi zapisi 1999—2000: Vreme zmija, (2009.), Srpsko pitanje u XX veku, (2009.).

[26] M. Demirović, cit. djelo, str. 128.

[27] M. Demirović, cit. djelo, str. 47-209.

[28] O. Ibrahimagić, Historijska svijest o Bosni i Bošnjacima – povodom popisa stanovništva u BiH, 2013., Gračanički glasnik, broj 34/2012, str. 11.

[29] Isto, str. 11.

[30] Dubravko Lovrenović, Godina 1900. – Godina 2010. Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima, Oslobođenje – Pogledi, 20.2.2010., str. 25-27.

[31] Isto, str. 25-27.

[32] Milorad Ekmečić, Ustanak u BiH, 1875-78. god, Veselin Masleša, Sarajevo 1960. god, str. 103.

[33] Milorad Ekmečić, cit. djelo, str. 204-205.

[34] „Miloradu Ekmečiću, sa žaljenjem

E, MOJ PROFESORE!

Vi ste sada, profesore Milorade Ekmečiću, opet u hladu nekog kabineta, beogradskog kabineta, što ste ga dobili za izuzetne zasluge u ovom krvavom piru koji se odigrava u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Oko mene, bivši moj profesore, padaju granate ubijajući žene i djecu, a svaki pedalj ove zemlje natapa se krvlju zaklanih Muslimana koje realizatori Vaših ideja revnosno uklanjaju kao „remetilački faktor“ u toj šizoidnoj etnički čistoj tvorevini koju ste i Vi zamislili. U veliki ste se belaj uvalili, nekad toliko cijenjeni profesore. Mi, studenti istorije gledali smo i Vas kao instituciju, kao vrhunskog korifeja nauke za koju smo se opredijelili.

Upijali smo Vaša predavanja, ne znajući da u Vama spava projekat čiji se pandan može naći samo u najmračnijim periodima ljudskog bivstvovanja. Vrlo brzo ste se, profesore Ekmečiću, „uklonili“ u političko podzemlje nacionalnog ekskluzivizma i razradili čudovišnu ideologiju ne shvatajući da su Vaše kabinetske tlapnje – put u pakao za sve. Primijenite neka znanja do kojih ste došli u svom proučavanju povijesti i doći ćete do sasvim egzaktnog, golim okom vidljivog saznanja da ste u stvari ideolog pokreta koji po metodama i sadržaju svog djelovanja predstavlja fašizam u njegovom izvornom obliku. Oganj i mač, krv i suze, koncentracioni logori, masovne deportacije, neviđeni zločini – sve je to „već viđeno“. Zar ne, profesore Ekmečiću? Ali, meni je jasan način Vašeg „istorijskog mišljenja“. Jedna, dvije ili tri generacije – deset ili sto hiljada pa i milion ubijenih, osakaćenih i unesrećenih ljudi – sve su to „sitnice“ na putu prema cilju koji će, po Vama, svakako biti ostvaren za 50, 100 ili 200 godina.

Šteta je samo što to niste objasnili i srpskom narodu, čije su sadašnje ali i buduće generacije po Vašem projektu žrtvovane u ime „viših istorijskih ciljeva“. O Muslimanima i Hrvatima da i ne govorimo. Mislite li da se plač djeteta u vašim Prebilovcima, gdje je za vrijeme II rata izvršen stravičan zločin, razlikuje od ovog današnjeg dječijeg plača dok se vrše neviđena zvjerstva u Ahatovićima, Dobroševićima, Foči, Višegradu… Postoji samo jedna bitna razlika – ovog puta Vi ste na strani krvnika. E, moj profesore, univerzitetski!

Sarajevo, 20. juna 1992.

Mladen VASILJEVIĆ, novinar, Vaš student i diplomac“

Mladen Vasiljević, E moj profesore u: Alija Isaković, Antologija zla, Ljiljan, Sarajevo/Ljubljana, 1994., str. 87-88.

[35] Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Autor, Sarajevo 1999., str. 277-278.

[36] Omer Ibrahimagić, Bosna je odbranjena ali nije oslobođena, VKBI, Sarajevo, 2004., str. 52-56.

[37] Ferid Muhić, Journal, br. 134, Zagreb, listopad 2011. (stranice nisu obilježene)

[38] Alija Isaković, cit. djelo, str. 376.

[39] Omer Hamzić, Podsjećanje na dvije muslimanske rezolucije iz 1941. godine – Bijeljinsku i Tuzlansku, Gračanički glasnik, broj 34, str. 110.

[40] Šire o tome: Muhamed Hadžijahić, Muslimanske rezolucije iz 1941. godine, u zborniku: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Institut za istoriju radničkog pokreta, 1973.

[41] Pošto mi je majka iz porodice Kosović, a otac Demirović, navest ćemo samo najbližu familiju: Demirović Mujo (djed), Demirović Bilka (nena), Demirović Muje Ahmet (stric), Demirović Omer (očev stric), Demirović Bajro (očev stric), Demirović Alije Dedo (očev stric) itd. Kosović Bege Turse (djed), Kosović Turse Bego, Kosović Bege Huse, Kosović Pašo itd. Ukupan broj ubijenih iz porodice Demirović i Kosović u Kulen-Vakufu je oko tristo.

[42] Vladimir Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije, Jugoslovensko viktimološko društvo, Zagreb, 1989., str. 168.

[43] O. Ibrahimagić, Historijska svijest o Bosni i Bošnjacima – povodom popisa stanovništva u BiH, 2013., Gračanički glasnik, broj 34/2012, str. 15.

[44] Rajko Kuzmanović, Ustavno pravo, Pravni fakultet, Banja Luka, 1997. Šire: Omer Ibrahimagić, Srpsko osporavanje Bosne i Bošnjaka, Magistrat, Sarajevo, 2001.

[45] Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Magistrat, Sarajevo, 2001., str. 338.

[46] Isto, str. 341.

[47] Kasim Suljević, Nacionalnost Muslimana, Otokar Keršovani, Rijeka, 1981., str. 213.

[48] Zlatko Topčić, Bošnjaci, danas, Rubrika „U žiži“, Oslobođenje, Sarajevo, 1993., str. 1. Citirano prema: Šaćir Filandra, Bošnjaci nakon socijalizma, BZK Preporod, Sarajevo/Zagreb, 2012., str. 193.

[49] Kasim Suljević, cit. djelo, str. 267.

[50] Citirano prema: Hamdija Pozderac, Državnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, priređivači Mujo Demirović i Mulo Hadžić, Pravni fakultet u Bihaću, Bihać, 2008., str. 15.

[51] Kasim Suljević, cit. djelo, str. 211.

[52] Hamdija Pozderac, cit. djelo, str. 20.

[53] Milovan Đilas je 17. januara 1946. godine na sjednici Savezne Skupštine Ustavotvorne skupštine FNRJ, kao zastupnik ministra za konstituantu (Edvarda Kardelja), govorio o prijedlozima koji su u javnoj diskusiji dati na Nacrt Ustava FNRJ, i između ostalog na kraju rekao: „Dolazilo je prijedloga sa više strana, ali je karakterističan prijedlog od jednog muslimana (ne kaže da je taj musliman narodni poslanik Husein Ćišić i riječ musliman piše malim slovom – O.I.) da bi trebalo unijeti šestu buktinju u naš državni grb. Prijedlog se motiviše time da su muslimani odobrili Nacrt Ustava u svim njegovim pojedinostima, ali da su bili nezadovoljni time što nije u državni grb ušla šesta buktinja kao simbol muslimanske nacionalnosti. Ja mislim da parlament ne može pretresati pitanje da li su muslimani nacionalna grupa ili nijesu jer, na kraju krajeva, da li je neko nacionalna grupa ili posebnost ne zavisi od rješenja Narodne skupštine, jer ona je onakva kakva jest. To se ljudi mogu prepirati na ovaj ili onaj način, ali ni u kom slučaju ne može se riješiti jednim dekretom. Ako bi se jedan takav prijedlog motivisao time da bi šestu buktinju trebalo unijeti kao simbol šeste federacije (valjda federalne jedinice – O.I.), on bi mogao da bude predmetom pretresa. Ali, pošto se stalo na stanovište da svaka nacionalnost dobije svoju buktinju onda u svakom slučaju mora biti samo pet buktinja. Time, razumije se, ja ne mislim negirati posebne crte kod muslimana koje danas postoje“. (Zasjedanje Ustavotvorne skupštine, 29. novembra 1945. – 1. februara 1946., stenografske bilješke, str. 187. Beograd). Đilas u svome izlaganju nije naveo ko je bio taj musliman. Iz stenografa se također to ne vidi. U podnesenom Izvještaju Ustavotvornog odbora Skupštine naroda navode se članovi odbora među kojima su bila i dva muslimana Murad Šećeragić (vjerovatno iz Sandžaka) i Mustafa Hodža, Albanac sa Kosova. Zanimljivo je da nije bilo ni jednog bosanskog muslimana. Zatim se navode imena članova Odbora koji su učestvovali u načelnom pretresu Nacrta Ustava, u kojoj je učestvovao i Murad Šećeragić, ali se ne kaže o čemu je govorio. Oba doma Ustavotvorne skupštine izabrala su po pet poslanika radi ujednačavanja teksta i to šest Srba i po dva Hrvata i Slovenca, bez ijednog bosanskog muslimana. Ovo najbolje govori o kakvoj je ravnopravnosti između naroda riječ. Kasnije je u javnost „procurilo“ da je Husein Ćišić bio taj musliman koji je tražio unošenje šeste buktinje u grb FNRJ. Navodim šire izvode iz njegovog ponovljenog pismenog podneska Predsjedništvu Skupštine naroda Ustavotvorne skupštine od 18. januara 1946. godine, jer prvi podnesak je Đilasovim izlaganjem bio odbačen: „Moj prvobitni podnesak Ministarstvo za Konstituantu iz nekih svojih razloga nije uzelo u obzir, pa nije ga ni postavljalo Ustavotvornom Odboru na uvid i ocjenu, što se to već vidi iz izvještaja Ustavotvornog Odbora, kao i iz stilizacije čl. 3. projekta Ustava, koja je ostala kao i prije. Moj podnesak upućen Ministarstvu za Konstituantu glasi: U vezi sa nacrtom Ustava F.N.R.J., objelodanjenog u organu Komunističke partije Jugoslavije ‘Borba’ od 3. X11.1945. broj 293 imam da primjetim ovo: ‘Avnoj’ u svom drugom zasjedanju u Jajcu dne 29. novembra 1943. g. doneo je zaključke od velikog istorijskog značaja, po kojima se, na osnovu nacionalne ravnopravnosti Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca, teritorijalno područje bivše Kraljevine Jugoslavije ima podijeliti na šest Federalnih jedinica i to: Federativnu Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Crnu Goru, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu. Prema ovim zaključcima Avnoja, svaka federativna jedinica sa aktom toga svoga opredjeljenja stekla je pravo na svoje vlastito narodno ime, samo je to pravo uskraćeno bosanskoj federativnoj jedinici, jedinici naime, koja je po izvjesnim obrazloženjima, iznimno, zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata i tako nešto. Ovom, vjerovatno, slučajnom omaškom Avnoja, učinjena je grdna nepravda našoj užoj otadžbini Bosni, Bosni, koja po svojoj istoriji i po ulozi odigranoj u ovom narodno-oslobodilačkom ratu, kao i po žrtvama uloženim u ovaj rat, ima pravo na svoje narodno opredjeljenje, odnosno pravo na svoje narodno ime, svakako toliko, koliko i svaka druga gore pomenuta federativna jedinica. Uostalom, kako u praksi izgleda ta tzv. nacionalna ravnopravnost Srba i Hrvata, mi smo Bosanci to već više mahova na svojoj kičmi osjetili, pa bi i suviše nepravično bilo, da se sa tim i takvim praksama ponovo otpočne. Svaka nacionalna misao uslovljava i svoje nacionalno područje svoj životni prostor, a kako i srpska i hrvatska nacionalna misao obuhvata i našu užu otadžbinu, Herceg-Bosnu, kao i svoj životni prostor, sukobi su među ovim nacijama suprotnog stava neizbježivi i nema načina da se pomire. Izvjesno je, međutim, da su se zbog suprotnog stava ovih nacija na našem terenu tokom posljednjih decenija odigravale skandalozne rabote, pa napokon i zločini, nepoznati u našoj bosanskoj istoriji. Događalo se već u svoje vrijeme, da se nađe neki modus u cilju izravnavanja nacionalnih sporova među Srbima i Hrvatima, ali bez zadovoljavajućih rezultata. Podjelom zemlje na banovine, rasparčana je bila naša uža otadžbina Bosna i Hercegovina, što se kaže, na varićake, a kako se pri toj podjeli nije vodilo računa ni o istorijskim, ni o geografskim, ni o ekonomskim razlozima, koji bi ma u kome pogledu pravdali te podjele, nego su te podjele diktovale samo i isključivo hegemonističke težnje izvjesnih vlastodržaca, razumije se, da one nisu mogle zadovoljiti skoro nikoga, a naročito ne one, na čiju su štetu te podjele izvedene. Ponovo se međutim, pokušalo sa sporazumom Maček-Cvetković udariti granice nacionalnim težnjama Srba i Hrvata i meta je ovog smetenjačkog sporazumijevanja ponovo bila naša uža otadžbina Bosna i Hercegovina. Ovaj je sporazum izveden po nekom vjerskom ključu i po vjerskoj pripadnosti tako, da su oni bosansko-hercegovački srezovi, u kojima je katolički elemenat brojno pretežniji od pravoslavnog elementa, jednostavno dodijeljen Mačekovoj redo-državi, a ostali su srezovi ostavljeni na raspoloženje i daljnju eksploataciju beogradskoj hegemonističkoj klici, da s njima manipuliše, kako nađe za umjesno. Mi bosansko-hercegovački starosjedioci, ni kod prve ni kod druge podjele naše uže otadžbine, navodno, kao anacionalni elemenat nismo uopšte došli u obzir. Iz gornjih napomena logički proizilazi, da bosansko-hercegovačka federativna jedinica može da počiva na principu: Bosna Bosancima i nikako drugojačije. Uostalom nevjerovatno je, da ima ijednoga pravoga Bosanca, kome bi bilo zazorno, da se tim imenom zove, a ako neko već hoće da se i drukčije zove, prosto mu bilo. Zato molim naslov, da u Ustavu F.N.R.J., u osnovnim načelima njegovim u čl.3. u četvrtoj rečenici toga člana, ispravi: mjesto pet – šest buktinja koso položenih itd., da bi se faktički pravdi udovoljilo. Jer apstrahujući činjenicu da u našoj užoj otadžbini Herceg-Bosni, po njenoj istoriji pripada puno pravo na njeno vlastito ime; da je ona u etničkom pogledu jedna posebna narodna cjelina među jugoslavenskim narodima; pa šta više, apstrahujući činjenicu, da je na oltar naše zajedničke stvari u ovom četverogodišnjem ratu za narodno oslobođenje pridonijela više žrtava nego ma koja druga zemlja na Balkanskom poluostrvu, ipak još treba iz praktičkih razloga staru čast povratiti, iz razloga, naime, kojima su se rukovodili naši vodeći krugovi, promovišući Makedoniju i Crnu Goru na čast narodnih država, s pravom na posebno narodno ime … Sve bivše beogradske vlade u Jugoslaviji, od oslobođenja i ujedinjenja, pa do potpunog kraha stare Jugoslavije pod fašističkom okupacijom, nastojale su, svaka na svoj način, da našoj užoj domovini Herceg-Bosni oduzmu njenu individualnost i da obesnaže svaki spomen na nekadašnju njenu samostalnost. Po intencijama beogradskih vlastodržaca, posve je bilo zabranjeno predavanje bosanske istorije na našim školama, pa šta više, imalo se odstraniti svako štivo iz školskih udžbenika, koje je bilo direktno, ili indirektno, potsjećalo na nekadašnju samostalnost bosansku, na njen individualitet, pa bilo u kome obliku, jer ta sjećanja, pa čak i insinuacije na ta sjećanja, nisu konvenirala onoj politici, koju je vodio nacionalni Beograd. Okolnost, pak, da ta naša uža domovina, obzirom na mentalitet zemlje i naroda, stvarno, predstavlja posebnu jednu etničku cjelinu među jugoslavenskim narodima i da je ona u svom vjekovnom zasebnom životu stekla i svoju vlastitu dušu; šta više, da je i pri oslobođenju ušla u sastav ujedinjenih jugoslavenskih zemalja kao posebna upravna jedinica po vlastitoj volji, nije im smetalo u njihovim nastojanjima, jer su za ta nastojanja nalazili podršku i u jednom dijelu samih Bosanaca, koji po svojim nacionalnim koncepcijama nalažahu, da svojom podrškom čine i neko nacionalno djelo. Jer, po srpskoj nacionalnoj ideologiji, naša uža otadžbina Bosna i Hercegovina spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge nacionalno nepročišćene zemlje, te se zato nameće dužnost svakom nacionalnom Srbinu, pa ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklopile u svoj nacionalni matičnjak, kao sastavni deo njegov. Odatle sukobi i odatle nevolje za sve one otadžbenike koji se ponose tom i takvom nacionalnom ideologijom i doprinose da se na taj način proigra ugled njihove uže otadžbine Bosne i Hercegovine. Sve beogradske vlade u predratnoj Jugoslaviji bile su po svojoj ideološkoj sadržini srpske, odnosno – srbijanske vlade, pa ukoliko su ponekada po obliku imale i drugi izgled, u stvari su reprezentirale srpsku nacionalnu ideologiju. Zato im je bosanska individualnost bila trn u oku, a riječi: Bosanac i bosanština, skoro isto što i pravo svetogrđe. Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bošnjaka ostavili su pravo, da se zovemo Muslimanima s prozirnom tendencijom, da nam u znaku toga, u svim danim zgodama, ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima uopšte, a napose u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine. Ta se tendencija beogradskih vlada jasno očitovala prilikom podjele naše šire i uže otadžbine na banovine u šestojanuarskom režimu, a još jasnije se očitovala prigodom onog državničkog pakta, ili pravije onog političkog furtimaškog šišmarša Maček-Cvetković, po kome je naša otadžbina rasparčana, po nekom vjerskom ključu, i po vjerskoj pripadnosti. Mi ni kod prvog ni kod potonjeg slučaja podjele naše zemlje nijesmo došli u obzir, jer navodno, kao anacionalan elemenat, nijesmo imali tu šta da kažemo. Uostalom, beogradski vlastodršci tih svojih osnova u pogledu naše otadžbine nijesu ni najmanje skrivali ni za vrijeme tzv. parlamentarnog režima u nekadašnjoj našoj državi, ali kada je ovaj režim, oktroisanog Ustavom od 1931. g. zamijenjen sa tzv. ustavnim režimom, u kome je režimu uzeto pravo odbrane svim nepoćudnim elementima u zemlji, odnosno u kome su bile zabranjene sve stranke sa vjerskim, plemenskim i regionalnim obilježjem, beogradski su vlastodršci u svojim osnovama postali suviše bezobzirni te se nijesu zadovoljavali sa prostim manipulisanjem po pitanju administrativnog pomjeravanja granica u izvjesnim regionima i pokrajinama, nego su uzimali pod tisak sve što ne valja i što im je nepoćudno. Jednom rječju našom se užom otadžbinom upravljalo kao sa kakvom kolonijom, a sa nama kao sa urođenicima te kolonije. Nama se sada, u novoj oslobodilačkoj eri, sugerira da kažemo, da je naša uža otadžbina ravnopravna sa ostalim federativnim jedinicama u Jugoslaviji, a mi Bosanci, opet sa ostalim narodima u Jugoslaviji, a eto nam ni sada nije dozvoljeno ni to, da se pravim imenom svojim zovemo. Na pr. ako neko od nas u ličnu listu ubilježi da je Bosanac, službujući činovnik ima zadatak, da ga urazumi, da te narodnosti nema i da tu narodnost Avnoj nije priznao; ako se neko ubilježi kao Jugoslaven, opet ima da primi sličnu lekciju, jer je navodno, to kolektivni naziv za sve Jugoslavenske narode; a kada se po nevolji kaže da je musliman, onda to pasira, valjda zato, što je to kolektivni naziv za muslimane razbacane na pet kontinenata, koji pripadaju svim mogućim narodima čovječijeg roda. S ovim naravno, ne mislim reći, da se Avnoj pri donošenju svojih zaključaka u Jajcu 1943. g. rukovodio istim mislima, kojima se u svoje vrijeme, rukovodio nacionalni Beograd u svojim osnovama, u pogledu naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine, ali je činjenica da nas i – sada, u narodnosnom pogledu, pored Srba i Hrvata, službeno titulira Muslimanima, što je za nas grdno poniženje, a jamačno ne služi na čast ni onima, koji nam to serviraju. Naš muslimanski elemenat u Bosni i Hercegovini nije neopredijeljen u narodnosnom pogledu, kako to neki hoće da kažu, on je veoma svjestan svoga slavenskog porijekla, on po svojim tradicijama i svojoj istoriji, po svojim pjesmama i pričama jednako dolazi do duhovnog ubjeđenja, da se on može zvati onako, kako su se i njegovi pradjedovi zvali kao nesumljivi izdanak onih starih Bošnjaka i Kulenova … Zato, eto, nacionalistička propaganda, srpska i hrvatska, pored sveg svoga intenzivnog rada u tome smjeru nije do sada uspjela da kod njega poluči ma kakav uspjeh, a nema nikakva izgleda da će to ubuduće polučiti, jer on vrlo dobro znade, ko je i odakle je. Zato pri završetku ovoga svoga podneska apelujem na sve narodne poslanike u Skupštini, da uvaže moje napomene i da se solidarišu sa mojim prijedlogom: da se u čl. 3. četvrtoj rečenici toga člana Ustava umetne: mjesto pet – šest buktinja koso položenih itd. da bi se sa svim konzekvencijama, koje iz toga proizlaze, faktički pravdi udovoljilo“. Narodni poslanik H. Ćišić, Beograd 18. januara 1946. Husein Ćišić zbog neusvajanja prijedloga nije glasao protiv Ustava FNRJ, u stenogramu nema potvrde za to. Naime, prema stenogramu, Ustav je na kraju donesen bez i jednog glasa protiv (str. 851), a glasalo se na prozivku svakog poslanika poimenično. Kada je u grb unešena i šesta buktinja 1963. godine tada su umjesto nacija bile predstavljene republike, i tada da bi se muslimanima izbjeglo dozvoliti nacionalno historijsko opredjeljenje Bošnjak u kome su prepoznavali svoj pravi identitet. Iako su za vrijeme rata komunisti tolerirali nacionalnu zasebnost muslimana i u svojim proglasima ih pozivali u borbu, pisali su musliman sa veliko „M“, pred kraj rata kada je pobjeda bila izvjesna, ponovo su počeli negirati nacionalnu posebnost muslimana. Čolaković, doajen bosanskih komunista o tome je imao decidan stav: „U Bosni i Hercegovini, kao što je poznato, žive dvije nacije: Srbi i Hrvati, i muslimani koji su nesumljivo slovenske rase. Njima će se dati mogućnost da se mirnim, evolutivnim putem, nacionalno opredijele“ („Oslobođenje“, 9.IV.1945., str.2.). Ovo je bilo političko stajalište Rodoljuba Čolakovića, prvog predsjednika bosanske vlade konstituirane aprila 1945., što je bilo i zvanično stanovište tadašnje KPJ i njenih vođa Milovana Đilasa, Moše Pijade i drugih. Kao što se vidi iz priloženog, odnos bosanskih Srba i bosanskih Hrvata nije se ništa izmijenio, ako nije postao i rigidniji, u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Oba naroda preferiraju Srbiju odnosno Hrvatsku u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. To je dakle njihova historijska konstanta. Bosna je u ličnosti čestitog i visoko moralnog Huseina Ćišića još tada imala svoga uspješnog branitelja. Danas su Bošnjaci i domoljubivi bosanski Srbi i bosanski Hrvati postali dostojni sljedbenici političke misli i ideje Huseina Ćišića o identitetu i integritetu Bosne i njenih Bosanaca. To su pokazali i svojim otporom agresiji na Bosnu i Hercegovinu, kada su za svoju domovinu bili spremni dati najvrjednije što su imali – svoj život, i davali su ga. Omer Ibrahimagić, Bosanski identitet i suverenitet, Univerzitet u Sarajevu: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012., str. 327-333.

[54] Atif Purivatra, Muslimani nacionalna stvarnost, Preporod, br. 5/492, Sarajevo, 1. mart 1991. godine, str. 1.

[55] U povodu dvadesete godišnjice smrti Hamdije Pozderaca Mulo Hadžić i ja priredili smo knjigu „Hamdija Pozderac: Državnost i nacionalnost BiH“, koja svjedoči o tom vremenu bosanske državnosti.

[56] Vidjeti: Blažo Mandić, S Titom, Dan Graf, Beograd, 2012., str. 178.

[57] Borba-Reflektor od 27. jula 1970. godine.

[58] Alaga Dervišević, Bošnjaci u dijaspori, Bosanska riječ, Sarajevo – Vupertal, 2006., str. 243.

[59] Alija Isaković, cit. djelo, str. 388.

[60] Citirano prema: Šaćir Filandra, cit. djelo, str. 192

[61] Prvi Bošnjački Sabor, 27.9.1993., str. 5.

[62] Alija Isaković, cit. djelo, str. 378.

[63] Šaćir Filandra, cit. djelo, str. 189.

[64] DEKLARACIJA BOŠNJAČKOG SABORA

Bošnjaci,

Nakon stotinu i petnaest godina, od ljeta 1878. godine kada su se Bošnjaci sastali u haremu Begove džamije da bi se dogovorili o odbrani svoje zemlje, sastali smo se nanovo i u znaku našeg narodnog imena, naše slavne tradicije i zbog interesa naše zemlje, naše država i njenog naroda.

Svjesni povijesnog značenja momenta u kojem se sastajemo kao i iskušenja koja nas čekaju, odlučni smo da našem narodu vratimo njegovo povijesno i narodno ime Bošnjaci, da se na taj način čvrsto vežemo za našu zemlju Bosnu i njenu državno-pravnu tradiciju, za naš bosanski jezik i sveukupnu duhovnu tradiciju naše povijesti.

U duhu tog vraćenog imena i potvrđenog identiteta, izjavljujemo da našu domovinu Bosnu vidimo kao slobodnu i demokratsku zajednicu, koja će čuvati i produbljivati stoljetne zasade tolerancije i međusobnog poštovanja svih ljudi i svih tradicija što u njoj žive. Pozivamo u tome za svjedoka cjelokupnu našu povijest.

Da bismo produžili i produbili započeti posao potvrđivanja vlastitog narodnog bića, njegovog mjesta i zadaće u svijetu u kojem živimo i afirmacije njegovih nacionalnih i državnih institucija, odlučujemo da Bošnjački sabor i ubuduće radi. Sabor će biti mjesto okupljanja svih Bošnjaka na kojem će se u slobodi mišljenja, poštovanja različitih uvjerenja i uz maksimalnu kompetenciju i odgovornost razmatrati sva najvažnija pitanja bošnjačkog naroda i naše države, i utvrđivati pravci naše nacionalne akcije.

Neka Allah bude svjedok naše iskrene namjere i podrži nas u njoj.

[65] Muhamed Filipović, Smisao bošnjaštva, Oslobođenje, Sarajevo, 28. septembar/rujan 1993., str. 5.

[66] Intervju Adila Zulfikarpašića, Oslobođenje, evropsko izdanje, 22-29.12.1994., str. 8-9; citirano prema: Šaćir Filandra, cit. djelo, str. 197.

[67] Razgovor Alije Isakovića sa Jasminom Durakovićem i Nerzukom Ćurkom, Večernje novine, 30.9.1993.

[68] Atif Kujundžić, Bosna i Hercegovina u knjizi zauvijek ili autor koji može imati mirnu savjest spram svoje domovine, Gračanički glasnik, broj 34, Sarajevo, 2012., str. 184-210.

[69] Šaćir Filandra, Bošnjaci nakon socijalizma, BZK Preporod, Sarajevo/Zagreb, 2012., str. 365.