Sulejman Čičić – ispraćaj istinskog prijatelja

 

Sulajman_Ćičić_osmrtinica

Oproštajni govor na dženazi Sulejmana Čičića

Poštovana obitelji Čićić – sinovi Erole i Esade, snahe i unučadi, rodbino, prijatelji i poznanici Sulejmana Čičića,
Pripala mi je tužna i teška dužnost da se u ime Bošnjačke nacionalne zajednice, njenih članova i prijatelja, pa i svih Bošnjaka u Zagrebu i Hrvatskoj koji su ga poznavali, oprostim od našeg dugogodišnjeg člana Sulejmana Čičića. Iskreno ću reći, bez lažne patetike, da me je iznenadna vijest da nas je naš dragi Sulejman zauvijek napustio uistinu rastužila kao da sam izgubio nekog svog rođenog, ili bliskog prijatelja, premda po godinama pripadamo dvjema generacijama. Kad izgubimo dragu osobu, teško je pronaći prave riječi kojima se može iskazati nastali osjećaj praznine, koji samo neumitni protok vremena može da ublaži, a nikad da potpuno prekrije zaboravom.

Sulejman Čičić rodio se 1924. godine u Prijepolju. U svojih 90 godina proživio je dug, bogat i intenzivan život, kakav rijetko ko poživi, potpuno ispunjen u profesionalnom i osobnom pogledu. Životni put mu je vodio od rodnog Prijepolja, učešća u partizanskim jedinicama u II svjetskom ratu, poratnog školovanja u Leskovcu, te odgovornih funkcija u tekstilnoj industriji u Beogradu i Zemunu. Od 1960. zapošljava se i prelazi živjeti u Zagreb odakle je upućen na izgradnju tekstilnih tvornica u Alžiru, a kasnije ga profesionalna karijera vodi u Istanbul, pa Minhen i Beč. Bio je nadasve veoma uspješan privrednik i poduzetnik, poslovan čovjek, brižan suprug i otac, dobar prijatelj.

Kroniku svog života opisao je u svojoj knjizi „Album sa starim slikama“ koja je 2011. godine promovirana na tribini u Islamskom centru u Zagrebu. Iz knjige smo mogli spoznati ne samo njegov plodan i uspješan život već dijelom prepoznati i svima nam zajedničku, tešku i bolnu bošnjačku sudbinu na vjetrometini svjetova, velikih sila i  interesa, prepuštenih sami sebi. Ono što fascinira kad se iščitava životni put Sulejmana Čičića je nepokolebljivost duha, istrajnost i izdržljivost u neprestanoj borbi za opstanak i bolji život, što ga je krasilo i u najtežim trenucima s kojima se svi u životu suočimo. Njegov život može biti primjer i uzor svim Bošnjacima kako se u nepovoljnim okolnostima može uz puno dostojanstvo, časnost i čestitost biti izuzetno poslovno uspješan, prebroditi prepreke i otrpjeti nepravdu, a uz to biti uzorita glava obitelji, bez imalo kompleksa biti snažno angažirani i istaknuti član u rukovodstvima bošnjačkih udruga i u Islamskoj zajednici i istovremeno biti ravnopravno uključen i poštovan u zagrebačkoj i hrvatskoj sredini u kojoj je proveo najveći dio svog života.

Sulejmana Čičića ću se uvijek sjećati po široko nasmijanom i veselom licu i pogledu iz kojeg je vazda iskrio osmijeh i životna radost. Nikad ga nisam vidio namrštenog, zlovoljnog, ljutitog. Iz njega je zračio zarazni optimizam i uz njega su svi problemi, koji su izgledali veliki, teški i nerješivi odjednom postajali manji, lakši, svladivi. Pamtit ću ga kao doajena bošnjačke scene, čovjeka koji nam je uvijek davao podršku, savjete, pomagao u radu, sve to na tihi, nenametljivi način. Nisam ga doživljavao kao oca, jer otac može da bude i strog i prijekoran i oštar. Toga kod Sulejmana nije bilo: više je se ponašao kao dobri amidža (adžo) koji je blag, brižan, koji je tu da pomogne, koji ima razumijevanja za pogreške i koji zna da uputi. Sulejman je to činio na prekrasan način: nikad nas mlađe nije ukorio, već bi, s blagim osmijehom koji mu nije silazio s lica, savjetovao, predlagao i pomagao i tek bi kasnije postali svjesni da nas je i učio i podučavao, upućivao i odgajao, na način koji je bio svakome prihvatljiv. Nije to bio samo plod njegovog golemog životnog iskustva i mudrosti već karakterna osobina kakva se rijetko susreće. Uvijek je bio uz nas tu negdje blizu, kao pouzdani, nevidljivi oslonac čije se djelovanje itekako osjećalo.

Sulejman Čičić bio je inicijator osnivanja, član rukovodstva i podupiratelj bošnjačkih udruga prije svih KDBH „Preporod“ i Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Silno se radovao napretku u radu, svakom uspjehu. Nikad ga nije napustio interes za naš rad, posebno u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici. Nikad ga nisu zamorila naša unutarbošnjačka neslaganja, prijepori, problemi. Nastojao je stalno gledati naprijed imajući na umu samo probitak i budućnost Bošnjaka i bošnjačke zajednice u najširem smislu. Bio sam zadivljen i svaki put beskrajno obradovan kad sam ga, unatoč u posljednje vrijeme narušenom zdravlju, redovito susretao na manifestacijama koje je priređivala Bošnjačka zajednica. Na skupštini Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb 2010. godine proglašen je počasnim članom, što je bilo simbolično priznanje za njegovo sveukupno djelovanje u zajednici.
Gubitak voljene supruge Ruve prije par godina teško ga je pogodio. Vidjelo se to na njemu premda je izgledalo prikriveno njegovom veselom vanjštinom.

Uistinu sam počašćen što sam jedan period života imao priliku družiti se i raditi s izuzetnim čovjekom kakav je bio rahmetli Sulejman Čičić. Neizmjerno sam mu zahvalan za sve što sam od njega i uz njega naučio.

Molimo dragog Allaha da ga nagradi za sva dobra djela i njegovoj plemenitoj duši podari dženet a članovima njegove porodice snagu da izdrže i prebole tugu za njim.

U Zagrebu, 20.3.2014.
Predsjednik Bošnjačke nacionalne
zajednice Hrvatske

Prof.dr.sc. Sead Berberović