Popis stanovništva 2011. , hafiz Aziz Alili

28.1.2011. Hutba , popis stanovništva 2011. , hafiz Aziz Alili 

Poštovana braćo i sestre, 

I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu (ummeten vesaten) da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude svjedok protiv vas. (Kur”an 2:143) 
Kroz povijest ljudi su se međusobno razlikovali u vezi načina života – jezikom, kulturom, običajima, te su izabrani poslanici bili iz naroda kome su poslani. Međutim, sljedbenici Muhammeda a.s. su činili, a i danas bi trebalo da čine, jedan ummet – srednju ili uravnoteženu zajednicu (ummeten vesaten) i najbolju zajednicu (hajre ummetin). 
Njena uloga u ljudskom društvu je savjetovanje drugih kako raditi dobro a odvraćati od zla, o čemu je bilo riječi na prošloj hutbi. Njeni članovi su predodređeni da ovo rade na osnovama bratstva i jednakosti. 
Takav ummet uobličen je u idealnoj formi za života Poslanika a.s., a smatra se da se održao i za vrijeme prve četvorice pravednih halifa (hulefa-i-rašidin). 
Koncept ummeta koji bi se najlakše mogao objasniti kao sveopća zajednica muslimana jeste jedini princip koji poznaje Kur”an i identitet ummeta jeste primarni identitet koji mora biti nadređen svakom drugom identitetu. 
Naravno, svaki čovjek u isto vrijeme može imati više identiteta – nacionalni, jezični, rasni, geografski – koji se mogu uklopiti prema principu ummeta, ukoliko se bilo koji od tih identiteta ne nameće kao primarni i ne traži od čovjeka apsolutnu privrženost. 
Islamu nije svojstven pojam nacije u građanskom značenju te riječi. Upravo stoga industrijska revolucija i građanske revolucije koje su se desile u Europi krajem 18. i tijekom 19. stoljeća, nisu zahvatile islamski svijet. 
Islamski svijet je dugo zadržao manufakturni način proizvodnje i feudalno – aristokratske oblike organizacije društva. Bez stvaranja građanskog sloja, nije bilo moguće ni rađanje moderne nacije. 
Dok su Europa i zapadnjačka civilizacija napredovali u svim domenama (istina u krvi i požarima), islamski svijet je sve više zaostajao i postajao ovisan o Zapadu, osobito u materijalnom i tehničko – tehnološkom pogledu. Ostao je inertan, usporen, zarobljen u vlastiti odraz iz slavnog perioda i procvata islamske kulture i civilizacije, zabarikadiran u vlastitu predstavu o sebi, neprijateljski prema svemu što bi takvu sliku moglo pokvariti, u strahu pred novotarijama i promjenama. 
Kolosalna islamska civilizacija, kojoj Europa i Svijet toliko duguju; otvorena za sve oblasti ljudskog znanja i uma – od filozofije, književnosti, medicine, arhitekture, algebre, geometrije, astronomije… – zastala je pred izazovom parnog stroja. 
Sa tim strojem, došle su – neizbježno – i moderne nacije, iscrtane od kolonijalnih sila, na zemljopisnim kartama muslimanskog svijeta, u obliku nacionalnih država, po mjeri i ukusu onih koji su ih crtali. 


Moderne muslimanske države – nacije, nisu postale “prirodnim porođajem”, iz nutrine toga svijeta, već kao “usvojene”, rođene od tuđih roditelja. 
Živopisnu sliku pustinjskih karavana, zamijenila je slika brzih automobila, aviona, i drugih “čuda” koja su postala svakidašnjica i toga svijeta. 
Arapski i islamski svijet, koji je posredovao u susretu Europe i starogrčke civilizacije, kultura i način života koji su otkrili ostatku svijeta sve blagodati vode, medicina – koja je predstavljala “alfu” (ili “elif”) potonjih fundamentalnih istraživanja u ovoj oblasti; “beznačajno” otkriće vrijednosti znamenke “O” (nula), bez koje ne bi bilo moguće doći do današnjih složenih računarskih sustava i kozmičkih poduhvata – izgubili su korak sa istorijom i ostali slike daleke prošlosti. 
Islamska nacija je imanentna univerzalističkom konceptu islama, kao jedinog Puta i načina neposredne veze između čovjeka kao pojedinca i njegovog Stvoritelja, Allaha dž.š. i kao takvu, niko je niti može, niti treba stavljati pod znak upita. 
Ono pred čime se ne može i ne treba, po mome mišljenju, zatvarati oči, jesu objektivne razlike između različitih sljedbenika islama, koje, uz religiju koja ih spaja i ujedinjuje, obogaćuju i upotpunjuju njihov etnički identitet, bez ikakve štete po islam. 
Spomenut ću neke primjere koji govore o identitetskim razlikama. 
Navodim primjer muslimana koji je svojeg prijatelja htio obradovati poklonom, tradicionalnom arapskom odorom – galabijom da se, kada ode u Bosnu, za Bajram, odjene kao “pravi musliman”, kao što čini i on kad odlazi u svoju zemlju Francusku, gdje se kao i prijatelj Bošnjak, odijeva u “građansko” ruho. Uljudno mu je zahvalio i objasnio da bi mu takav poklon značio samo drag ukras u ormaru, te da se, zbog toga, ne izlaže trošku. 
Ukazivanja na činjenicu da kulturološke, običajne, tradicijske i druge razlike među sljedbenicima islama, ni na koji način ne dovode u pitanje, niti to mogu – njegovu integrativnu i univerzalističku funkciju. 
Naši narodi ovdje a ponajviše Bošnjaci su se povlačili u sebe nastojeći sačuvati najvažniji sadržaj svog identiteta, svoju vjeru, što je odredilo njihovo ukupno ponašanje od sredine 19. stoljeća naovamo, sve do današnjih dana. 

U njihovoj povijesti, posljednjih stotinu četrdeset godina, stalno i jedino prisutno bilo je njihovo potiskivanje, gušenje, onemogućavanje slobodnog razvoja i nasilje svih vrsta. 
Stvarni sadržaj cjelokupne njihove duhovne, kulturne, ekonomske i političke borbe sastojao se od održavanja na životu i pokušaja da sačuvaju najvažnije elemente i znakove svog historijskog, duhovnog i kulturnog postojanja. 

Jedan od najtežih aspekata tog nerazumijevanja svog stanja sastoji se od regionalizama koji u svijesti i ponašanju velikog broja naših ljudi još stoje u istoj ravni s nacionalnim identitetom. 
Za mnoge je biti Sarajlija, Hercegovac, Sandžaklija ili Krajišnik značajnije nego biti Bošnjak. Tako se mnogi smatraju najprije Hercegovcima, C.Gorcima, Krajišnicima, Podrinjcima, Posavcima ili Sarajlijama, a tek onda i Bošnjacima, tj. u svijesti je ovaj regionalni identitet značajniji i važniji od nacionalnog, koji nas jedini drži u historiji i životu kao narod i sve veže u jedan historijski, nacionalni, duhovni, kulturni i egzistencijalni identitet. 
U svemu tome bitno je shvatiti da su i oni iz Velike Kladuše, kao i oni iz Plava, Novog Pazara, Podgorice, Trebinja i Livna, jedan narod i jedna nacija. 

Što uopće to znači u vremenima kada su Bošnjaci selili u Sandžak, Albaniju, Makedoniju i Tursku, još u vrijeme austrougarske okupacije i svih okupacija koje su uslijedile, i išli tamo gdje su nalazili mir i sigurnost, do posljednjeg egzodusa više od pola milijuna, koji su planski raseljeni po cijelom svijetu da bi se napravilo mjesto za useljene i preseljene Srba, kojih je bilo manje od trećine bosanskohercegovačkog stanovništva, a netko im pokloni pola zemlje. 

Braćo i sestre , 
Već duže vrijeme Glavni odbor BNZ podsjeća nas da će se od 1. do 28. aprila/travnja 2011. godine održati Popis stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj. Važno je naglasiti da je tajnost prikupljenih podataka zagarantirana Zakonom o popisu stanovništva te da će oni biti korišteni isključivo u statističke svrhe. 
Ovaj Popis stanovništva za Bošnjake, ali i za ostale etničke manjine u Hrvatskoj, ima višestruko značenje: kao homogeni nacionalni kolektivitet u Republici Hrvatskoj zasigurno mogu poboljšati svoj položaj u svim sferama društva. Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci potvrde i ojačaju poziciju druge nacionalne manjine po brojnosti (prema Popisu iz 2001. godine) i isprave štetu kojoj su sami doprinijeli izjašnjavanjem pripadnosti nepriznatoj i nepostojećoj nacionalnoj kategoriji – Muslimani, kako se tada polovica izjasnila. 
Povijesni tokovi uvelike su određivali sudbinu bošnjačkog naroda i njihova imena. Posljednji rat u Bosni i Hercegovini za mnoge je, između ostalog, značio konačnu i neupitnu definiciju bošnjačkog imena i identiteta. Dok nas je ime Musliman, prvi puta primijenjeno u Popisu 1971., s jedne strane, očuvalo kao kolektivitet, s druge je strane ostavljalo suviše prostora za kojekakve manipulacije. 
Ime Bošnjak – konačno će narod povezati sa zemljom i prostorom koji su preci nastanjivali stoljećima i koji ih određuju kulturno i povijesno. 
Ideja o vraćanju historijskog imena Bošnjaci usvojena je 27./28. septembra/rujna 1993. godine na Drugom bošnjačkom saboru u Sarajevu, a ono je potvrđeno i amandmanom na Ustav BiH iz 1994. godine te Daytonskim sporazumom i Ustavom BiH iz 1995. godine. 
Time je iskorišteno pravo jednog naroda da konačno odlučuje o svome imenu. Svoj položaj u Republici Hrvatskoj sami određujemo i gradimo. Oklijevanjem da se izjasnimo svojim jedinim stvarnim nacionalnim imenom – Bošnjaci smanjujemo kapacitet naših općih i političkih prava. Ustavnim zakonom RH propisano je da broj izjašnjenih pripadnika nacionalne manjine direktno određuje kapacitet tih prava u koje spada i pravo na zapošljavanje njezinih pripadnika u državnim institucijama. 

Iako nijedan kolektivni identitet nije u cijelosti homogen, bošnjaštvo svakako odražava kolektivni identitet. Ime Bošnjaci napokon nam je omogućilo da sve razlike objedinimo i pomirimo. Danas mi Bošnjaci, koji živimo u Hrvatskoj, prihvaćamo Hrvatsku kao svoju domovinu (što smo potvrdili i velikim brojem učesnika u Domovinskom ratu), a Bosnu i Hercegovinu osjećamo zavičajem i izvorom svoje historije, kulture, tradicije, identiteta i imena. Zato s ponosom možemo reći da smo: državljani Republike Hrvatske, po nacionalnosti Bošnjaci, da nam je jezik bosanski, a vjera islam. Ponosimo se onim što jesmo jer samo tako zaslužujemo poštovanje onih s kojima dijelimo životni prostor.