DAN KADA SE SLAVI SMRT

Admir Muhić

DAN KADA SE SLAVI SMRT

Deveti januar
Devedeset i druge.
Bio sam dijete
I gledao te dane dječačkim očima,
Onim nevinim, iskrenim, svjetlucavim.
Zar da netko tada ubije dijete
Nevino, iskreno, svjetlucavo?
To je bio početak ubijanja djece
Nevine, iskrene, svjetlucave.

Moj prijatelj nije bio dijete.
Odrastao čovjek bosanski,
Uspravan, golem, ćotija.
I ja sada kao čovjek bosanski
Izvan Bosne,
Uspravan, golem, ćotija
Gledam njegove oči,
Te velike, iskrene oči,
Oči koje uzalud traže smisao
U besmislu propasti,
U ludosti,
U sveopćoj gluposti.
Koje traže filozofsko
Objašnjenje za banalno zlo.
Koje uzalud traže da im netko
Nadoknadi sve te godine
Koje su uništili fašisti.
Koje uzalud traže kaznu za zločine,
Koja bi bila kakva takva,
A u stvari itekakva satisfakcija
Za uništene i umrle živote.

I gledam te oči.
Ostarile oči.
Te oči su od
Tog devetog januara
Od te devedeset i druge
Svojim očima gledale kako
Nemilosrdno vade dječje oči
Pred očima svijeta
Za nekakve oči bosanskog entiteta,
Za oči koje mi danas ne smiju na oči.
Eeeee moj svijete
Jalovi, surovi, nemoćni!!!

Zašto se smrt slavi devetog januara?
Republika Srpska?
Jel?
Što je ona u mojim očima?
Prva asocijacija koju u meni budi
Republika Srpska je smrt.
Genocidna smrt.
Genocidna tvorevina haaških uznika.
Mislim da je to zapravo
I jedina asocijacija
Na to besmisleno i genocidno ime.
Pa se onda pitam
Kakvi su to ljudi koji slave smrt?
Slave deveti januar,
Dan kada su ubili nevine,
Iskrene i svjetlucave oči.
I sve se nadam da nisu baš svi takvi,
Da se neki, ipak,
I stide zbog ovog slavlja.
Pred Bogom ili pred ljudima,
Nije ni važno,
Samo nek’ ima nekih koji se toga stide.

To je dan kada se slavi smrt.
Svi u svijetu slave život,
A ovi slave smrt.
Ja ne želim slaviti smrt.
Jel me itko čuje?
Ne želim.

I nakon dvadeset godina
Opet mi vade oči,
One nevine, iskrene,
Svjetlucave, dječačke oči.
Moje, tvoje i njegove oči.
(Dokada?)