Simpozij „Cazinska krajina u XX. stoljeću

Hvale vrijedna suradnja BNZ za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Medžlisa Islamske zajednice Zagreb. Uspješno organizirani simpozij o Cazinskoj krajini (23. i 24.04.2010.) privukao je veliki interes javnosti.

Simpozij „Cazinska krajina u XX. stoljeću“

PN: „U vezi učesnika u cazinskoj pobuni, izvršiti suđenje na smrt i kazne robije, kao i konfiskaciju imovine. Stvarati na tim imanjima državna dobra i izvršiti raseljavanje porodica. Učesnike u pobuni izvesti pred vojni sud.“

(O.K. Partije Banja Luka, 17.05.1950.)

„…Stoga ovoj bandi, treba uništiti bazu, koja je rađala kriminal, njihove posjede pretvoriti u opštenarodno dobro…“

(Optužnica br. 0119)
U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Islamske zajednice u Hrvatskoj (Medžlis Islamske zajednice Zagreb), u Islamskom centru u Zagrebu, 23. i 24. travnja 2010. godine, održan je XV. Simpozij pod nazivom „Cazinska krajina u XX. stoljeću – politika, ljudi, događaji…”. Nakon održavanja simpozija, Dževad Jogunčić, predsjednik Organizacijskog odbora, za RTV USK je rekao da su imali 25 učesnika iz Slovenije, Hrvatske i BiH i da je ideja bila da se potakne razmišljanje, da se vrati sjećanje na ono što nam se u povijesti dešavalo, jer se u BiH vrlo malo zna o velikim i presudnim povijesnim temema koje su trajno obilježile naš narod. Podsjetio je da je 2008. godine BNZ organizirala simpozij pod nazivom „100 godina od formiranja Muslimanske narodne organizacije“, također i znanstveni skup o Huseinu Husagi Čišiću, o kojem se, bez obzira na presudan značaj u formiranju bošnjačkog identiteta malo zna, kao i o Cazinskoj buni. Dževad Jogunčić je tada izjavio da je potrebno afirmirati ove teme, a da je osnovni cilj skupa pokrenuti dijalog, te da su bili pozvani načelnici općina iz Bosanske krajine, od kojih su se pojavili načelnik Općine Cazin Nermin Ogrešević i načelnik Općine Bužim Mirsad Šahinović. Treba istaći da je prije održavanja Simpozija Dževad Jogunčić, u ime Organizacijskog odbora simpozija, posjetio načelnika Općine Cazin Nermina Ogreševića. Jedan od razloga posjete bio je i razgovor o izdanjima BNZH i „Preporoda“ u Hrvatskoj, pa je tim povodom Jogunčić poklonio određen broj časopisa i knjiga načelniku Općine u znak zahvalnosti za podršku ovom projektu. Riječ je o časopisima „Bošnjačka pismohrana“, „Behar“, „Preporodov Journal“, „Bošnjački glas“ i „Jasmin“. Time je dodatno potvrđen predani rad na povezivanju Bošnjaka iz dijaspore s maticom, koju već nekoliko godina intenzivno provodi grupa entuzijasta i kulturnih poslenika iz bošnjačkih udruga u Hrvatskoj.

 

Veliki interes za simpozij

Povod da se u Islamskom centru Zagreb održi simpozij o Cazinskoj krajini u XX. stoljeću bila je 23. obljetnica radnog otvorenja Zagrebačke džamije. Potrebno je pohvaliti suradnju BNZ za Grad Zagreb i Medžlisa Islamske zajednice Zagreb. Vodstvo BNZ (s idejnim i izvršnim organizatorom simpozija dipl. inž. Dževadom Jogunčićem) i Medžlisa Zagreb( s predsjednikom Mirsadom Srebrenikovićem), uložilo je zaista veliki financijski i fizički napor da se ovaj zahtjevni simpozij, s mnoštvom uglednih sudionika, uspješno održi. Radovi sa simpozija bit će objavljeni u Bošnjačkoj pismohrani za 2011. godinu, koja će, ujedno, biti i tematski broj posvećen Cazinskoj krajini. Simpozij je privukao veliku pozornost, pa se tijekom dvodnevnog održavanja u dvorani Islamskog centra tražilo mjesto više. Tijekom simpozija bila je izložena galerija originalnih fotografija i dokumenata iz perioda Cazinske bune, koje prikazuju neke od događaja iz tog doba, kao što su presude na smrt učesnika od strane tadašnjih vlasti, a u organizaciji JU Kantonalni arhiv USK, o kojoj je govorio direktor Kantonalnog arhiva USK mr. Fikret Midžić. Tokom Simpozija prikazan je i 20-minutni dokumentrani film, „Cazinska buna“, autora Mirze Sadikovića i Dike Bejdić, kao najava za serijal koji će uskoro biti prikazivan na RTV USK, a koji je radio pomenuti dvojac u produkciji RTV USK. Svečanom otvorenju simpozija, osim sudionika, prisustvovali su i Sulejman Tihić, predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i predsjednik SDA, sa užim rukovodstvom stranke, Mustafa Mujezinović, premijer FBiH, Senad Šepić zamjenik ministra Civilnih poslova BiH i potpredsjednik SDA, prof. dr. sc. Ismet Bušatlić, dekan FIN-a u Sarajevu, Hasan ef. Makić, bihaćki muftija, hfz. doc. dr. Halil Mehtić, prodekan za nastavu IPF u Zenici i brojni drugi gosti.

Na kraju simpozija zaključeno jest da je postignut željeni cilj. Skrenula se pozornost dijela društvene zajednice Bosanaca i Hercegovaca na dalju i bližu povijest Cazinske krajine, čime su na svjetlo dana izašle brojne istine o Cazinskoj krajini. Također, ponuđene su ideje i vizije koje bi mogle poslužiti da se temeljem ozbiljnijeg pristupa proučavanju pomalo zanemarene, pa i zaboravljene povijesti jednog kutka Bosne i Hercegovine. Na kraju, da se smjelije i hrabrije korača ka svjetlijoj budućnosti ne samo Cazinske krajine, nego i cijele BiH.

MN: Cazinska buna je historijska pojava koja još traje

„Cazinska buna 1950. kao simbolna koordinata društvenih zbivanja u Cazinskoj krajini u XX. stoljeću“, tema je predavanja kojim je otvoren simpozij, a održala ga je dr. sc. Vera Kržišnik-Bukić, sa Instituta za narodna pitanja iz Ljubljane. Područje Cazinske krajine, već stoljećima naseljeno autohtonom muslimanskom populacijom je najistureniji teritorij Balkana prema Centralnoj Europi. Područje koje u 20. stoljeću proživljava jače društvene turbulencije nego i u jednom drugom stoljeću ranije. Budući da je većina tih društvenih zbivanja u vezi s ratnim i sličnim oružanim konfliktnim okolnostima, to je historija Cazinske krajine u 20. stoljeću obilovala zamašnim ljudskim i porodičnim te šire-društvenim tragedijama i problemima koji su doprinosili i općem zaostajanju u razvoju čitavog područja. Među tim zbivanjima jedno istaknuto i veoma specifično mjesto pripada zajedničkom socijalnom buntu seljaštva Cazinske krajine i susjednog Korduna koje je zbog krajnje eksploatacije jugoslavenskog komunističkog režima gotovo goloruko ustalo protiv terora države, makar bez ikakvih realnih šansi na uspjeh. Odmazda države bila je svirepa i trajala je godinama. Sudionica simpozija Vera Kržišnik je o toj ukupnoj tematici prije dvije decenije napisala knjigu pod naslovom „Cazinska buna 1950.“, a u novom prilogu na simpoziju je predstavila osnutak teksta za jedan politički dokument, kojim bi trebalo da Bosna i Hercegovina te Republika Hrvatska u povodu 60-godišnjice bune osude totalitarističko ponašanje nekadašnje zajedničke države sredinom 20. stoljeća i kasnije.

„Zašto taj i takav naslov mog uvodnog izlaganja? Ponukala me je dvojna simbolika. Najprije, taj centralni događaj za koji se nekako već uvriježilo ime Cazinska buna 1950. aritmetički označava središnjicu razdoblja kome je posvećen čitav skup. Sa druge, svakako sadržajno značajnije strane, sama buna koja dijeli 20. stoljeće na, dakle, dva vremenski jednaka djela, takva je sadržajna događajnost koja također i tematski povezuje značajna zbivanja povijesti Cazinske krajine u obije polovice 20. stoljeća. Onima koja su joj prethodila je bitno uzrokovana, drugima je dijelom sama neki uzrok. A može se sve skupa i drugačije kazati. Naime, sa stanovišta sagledavanja Bune same, koju nikako ne možemo svesti na tek neki događaj ili više nekih događaje 1950. godine, u pitanju je društveni proces koji u svojim neposrednim uzročnicima počinje na par godina prije izbijanja 1950. i proteže se u svojim svestranim posljedicama do pred kraj 20. stoljeća. Uz još dodatnu napomenu da u izvjesnom smislu buna nije posve završena ni danas, to jest u momentu obilježavanja 60-godišnjice, naime 60-godišnjice tog, uvjetno rečeno, središnjeg događaja – ustanka seljaštva protiv države na Đurđevdan/Jujrev, 6. maja 1950. godine. Želim ne tek ukazati kako buna ni u momentu održavanja ovog našeg zagrebačkog naučnog skupa o Cazinskoj krajini u 20. stoljeću zapravo još nije završen historijski proces, jedna historijska pojava koja u određenom smislu još traje, već želim najaviti također i u kom to vidu stvar još nije završena. Upravo je, naime, 60-godišnjica Cazinske bune ta neka prelazna vremenska točka u kojoj valja da se dogodi jedan njen novi nastavak“, rekla je Kržišnik.

MN: Mog oca, Alu, su streljali

Predavanje Vere Kržišnik bilo je uvod u brojna druga izlaganja i svjedočenja, koja su se bavila Cazinskom bunom 1950. godine, a koja su, između ostalih, održali dr. sc. Denis Bećirović i doc. dr. sc. Izet Šabotić. Osobito dirljivo je bilo pratiti svjedočenja sudionika Cazinske bune Hase Čoralića i mr. sc. Ahmeta Čovića, sina čuvenog Ale Čovića. Ahmet Čović je u svom izlaganju s publikom podijelio želju organizatora ovog simpozija koji su izrazili želju da svjedoči o stradanju obitelji Ale Čovića, za vrijeme i poslije Cazinske pobune 1950. godine. „Ne sumnjajući u dobru namjeru organizatora, smatrao sam to pomalo nepravednim i sebičnim u odnosu na brojne druge obitelji u Cazinskoj krajini, koje su takođe stradale i patile, i još uvijek pate zbog događaja iz 1950. godine. Sudbine obitelji cazinskih pobunjenika (ustanika) nisu dovoljno istražene, pa je i zbog toga nezahvalno govoriti o tome. Progon preko 100 obitelji u Srbac, i njihov trogodišnji boravak u logoru, djelimično je opisano u knjizi ‘Cazinska buna 1950.’ autorice dr. Vere K. Bukić. Međutim, to je, uistinu, najteži dio njihovih života. Zato sam smatrao, da je sada primjerenije, da više govorim o svom životu, koji je bio i još uvijek jeste dio Cazinske pobune. Sudbina pojedinca neodvojiv je dio života obitelji i obratno. Unaprijed obilježen kao unutarnji državni neprijatelj, bio sam praćen (špijuniran), ponižavan, vrijeđan, poslovno onemogućavan. Pokušali su me vrbovati i za suradnika UDB-e“, tužno je svjedočio Ahmet Čović.

Stradanje obitelji Ale Čovića nije jedinstven slučaj. Sličnu sudbinu doživjele su i obitelji drugih ustanika. Stradanja ovih obitelji i pojedinaca nisu rezultat njihovog neprijateljskog djelovanja, već isključivo odmazda za djela njihovih očeva. Njihovi roditelji su proglašeni krivima, jer nisu htjeli gledati da im djeca umiru od gladi i nisu željeli trpiti neviđena poniženja. Sve ovo je, nažalost, dio naše prošlosti, od koje ne možemo pobjeći, niti je smijemo ignorirati. Nju moramo sagledati, upoznati, i razlučiti dobro od zla. Bilo bi pogubno, kroz analizu prošlosti, dalje stvarati mržnju i osvetu. Nužno je podvući crtu, ispod koje mora ostati sjeme zla, razdora i progona. Upravo ove misli bile su poruka Ahmeta Čovića. Cazinskoj krajini danas je, iznad svega, potrebno jedinstvo, i demokratizacija društva, koje je i danas znatno podjeljeno. „Nadam se da sam svojim svjedočenjem, kroz osvrt na obitelj Ale Čovića, uspio otrgnuti od zaborava, makar i djelić istine o stradanju – golgoti obitelji i potomaka Cazinskih ustanika. Mog oca, Alu, su streljali, zato što je htio obespravljenim i do smrti osiromašenim seljacima omogućiti pravo na dostojan život“, završio je svoje upečatljivo svjedočenje Ahmet Čović.

Povijesni kontinuitet destabilizacije bošnjačkog naroda

Prof .dr. sc. Senadin Lavić radom „Narod pod opsadom, kontinuirano stigmatiziranje i nepriznavanje Bošnjaka“ osvrnuo se na povijesno-kulturni kontekst Cazinske bune. „Cazinska buna 1950. godine može nam pomoći da razumijemo povijesni, socijalni i politički kontekst bosansko-hercegovačkog društva nakon Drugog svjetskog rata. Ne treba, naravno, izbjegavati stav da se radi o agrarnom, seljačkom društvu u Krajini, o dijelu ‘jugoslovenske muslimanske izolacije’ (A. Muradbegović). Na djelu su mnoge manipulacije, mentaliteti, predrasude, osjećanja zapostavljenosti i beznađa. Naravno, stvari je najlakše objašnjavati teorijom zavjere, ali to je često pogrešno objašnjavanje događaja u ljudskoj povijesti. Područje Krajine bilo je interesantno u planovima stvaranja srpskih etničkih teritorija, no brojno bošnjačko stanovništvo je stajalo na tom putu. Na osnovu zadnjih 150 godina može se govoriti o projektima velikodržavnog ekspanzionizma koji su imali za cilj da se Bosna stalno drži u konfliktnosti, izvan prava, u neredu, pod optužbom, pod krivnjom, bez mogućnosti da se izvrši unutarnja konsolidacija i progres. Nacionalizam i ekspanzionizam se tako međusobno potpomažu i osiguravaju. Na Bosni i nad Bosnom ‘dokazivali’ su se veliki i mali ekspanzionisti-osvajači iz okoline, iz susjedstva, uvijek pokušavajući uništiti njezinu multilateralnu strukturu i pluralistički sadržaj, da bi sve reducirali na jedno koje će biti dominirajuće“, kazao je predsjednik BZK „Preporod“. Nadalje, Lavić je smatrao važnim naglasiti da je Cazinska buna bila dio ili jedan događaj iz povijesnog kontinuiteta destabilizacije bošnjačkog naroda, ali i događaj njegove borbe za slobodu i znak rezistentnosti pred mnogobrojnim nasrtajima na njegovo biće. Svijest o tome da je bošnjački narod doveden u nezavidnu poziciju – što vlastitim djelom, što činjenjem drugih, postala je dio bošnjačke samosvijesti u 20. stoljeću. Iz takve samosvijesti, koja obuzima bošnjačku inteligenciju, profilira se posebna reflektirana misao o vlastitom određenju među drugim evropskim narodima. „Prva stvar koja je jasna kao dan, a tiče se bošnjačkog naroda, ogleda se u tome da bošnjački narod ne smije ponoviti etnonacionalističku matricu srpskog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, jer će takva matrica voditi do nesagledivih konflikata. Sav bošnjački potencijal određen je nužnim poštovanjem“, rekao je Senadin Lavić.

Huska Miljković – stvarni gospodar Cazinske krajine

O liku Huske Miljkovića, njegovoj muslimanskoj miliciji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i refleksiji na Cazinsku krajinu – bilo je riječi u zapaženim predavanjima dr. sc. Zlatka Hasanbegovića i mr. sc. Fikreta Midžića. Dugo vremena pitanje muslimanskih vojnih formacija u Drugom svjetskom ratu na prostoru Bosne i Hercegovine bilo je zapostavljeno u službenoj historiografiji. O njima postoje samo neki fragmentarni osvrti, osim studije o ovoj temi koju je obradio Adnan Jahić pod nazivom „Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu“. Iz publiciranih izvora i fragmentarnih osvrta o muslimanskim vojnim formacijama, vidljivo je da su one formirane na više mjesta u BiH. Stvaranje ovih muslimanskih vojnih formacija u gotovo svim dijelovima BiH je bio prirodni izraz muslimanske svijesti o nužnosti vlastite odbrane, odnosno, samoobrane u vremenu kada jednom dijelu muslimana nije bilo do političkih igara i ideoloških špekulacija. Sve političke konotacije došle su kasnije kada su muslimanske vojne formacije pod različitim imenima bile formirane kao: Zeleni kadar, Oružnička legija, Muslimanska milicija, Muslimanski oslobodilački pokret, Muslimanska nacionalna organizacija, Bosanski planinci, itd.

Poseban osvrt, u studiji mr. sc. Fikreta Midžića odnosio se na fenomen formiranja Muslimanske milicije Huske Miljkovića na prostoru Cazinske krajine 1943. godine, formirane upravo iz logike muslimanske samoobrane, odnosno, zatvaranja i izoliranja. Oslanjajući se na brojnu i dobro naoružanu vojnu formaciju, Huska Miljković je bio stvarni gospodar Cazinske krajine. Igra, koju je vodio između ustaša, Nijemaca, četnika i partizana predstavljala je metodu političkog ponašanja u kojoj je pokazao svoju nadmoć prema svim sudionicima tadašnjih događaja, a u narodu stvorio uvjerenje da je on vlast. Time je na području Cazinske krajine, kompletno naseljenim muslimanskim stanovništvom, stvorena jedna specifična kontraverzna situacija čiji je izraz upravo bio partizanski dezerter Huska Miljković oko koga se okupila vojska dezertera. O slučaju predratnoga krajiškog komunista Huske Miljkovića, koji je trajao tek godinu dana, od sredine travnja 1943. do travnja 1944. kada je ubijen pod djelomice nerazjašnjenim okolnostima, nadasve zanimljivo je govorio i povjesničar dr.sc Zlatko Hasanbegović. „Miljković je, kao jedan od komunističkih organizatora srpskog ustanka protiv Nezavisne Države Hrvatske iz ljeta-jeseni 1941., u travnju 1943. neočekivano napustio partizane i s nekoliko svojih ljudi se predao zapovjedniku 11. pješačke domobranske pukovnije u Velikoj Kladuši, pukovniku Nardeliju. Nakon toga oblikuje samostalnu protupartizansku vojnu skupinu kojoj pristupaju mjesni muslimanski bjegunci iz ustaških i domobranskih postrojbi. Miljkovićev pokret ima nominalno lojalističko držanje prema vlastima Nezavisne Države Hrvatske, koje ga nastoje pridobiti za suradnju i uključiti u sklop Ustaške vojnice putem nikada postrojenog Ustaškoga krajiškoga dobrovoljačkog zdruga. Ovakav odnos je prekinut u ožujku 1944. kada je Miljković partizanima predao skupinu ustaških časnika za vezu s njegovim pokretom i mjesnih upravnih dužnosnika čime je nagovijestio prelazak na partizansku stranu. To je dovelo do nezadovoljstva među njegovim protukomunistički raspoloženim pristašama, pa je Miljković u travnju 1944. pod nejasnim okolnostima likvidiran od ljudi iz svoga neposrednog okruženja“, objasnio je Hasanbegović.

MN: Mnoštvo predavača

„O bihaćkim muftijama i njihovu značaju u Cazinskoj krajini“ govorio je prof. dr. sc. Ismet Bušatlić, dekan FIN-a u Sarajevu. „Reformatorsko djelovanje reisa Džemaludina ef. Čauševića u vjersko-prosvjetnom životu“ naziv je predavanja koje održao akademik prof. dr. sc. Enes Karić, dok je o društveno-političkim dimenzijama djelovanja reisa Džemaludina ef. Čauševića govorio prof. dr. sc. Nevzet Veladžić. Gotovo da ne postoji turbulentnije razdoblje u ukupnoj bosansko-hercegovačkoj povijesti do onog zadnjih decenija XIX. do prve polovine XX. stoljeća; to je razdoblje u kojem se svaki dan bilježila povijest. Na političkom planu, iako Čaušević nikada nije ustvrdio da se bavio politikom, on u vrijeme kada bošnjački narod ostaje bez političkih vođa, pa čak i reduciranost intelektualnih elita koje se decenijima postupno iseljavaju u Tursku, predstavlja Bošnjake, a od 1918. do siječnja 1919., kada Bošnjaci nemaju niti jedne političke partije, biva jedina institucionalna zaštita svoga naroda. U tom smislu bili su vrijedni znanstveni radovi akademika Karića i dr.sc. Veladžića.

„Regionalizmom i partikularizmom u političkom mišljenju Bošnjaka“ pozabavio se prof. dr. sc. Šaćir Filandra, a doc. dr. sc. Adnan Jahić osvrnuo na vjerske i kulturne prilike Bošnjaka Cazinske krajine u monarhističkoj Jugoslaviji od 1918. do 1941. godine.

„Svakodnevni život obitelji u Cazinskoj krajini u prvoj polovici XX. stoljeća“, „Jezične osobitosti Cazinske krajine“, „Školstvo i obrazovanje na području okruga Bihać za vrijeme austro-ugarske uprave“, „Agrarni odnosi u Bihaćkom kraju u periodu Kraljevine SHS“ –bili su predmetom zanimljivih predavanja koja su održali dr. sc. Filip Škiljan, prevoditelj Sead Muhamedagić, doc. dr. sc. Elvira Islamović i doc. dr. sc. Edin Mutapčić. O jednim od najistaknutijih političkih ličnosti Cazinske krajine, ali i BiH – Nuriji i Hamdiji Pozdercu, njihovu životu i djelovanju, izlaganja su održali prof. dr.sc. Mujo Demirović, prof. dr. Esad Zgodić, mr. sc. Alaga Dervišević i prof. dr.sc. Adib Đozić. Hamdija Pozderac ima izuzetne zasluge za reafirmaciju Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine na principima AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a u smislu ravnopravnosti federalnih jedinica u okviru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Kao teoretičar i političar ima izuzetne zasluge za političko priznavanje Muslimana i njihovo izjednačavanje u Ustavu BiH i SFRJ kao šestog konstitutivnog naroda (nacije) u SFRJ. Kao jedna od vodećih političkih ličnosti, zajedno sa Ratom Dugonjićem, Brankom Mikulićem, Džemalom Bjedićem i drugima, dao je izuzetno veliki doprinos ubrzanom društveno-ekonomskom razvoju Bosne i Hercegovine.

Interes su privukla i predavanja mladih intelektualaca, dr. sc. Nikice Barića („Bihaćko-cazinska krajina u vojno-političkim planovima Hrvatske i Srbije 1992.-1995.“), mr. sc. Admira Mulaosmanovića s Instituta za istoriju iz Sarajeva („Politički kontekst formiranja Autonomne pokrajine Zapadna Bosna“), te dr. sc. Jakše Raguža s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu („Operacija Mač – kao primjer vođenja specijalnog rata Srpske vojske Krajine protiv Cazinske krajine“). Dio dokumentacije o operaciji „Mač 1“, padom Republike Srpska Krajina, dospio je u hrvatski posjed, te je uključen u korpus dokaza pri tužbi Republike Hrvatske protiv Srbije za genocid, a koji su pohranjeni pri Hrvatskom memorijalno dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu. Međutim, široj javnosti je „Mač 1“ ostao nepoznat do početka 2008. godine kada je borac za istinu o Domovinskom ratu, pukovnik HV Ivica Pandža Orkan, potakao snimanje rekonstrukcije „Mača 1“, koja je pod imenom „Krajinska kuharica“ prikazana u sklopu emisije „Istraga“ na Novoj TV. Nakon prikazivanja rekonstrukcije „Mač 1“ je privukao veliku pozornost medija i stanovništva BiH i Hrvatske. Veteranske udruge Cazinske krajine su najavile podizanje krivične prijave, te će možda pravosudna istraga otkriti nove detalje o ovoj operaciji koja vrlo dobro prikazuje zločinački karakter velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu koja u realizaciji projekta Velike Srbije doslovce nije birala sredstva. Dvodnevni simpozij je završio predavanjem mr. sc. Smaila Kličića iz Bihaća, koji je govorio o međubošnjačkom sukobu u Bosanskoj krajini kao izrazito delikatnom, sramotnom i bolnom mjestu bošnjačkog naroda.