Prosvjedi u Bosni i Hercegovini – borba za bolju budućnost ili ?

Kako smo došli do toga da nikome nije sporna opravdanost prosvjeda protiv korupcije i kriminala, ali se problematizira činjenica da su većina prosvjednika Bošnjaci

Članak preuzet sa Jutaranjeg Lista , Senade Šelo-Šabić

 

Prosvjedi

Otkako su prije desetak dana započeli, prosvjedi u Bosni i Hercegovini svakodnevno generiraju niz tekstova u domaćim i stranim medijima o tome što se zaista događa, te što možemo očekivati u budućnosti. Je li zemlja pred ekonomskim kolapsom i političkim raspadom? Ili su građani BiH shvatili da su dio anti-kapitalističke internacionale te odlučili dignuti svoj glas protiv izrabljivanja, nepravde i nejednakosti i pridružiti se prosvjednicima od Tahrira preko Taksima do Tuzle? Ili su pak skriveni nacionalisti koji pod egidom borbe za socijalna prava žele srušiti Daytonsku BiH i na njenim ruševinama uspostaviti građansku i unitarnu BiH koja je, tvrdi se, potpuno neprihvatljiva Srbima i Hrvatima?

Stvarnost je, kako to obično biva, višeslojna. S jedne strane je spontani, opravdani i zapravo već dugo očekivani revolt obespravljenih, osiromašenih, gladnih radnika na čije zahtjeve se upravljačka elita godinama oglušuje. Zatvoreni u orbiti podjele fotelja i raspačavanja ono malo preostalih javnih dobara, nisu se niti udostojili primijetiti u kojoj mjeri je život prosječnom građaninu BiH postao nepodnošljiv. I ovdje sada dolazimo do ključnog pitanja koje se posljednjih dana postavlja : je li ovakav život neizdrživ samo Bošnjacima ili svim građanima?

Jer upravo tu nastaje problem nije sporna legitimnost niti opravdanost prosvjeda protiv korupcije i kriminala, ali se problematizira činjenica da su prosvjednici većinom Bošnjaci. Implicitno uvjerenje jeste da bilo kakva organizirana akcija u kojoj sudjeluju Bošnjaci nužno ima za posljedicu, ako ne već i cilj, ugrožavanje interesa Srba i Hrvata. Polazi se od pretpostavke da u BiH narodi jedni drugima ne vjeruju, dok ih je Daytonski sporazum prisilio da žive u zajedničkoj državi koju dva od tri naroda, tvrdi se, ne žele. Sada kada je ovakvu ne žele Bošnjaci, čini se da je odjedanput privlačnija Srbima i Hrvatima ma kako disfunkcionalna bila. U najmanju ruku je cinično od strane onih koji godinama Daytonski sporazum opisuju kao luđačku košulju silom navučenu bosanskohercegovačkim narodima da je sada pokušavaju na silu zadržati, pokrpati, čvršće vezati, uvjeravati da je najbolji lijek za smirenje stanja još jedna financijska injekcija. Bosnu i Hercegovinu stegnutu u luđačku košulju valjda je mnogima normalnije vidjeti nego možda malo šlampastu, malo posvađanih boja, ne baš potpuno stilski usklađenu, i sigurno ne skrojenu po posljednjoj modi, ali upravo i zbog toga šarmantnu i drugačiju zemlju.

Strah od drugoga, tumači se, utkan je u svaki aspekt života u BiH. Stoga su potrebni ekstenzivni mehanizmi zaštite nacionalnih interesa svakog od tri konstitutivna naroda. To što takva vrsta zaštita ne uključuje one koji nisu konstitutivni, a koji također žive u BiH, drugi je problem koji ovdje nije potrebno otvarati. Međutim, devetnaestu godinu od potpisivanja Daytonskog sporazuma siromaštvo i nezaposlenost, pljačka i korupcija, neznanje i nebriga izgrizli su zemlju, a ekstenzivni mehanizmi zaštite prava svakog pojedinog naroda nisu otvorili radna mjesta, omogućili kvalitetnu zdravstvenu skrb, moderno obrazovanje, sigurne ceste, a nisu niti podigli razinu povjerenja među narodima potičući uspostavljanje dijaloga o najvažnijim ekonomskim, političkim, socijalnim i kulturnim pitanjima u zemlji.

Što ako su prosvjedi, prema općoj ocjeni legitimni, istovremeno i početak kraja ovakve BiH koja sasvim očito ne funkcionira? Činjenica da su to pokrenuli Bošnjaci može biti problematična samo ako oni koji budu zagovarali promjene učine to s pozicije nacionalističkih, isključivih i maksimalističkih zahtjeva za zaštitom interesa samo Bošnjaka. Takvo nešto nismo čuli. Naprotiv, čuli smo prosvjednike koji traže ostavke premijera u županijama većinski naseljenim Bošnjacima, i niti u jednom trenutku nismo orkestriranom i strateški odigranom igrokazu koji prosvjednike treba predstaviti kao anacionalne, a koji zapravo cijelo vrijeme rade na realizaciji plana stvaranja unitarne BiH na zasadama bošnjačkog nacionalizma.čuli optužbe da su za njihovu bijedu, nezaposlenost i siromaštvo krivi Srbi ili Hrvati. Nismo čuli optužbe da su kriminal i korupciju izvezli jedan od druga dva naroda na teritorije nastanjene većinski bošnjačkim stanovništvom s ciljem slabljenja, destabiliziranja i ugrožavanja opstanka Bošnjaka. Nismo čuli da su imovinu rasprodali, proizvodnju ugasili, privatizacijsku pljačku osmislile i provele zavjereničke skupine iz redova Srba i Hrvata.

Ne, prosvjednici su smijenili redom Seada Čauševića u Tuzli, Hamdiju Lipovaču u Bihaću, Seada Zeljkovića u Sarajevu, Munib Husejnović u Zenici podnio je ostavku, kao i Himzo Selimović, direktor Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH. Traže se nove ostavke. A opet ispada uglavnom Bošnjaka. Istovremeno čitamo ‘Demonstranti rekli svoje: Tuzla hoće Svetlanu Cenić.’ Plenum građana uputio je poziv Svetlani Cenić, ekonomskoj stručnjakinji iz Banja Luke, da preuzme tuzlansku Vladu.

Revni analitičari će sigurno i u ovome iščitati, ovisno koji nacionalistički dres nose, ili da se radi o vječno naivnim i politički izgubljenim Bošnjacima koji nikada i nikako (ni nakon progona i ubijanja) neće naučiti da se ni jednom od druga dva naroda ne može vjerovati osim svome, ili da se pak radi o izvrsno (izmanipuliranim demonstracijama?).

Možda su prosvjednici uistinu u zabludi. Možda je zaista točno da se u dijelovima BiH većinski naseljenim Hrvatima i Srbima tako dobro živi da nemaju razloga tražiti kažnjavanje kriminala, suzbijanje korupcije, smanjenje privilegija onih na vlasti, uspostavljanje transparentnosti i kontrole nad trošenjem proračunskih sredstava, poticanja proizvodnje i ulaganja u obrazovanje, zaštiti ugroženih socijalnih skupina, izboru sposobnih ljudi na vodeća mjesta? Možda zaista Hrvati i Srbi u BiH nemaju razloga prosvjedovati jer sasvim dobro žive kao što tvrde njihovi izabrani predstavnici. No, čak i da je tako, to i dalje ne mijenja činjenicu da jedan od tri konstitutivna naroda zahtijeva promjene jer smatra da će se zemlja pomoću uspostavljanja vladavine zakona i provođenja korjenitih reformi izvući iz bijede i siromaštva.

Što učiniti? Hoćemo li diskvalificirati ove zahtjeve samo zato jer su prosvjednici istovremeno većinom Bošnjaci? Kao što su istovremeno i muškarci i žene, mladi i stari, radnici i seljaci, profesori i liječnici, visoki i niski, plavokose i crvenokose. Neki slušaju rock, drugi turbo folk. Neki jedu meso, drugi ne. Neki više vole nogomet, drugi košarku. Jedni misle da ih je Osmansko carstvo oslobodilo, drugi porobilo. Jedni su za pristup EU, drugi ne. I tako dalje, beskonačna je i arbitrarna lista seciranja prosvjednika. ‘Kao znanstvenik i vegetarijanac, kolega, mogu sa sigurnošću tvrditi da prosvjednici mesojedi imaju smanjene kognitivne sposobnosti, a oštećenog mozga nisu u stanju racionalno donositi zaključke’, kaže jedan analitičar. ‘Ne bih se složio kolega, ja mislim da je ključno analizirati njihove navike spavanja. Dokazano je, naime, da osobe s manje od pet sati sna noću razvijaju neurološke probleme’. ‘I danju, kolega, ne samo noću’, uključi se treći. ‘Bitno je koliko sati sna cjelodnevno svaki pojedinac ostvari, ne nužno samo noću’. ‘Točno, dobro ste primijetili kolega’. ‘Dakle, što smo ono govorili…ah, da, prosvjednici. Dakle, ja mislim…’

Fantastična dadilja McPhee, u istoimenom filmu za djecu, razbija sumnju i strahove majke u sposobnost njezine djece da nauče lekcije kao što su prestati se tući ili reći ‘molim’ i ‘hvala’ riječima: Have a little faith. Dopustimo i mi sebi malo vjere. Točno je da ne znamo što će se dogoditi u budućnosti, ali nemojmo ograničavati sadašnjost strahovima iz prošlosti. Ovi prosvjedi nakon mnogo godina protresli su političku scenu u BiH. Hoće li otvoriti prostor za stvaranje novih političkih opcija? Možda čak i takve koja bi mogla vjerodostojno ponuditi viziju mirne, održive, relativno prosperitetne zemlje. U životu nema unaprijed zadanih ishoda, osim za fataliste. Zar je, barem kao vježbu, takvu Bosnu i Hercegovinu teško i zamisliti?