Dalekom prijatelju

  Dotakla sam Tvoje misli.Ušla sam u njih,poput sjenke,posve …”na prstima”.

  Dozvolio si mi samo da s Tobom slušam tišinu Kamenjaka,a negdje…duboko

  u mojim očima pritajila se Tuga.Ti uvijek odlaziš…

  Ponekad Te vidim na najdražem Ti zelenom brijegu,u zemlji “dugog bijelog

  oblaka”,kako se osmjehuješ oblacima neobičnih oblika,ili ispisuješ stranice

  koje,poput duge nakon oluja,izviru iz Tebe.

  U meni vlada samoća i daje mi slobodu snovima,kakvu niti slutila nisam.Ove 

  noćne Zagrebačke ulice tihe su i jedino što raznježuje je violina,koja tiho

  besjedi o svojoj prošlosti…

  Počele su prve kiše.Mene putevi vode rijeci,pred čijom ljepotom ustuknuše i

  Rimljani.Nazvaše je JEDINA.Ovih godina nisi plovio njenim lađama i sa sredine

  se napio vode.A oni,koji to učinu,Uni se vraćaju uvijek.Ne brini,izronih za Tebe,

  još odavna,u magičnom kanjonu,školjku bisernicu,skrivenu podno jedne prastare

  sedre.Jednom će doći do Tebe.Vjerovat ćeš mi sve kada za vedrih,zvjezdanih noći,

  Una,okupana blještavilom mjeseca,pogled ti usmjeri ka prastaroj tvrđavi i na trenutak

  ugledaš Krupanu.Rijetko ju vide.

  Znam da će Te put jednom nanijeti…Možda ćemo se mimoići,ali ona će Te čekati…

  uvijek.Ovako,sve dok si daleko,dobro je.Netko bi rekao,ništa…Ali,meni,to ništa,ponekad

  može biti SVE.

                                                      05.09.2010.