1. mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine

1. mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine (BiH) 1. mart/ožujak je važan datum u novijoj historiji Bosne i Hercegovine, jedan od najvažnijih datuma u njenom dugom postojanju. Na ovaj dan, točnije 29.2. i 1.3.1992. godine na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ, u BiH je održan referendum na kojem su se građani izjašnjavali o nezavisnosti tadašnje federalne jugoslavenske jedinice Bosne i Hercegovine.

Održavanju referenduma prethodila su burna politička događanja. Na dramatičnoj sjednici Skupštine SR Bosne i Hercegovine na kojoj je razmatrano pitanje budućnosti Republike Bosne i Hercegovine, u noći između 14. i 15. oktobra/listopada 1991., sadašnji haški optuženik Radovan Karadžić u svom govoru je „objavio smrtnu kaznu muslimanskom narodu“, javno zaprijetivši da Muslimani mogu nestati: „… Ovaj put na koji vi hoćete da izvedete Bosnu i Hercegovinu jeste ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje…”. Bilo je to prvi put da je nedvosmisleno, na javnoj sceni, najavljen genocid nad Bošnjacima ukoliko zatraže suverenost i nezavisnost Bosne i Hercegovine i izlazak iz Jugoslavije koja je pod vodstvom Slobodana Miloševića trebala doživjeti preobrazbu u „veliku Srbiju“.

Na otvorene prijetnje Karadžića odlučno je reagirao prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine rahmetli Alija Izetbegović: „…Njegovo izlaganje. Njegov način izlaganja, njegove poruke, možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji. To večeras ovdje govorim. Još nešto. Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana… jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi…“, istakao je rahmetli Izetbegović. „No, Karadžić je samo izraz jednog načina mišljenja, jednog pristupa. … Mi smo se sve nadali i nadamo da će srpski narod doći do svoje demokratske tradicije, da će srpski narod doći do onih zaliha demokratske tradicije koju je imao i koja ga je odlikovala. Ovo što se radi danas, ovo ne služi na čast srpskom narodu. I ovaj način istupanja i ove prijetnje koje se iskazuju… Muslimanski narod neće nestati. To ja poručujem gospodinu Karadžiću…“, odlučno je poručio Alija Izetbegović, nakon čega ga je mnoštvo prisutnih nagradilo aplauzom. Skupština BiH je na toj sjednici donijela Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor između svih republika koje sačinjavaju Jugoslaviju. Na to su pristali predstavnici SDA i HDZ, dok su predstavnici SDS-a odbili djelovati po donesenom aktu. Na razini Predsjedništva i Vlade BiH donesena je odluka prema kojoj se regruti i rezervni sastav neće slati u JNA.

Briselskom Deklaracijom o Jugoslaviji od 17. decembra/prosinca 1991., na osnovu preporuka Badinterove Arbitražne komisije za bivšu Jugoslaviju od 7. decembra/prosinca, konstatirana je disolucija (raspad) SFRJ i republike su pozvane da se do 23. decembra/prosinca 1991. izjasne o nezavisnosti, s obećanjem da će dobiti međunarodno priznanje 15. januara/siječnja 1992. Bosna i Hercegovina je blagovremeno podnijela Prijavu i odgovorila na Upitnik Arbitražne komisije, a do tog vremena bio je pripremljen i radni tekst Nacrta Ustava Republike Bosne i Hercegovine.

Na predviđeni datum 15. januara/siječnja 1992. godine objavljen je (novi) Izvještaj Badinterove Arbitražne komisije, u kome je konstituiranje Bosne i Hercegovine kao suverene i nezavisne države uvjetovano još jedino referendumom njenih građana, pošto su ostali uvjeti iz decembarske Deklaracije Evropske zajednice bili ispunjeni. Temeljem toga Skupština Bosne i Hercegovine je, u skladu s Ustavom i po postupku utvrđenom u njenom Poslovniku o radu, 26. januara/siječnja 1992. donijela Odluku o raspisivanju referenduma o budućem statusu Republike. Referendumsko pitanje je glasilo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”. Referendum je pod međunarodnom kontrolom Evropske zajednice i drugih međunarodnih institucija i organizacija, održan 29. februara/veljače i 1. marta/ožujka 1992.

Unatoč pokušajima Srpske demokratske stranke (SDS) da onemogući provedbu referenduma, pokušaju redefiniranja referendumskog pitanja za nezavisnost Bosne i Hercegovine od strane Hrvatske demokratske zajednice za Bosnu i Hercegovinu (tzv. „livanjsko pitanje“), drugih organiziranih oblika destrukcije Bosne i Hercegovine i velikog pritiska na birače, na referendumu je glasalo čak 67 posto birača s pravom glasa, koji su ogromnom većinom od 98 % podržali proglašenje nezavisnosti BiH. Temeljem rezultata referenduma Skupština SR BiH usvojila je Deklaraciju o nezavisnosti, a potom je Vijeće ministara Evropske unije, 6. aprila/travnja 1992. godine, u Briselu, donijelo odluku o međunarodnom priznanju Republike Bosne i Hercegovine, a sutradan 7. aprila/travnja 1992. BiH je dobila priznanje i SAD. Time je Bosna i Hercegovina, u skladu sa historijskim činjenicama hiljadugodišnjeg postojanja bosanske države, njene antifašističke borbe, demokratskih odluka ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a i prosperitetnog socijalističkog razvoja, međunarodno priznata i stekla potpunu državnu suverenost i međunarodno-pravni subjektivitet. Političko-administrativne granice Republike Bosne i Hercegovine, kao jedne od šest federalnih jedinica SFRJ, postale su međunarodne državne granice.

Svoju nezavisnost Bosna i Hercegovina je skupo platila. Kao odgovor na legitimno iskazanu volju građana Bosne i Hercegovine, već u noći između 1. i 2. marta/ožujka kada je bilo izvjesno da je referendum uspio, a proglašenje nezavisnosti neupitno, SDS-ove paravojne postrojbe postavile su barikade u središtu Sarajeva. To je predstavljalo uvod u agresiju Srbije i Crne Gore na Republiku Bosnu i Hercegovinu i rat koji će izbiti svom silinom nepuna dva mjeseca kasnije. Niti prijem Republike Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije 22. maja/svibnja 1992. godine nije zaustavio bespoštednu agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Međunarodna zajednica nije ispoštovala svoja pravila i zaštitila svoju najmlađu članicu Bosnu i Hercegovinu. Na očigled ravnodušnih svjetskih moćnika i prilično suzdržane svjetske javnosti s velikih područja Bosne i Hercegovine pobijeno je, mučeno u logorima, poniženo, opljačkano i protjerano brojno civilno stanovništvo Bosne i Hercegovine, uglavnom bošnjačke nacionalnosti. Skoro pune 4 godine nemilosrdno su ubijani civili u opkoljenim bosanskim gradovima. U tim teškim vremenima Bosnu i Hercegovinu, njenu državnost i njene vrijednosti branili su njeni patriotski opredijeljeni građani, kojima je licemjerna međunarodna zajednica, upornim provođenjem embarga na naoružavanje, do samoga kraja rata uskraćivala elementarno pravo na obranu.

Unatoč sveopćem stradanju stanovništva i materijalnom razaranju očuvala se nezavisna i cjelovita država Bosna i Hercegovina. Prvi mart 1992. godine kao dan njene nezavisnosti i priznanja od međunarodne zajednice kruna je u njezinom hiljadugodišnjem postojanju.

Prvi Predsjednik nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine rahmetli Alija Izetbegović, na pitanje da li je umjesto referenduma za nezavisnost bilo drugog rješenja, odgovorio je: „Prvi mart je bio naša sudbina i neumjesno je pa i griješno pitanje da li je išta moglo biti drugačije. Mi ne bismo bili ono što jesmo da smo tada u ime sumnjive sigurnosti izabrali potčinjavanje“.

Čestitamo svim građanima Bosne i Hercegovine, svim Bosancima i Hercegovcima u domovini i širom svijeta Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

 

dr.sc. Sead Berberović