“Alem”

Semka   Alagić

 

«A L E M   –  K A M E N «

UVOD

Utonu i njegova mistična duša a samo je htio malo predahnuti. Koliki put kroz trošnost i pričine prođe lahkim hodom, nikom znano nije kao ni početak i kraj istoga. Pratili su ga Sunce, Mjesec, Časna nebeska družba i vjetrovi, bdijući nad divnom divljinom prirode i njegove ćudi. Gdje bi on zastao, zastali bi i oni, nestale daljine… Još samo tih nekoliko nečujnih koraka i naći će se sred lijepe krajiške šarolikosti. Šarolikosti u koju se slila sva ljepota Božjeg stvaranja, uvijek spremna da bude prokazana, te krupna i sitna simbolika ljudskoga postojanja. I negdje između svega toga skrivena prijetnja s mnoštvom imena, u pokretu ili pritajena, u nadobudnom iščekivanju svoje prilike. Prilike da uzbuni, zavede i oslijepi čovječja srca, ne bili ubrzali svoj kraj. A da joj je to polazilo za rukom svjedoči bliska i daleka prošlost, te oni vrijedni spomena, koji su kroz zbunjujući put u dubinu vlastitih ličnosti, a potom kroz prostranstva duhovne tišine tragali za spoznajama, uvezujući smislove i suštine. Razmatrajući stanja i zbivanja svoga vremena, kratko su zapisali:
– O ljudi, kako nam je, tako nam je, zasluga je naša –

Tako je bilo i tako će da bude. Ponavljaju to i glasnici starina zasjeli u zaboravu kad god ih posjeti radoznao duh istraživača, povjesničara ili naučnika. Dakako, znano je to i njenu, vječitom pronositelju iskonskog znanja, neumornom putniku i odanom ključaru riznice storija drevnoga svijeta, iz čiji se veličina vješto iskrada i putuje kroz vrijeme, bilježeći  sve postanke i svaku propast. Bio je u društvu «moćnih» faraona, careva, Cezara, sultana i velmoža, ali i u društvu njihovih podanika; običnih, malih ljudi s čijom krvlju su i ispisane mnoge stranice za kasnija pokoljenja. Da, to je on, poznavalac tajni nad tajnama, s reskim mačem mudrosti u rukama, koji se zagledan u Dunja često pitao;
«Ma što je ovim ljudima, kuda bezglavo srljaju, žure, kada se ionako živi za vječnost?»
Eto stigao je, zastao.., pred očima mu žive slike i prilike uozbiljene krajiške zbilje, u mnogome različite od one oko ledenjaka, beskrajne močvare Coto Donana, ili one oko oaze Oulad Saida, oštroj opreci sa okolišem pustinje u kojoj je nastala.
«Vidi, vidi..», mislio je «svega tu ima u dovoljnoj mjeri. Kiše, svjetlosti i topline. Uistinu je Gospodar Zemlje ovdje iskazao Svoju milost. Koliko životnoga soka teče ovim prostorima, dalekim od užarenih grotla  vulkana i nevolja sred silovitog rađanja planina.»
Pred očima mu se prostiraše zelene doline, šume, bistre rijeke, brežuljci, te po točno utvrđenom rasporedu oveći gorski masivi, nebeski podupirači, upotpunjujući značaj i harmoniju stvorenog.
«Znači, tu je pisar bio, pisar kojeg fascinira priroda ali i ljepota ljudskih ćudi. Tu je svoje pero močio u rosu poljskoga cvijeća, a nijetom da ispiše zaokružen broj listova, da zabilježi priču.. Priču o posebnima ganutljivih srdaca, koji su kroz čežnju za Skrivenim otkrili značenje ljubavi, kako one nebeske tako i ove zemaljske. A divni li su to Božji robovi…                                                                                            
Duboko u noći i sam se spustio na mehku mahovinu. I uvijek mu ka Istoku upravljena misao uoči zbunjenost razasutih zvijezda, koje bijaše stvorene baš kao i oni što im se klanjaše, te mjesečev zagonetni smiješak upućen onim drugima u stalnom začudno predanom iščekivanju. Po njihovim licima kapala je mjesečina, dok su im se duše po tjelesnom utrnuću iskradale, i na krilima vedrih vizija jezdile do «Obala blagoslova», gdje su se mile i snažile.
«Znači, za starog noćobdiju ovdje, u ovom zasebnom kutku zemaljskog carstva, sve je počelo i završilo», zaključio je gledajući u daljini slabašni odsjaj kroz prozorsko okno kuće u nizini.
Za njega da, ali ne i za one zbog kojih eto i on, vječni Navjestitelj zastade u prolazu, tek toliko da obujmi ljepote njihovih halova, i pronese ih mimo zaborava……

 

 

Prvo poglavlje

 

 

 

Propitivaše se o njoj mnogi, znani i neznani po statusu i imenu, sve dok je od njenog oca ne isprosi Ahmetov sin, Bekir. Po čuvenju toj se familiji nije imalo što zamjeriti. Bili su vrijedni i čestiti trudbenici poput mnogih drugih u prostranom okrugu. Iako ih nije osobno poznavao nadao se lijepom životu svoje kćeri. Majci Munibi i nije bilo baš po volji, ali se po običaju suzdržala i ništa nije kazala, već se dala na spremanja ruha svoje jedinice Šemse. I sama pomisao na njen odlazak iz ove kuće činila ju je tužnom, ali je to vješto prikrivala pred mužem i kćeri. Svih ovih devetnaest godina znala je da će osvanuti taj dan njenog odlaska, svejedno, teško se time mirila. Mjesec dana će brzo proći. Na trenutke se prisjećala svoje udaje i roditeljskoga bunta. Voljela je svoga odabranika i ako su ga oni vazda kudili.  Branili joj da s njime ašikuje, ali ona je poslušala svoje srce, ili jednostavno slijedila prst sudbine. Sve u svemu, elhamdulillah, dobro je.. Bilo je i teških razdoblja, noći kad je bez večere lijegala i jutra kada je šaku mrvica samo s nadom zalijevala. Ali upravo zbog toga više je cijenila blagostanja u kojima se kasnije nalazila. Svoju ulogu žene-majke dobro je razumjela, te se tomu predano posvetila. Sada je red na njenu Šemsu, njenu mezimicu, zjenicu njena tužnog oka.

Bekirovi roditelji nisu krili svoje zadovoljstvo zbog Šemsinog dolaska u njihovu kuću, familiju..  Ljepota, čestitost, pobožnost i marljivost jesu divne osobine ženskog čeljadeta, kojeg bi svaki roditelj poželio za životnog suputnika svomu sinu.
– Naš Bekir je uistinu imao sreće – govorila je Šemsina svekrva i dodala:
– Ovakvo što milostivi Allah ne daje svakomu.
Svekar je potvrdno klimao glavom promatrajući kako njih dvoje skupljaju sijeno na obližnjoj livadi. Koliko je sama Šemsa bila zadovoljna svojom udajom oni nisu mogli znati, ali njihov sin, Bekir nije krio svoju ushićenost. Gotovo trijumfalno se smješkao slušajući komplimente upućene njegovoj mladoj supruzi. Kao jedan od rijetkih iz toga sela imao je zaposlenje. Radio je u maloj zdravstvenoj stanici kao priučeni bolničar. Bilo je samo pitanje vremena kada će se prebaciti na drugo radno mjesto, gdje će imati prilike za doškolovanje i napredovanje u svomu zanimanje.
Svi su preduvjeti za jedan sretan brak i život bili tu. Samo je trebalo znati i htjeti. Ali, šejtan ne ore i ne kopa…

..
Nevolje mlade Šemse počinju nedugo po preseljenju u manji gradić, smještenom u dolinama dviju rijeka. Historija bilježi da je podignut na ruševinama srednjovjekovnog starog grada Psata. Njegov naziv Krupa javlja se po prvi put u trinaestom stoljeću. Lijep gradić, uz obale prekrasne rijeke koju Rimljani nazvaše Una, vjerojatno zbog njene jedinstvene ljepote, bio je prikladna oaza gdje su se mogli utaboriti svi  žedni života. Bekir i njegova mlada supruga Šemsa, također..
Međutim, nedugo po njihovom taborenju u tišini iznajmljenoga stana, da li sudbina ili ljudska glupost i taština, povedoše umišljenog kroz životarenje bez cilja do stranputica, do ponora…
Ispočetka rijetko, a poslije je sve češće dolazio kući u pripitom stanju i gunđao o koječemu, između ostaloga i o njenoj neplodnosti. 
– Treća je godina našega braka a ti ženo ne rađaš! – opet ju je podsjećao.
– Ne besjedi tako moj Bekire, život je pred nama. Dati će Uzvišeni Rabb* i tebi tu radost. Hajde smiri se, ovakvi razgovori nam uopće ne koriste.
Po običaju još bi nabrajao a potom shrvan rakijom zaspao. Nije joj smetala njegova potpuna dominantnost. Odgojena je tako u kući gdje se muška glava pitala za sve. Ali ovakve njegove riječi uvijek bi je uznemirile, međutim nije gubila nadu u bolje sutra. Nešto kasnije počele su do nje dopirati i druge glasine.. Narod kao narod neće da šuti. Svoj kruh jede ali tuđu brigu vodi, često se naslađujući s tuđom nevoljom i nesrećom.
Nekako je i bilo snošljivo dok je pripit dolazio kući sam, a onda je počeo dovlačiti sa sobom i svoje jarane iz točionice jada. Dizao ju je u sitne sahate noći da im priredi jelo i piće. Ne želeći neprilike, bila je uslužna.
– Dobra je moja ženica, sluša, evo vidite kud ja okom ona skokom, samo što je jalova.
– Ha, ha, ha…- smijali su se neki od prisutnih.
Njihove glupe primjedbe su godile njegovom umišljenom egu, pustio mu je na volju mimo svake granice lijepog ljudskog ponašanja. I bez alkohola malo kad je htio saslušati glasnike zdrava razuma, u pijanom stanju pogotovo. Malo mu bi što ih je bespogovorno dvorila, već ju je tjerao da čini što i oni, gurajući joj čašicu s rakijom pod nos.
– Hajde ženice moja, sad lijepo nazdravi meni i momu društvancu.
Kako li je to izgledalo ružno i jadno? Izvlačila se kako je znala i umjela.
Svi su piljili u nju i negdje u licemjernoj duši likovali, jer će sutra imati što za pričati.
«S njim tako pijanim ne mogu raspravljati, ali sutra ću svakako o ovomu razgovarati. Prevršio je svaku mjeru, ovo mora prestati.» odlučila je. Pred samo svitanje njegovi se drugari odvukoše svojim kućama i ženama.
«Eh, jadne su one kao i ja. Samo što su one ovu noć prespavale dok ja vas cijelu noć dvori njihove muževe i svoga bekriju», mislila je pospremajući nered po rasulu sjela.
Napad je najbolja obrana, znao je to Bekir vrlo dobro. Zato je probudi namrgođeno vičući:
– Sada je vrijeme ručka a ja još nisam ni doručkovao. Tako je to, jer moja žena spava do podne. Nemaš njiva ni stoke, a ni mojih da ih dvoriš, pa opet ne možeš zgotoviti jelo na vrijeme. Samo, pazi se, još ti mene dobro ne poznaješ!
Šutke je ustala i oblačeći se tiho mu rekla;
– Za ovu zadnju tvrdnju si u pravu. Zaista, uvijek me iznova iznenade tvoji postupci, kao i oni sinoć. Samo da znaš, to ne služi na čast ni tebi ni meni. Ako si imao na umu da me poniziš i osramotiš, znaj da si uspio. Osjećam se kao..- nije dovršila misao.
– Zaveži! – proderao se i pošao prema njoj.
– Samo još jednu zucni i tako ću te ošamariti da ćeš svisnuti od bola.
Zašutjela je. Nešto zbog tih reskih riječi a i zbog pogleda iz kojeg je isijavao zastrašujući bijes. Udarac i batine uistinu bole ali i riječi što bez oštrice probadaju dušu. Njihova gorčina razlijevala se njenom nutrinom, razjedajući i ono malo ženskog dostojanstva koje je imala. Šutke se primila rukama za prsa, imala je osjećaj da se guši. Guši od nemoći, čemera i prijeke potrebe za samo riječ-dvije utjehe. Tih dana više nego ikad prije razmišljala je o tome kamo je nestao čovjek za kojeg se udala, i kako spasiti brak koji se raspadao?
«Dok se malo smiri pokušat ću još jednom s njim razgovarati», mislila je
Kao i svako drugo živo čeljade imala je potrebu za prijatnim divanom, ali
ne i toga popodneva. Kada ju je gazdarica pozvala dugo se dvoumila.
– Hajde Šemsa, kahva će se ohladiti! – vikala je gazdarica lupajući odozdo u strop. Nevoljko se spustila niz stepenice. Smiješeći se gazdarica joj je otvorila vrata i sjedajući na tabore dobronamjerno je izružila:
– Ti si baš neka čudna žena, nikad ne bi sama sišla. Što ćeš vazda sama u ona četiri zida? Djece nemaš, čovjek po cijele dane izbiva a ti kao da se inatiš. Majka mu stara, zašto povazdan čamiš u onoj sobetini?
– Ah Hanumice, uvijek se nađe nekog posla.
– Ma pusti malo posao. Njega je uvijek bilo i bit’ će, ali neće nas –  rekla je, kratko zašutjela, a potom oprezno nastavila:
– Znaš, malo je takvih kao što si ti. Sinoć velim svome Razimu da nije on tebe zaslužio. Šteta te je, za njega je neka rospija kao što je i sam.
Šemsa ju je iznenađeno pogledala.
– Kako to misliš Hanumice?
– A tako, htjeli mi ili ne htjeli, i jutros smo čuli kako se po ne znam koji put dere na tebe. Svako malo eto ga pijana, zašto sve to trpiš? A i priča se, stalno je u društvu one, da mi Bog oprosti, namiguše. Je li ti preksinoć došao kući?
Šemsa je šutjela ..
– Da, naravno da nije… Ne pričam ti sve ovo iz zlobe i da bih te povrijedila, već zato što si mi draga, a i žena sam. Mogu samo pretpostaviti kako ti je, pa se pitam koliko ćeš još izdržati a da ti ne pukne u srcu ili ne daj Bože, u glavi?
Šemsa ju je nijemo slušala. Sve što joj je kazala gola je i gorka istina, samo što je iz Hanumičinih usta još gorče zvučala. Nije joj zamjerila, već joj se zahvalila na kahvi, i pod izgovorom da joj je jelo ostalo na štednjaku, brzo se udaljila. U par koraka uzašla je uz stepenice i uletjela u pustu, tjeskobnu sobu..
«Selam moja zbiljo, moja tugo, čime sam te zaslužila? O stanište moje na zidinama ruševnim, prepuno si bola dosuđenog šutnji. Ne hrani me više njime i kap bi bila previše», šaptala je sjedajući na svoj kauč i briznula u plač. I tako satima, svaka misao na njega po nekoliko suza, na besprizornu sutrašnjicu i više jecaja.
Nešto kasnije gotovo smirena otvorila mu je vrata. Njemu, svome mužu i velikom licemjeru. Dolazio je i odlazio kad mu bi po volji, nekad bi pojeo ono što ona skuha a nekad, ni da kuša. I tu se večer poslije kraćeg popodnevnog odmora počeo spremati za izlazak
– Kamo ćeš Bekire? – odlučno ga je upitala.
– Kuda me noge nose, imaš li što protiv?
– Imam, žena sam ti a ti se ponašaš kao da sam ti sluškinja. Promisliš li ikada kako je to ružno, i što će reći svijet?
– Za svijet mi se fućka a i za tvoje primjedbe. Imaš li još pitanja?
– Hoću li te čekati, mislim, ima li smisla?
– Ne muči se, konačit ću negdje drugdje.
– Znači, opet ćeš kod one..
Bekir ju je iznenađeno pogledao i ironično se osmjehnuo.
– I za nju znaš, ha? Da, kod nje ću a imam i pošto. Da ti rečem pojedinosti..hm?
– Nije potrebno –  odgovorila je smireno gledajući ga ravno u oči
Čudno, nije vikao, samo se okrenuo i nestao zalupivši vrata za sobom.
Šemsa je još istu večer spakirala svoje osobne stvari i sutradan otišla svojima. Uistinu se trudila i godinama nadala, ali uzalud, zavađenog s razumom nije uspjela zadovoljiti.

Naravno, vidjevši je majka se jako obveselila, rijetko ih je posjećivala. Ali kada im Šemsa objasni razloge svoga dolaska njeno raspoloženje se promijenilo. Lice joj je vidno poprimilo otužni izraz; nevjerice, zapitanosti i brižnosti u jednom. Otac je šutio i pijuckao svoju kahvu, izazivajući kod kćeri veliku neugodu.
«Da bar koju kaže, naslutila bih o čemu razmišlja», priželjkivala je Šemsa.
Majka je prekinula tu mučnu tišinu.
– Drago dijete, vjerujem da ga nisi napustila iz pukog hira. Ali kako to, u ove četiri godine vašeg braka nikad se nisi potužila na njega?
– Majko, i sama si govorila; tuži se, ruži se.. Sve sam se nadala kako će ga proći želja za ludostima, uozbiljit će se. Nevolje su počele u prvoj godini našeg braka i bivale sve veće. Posljednjih mjeseci nismo ni razgovarali… Oče, majko, ako mislite da sam trebala i dalje trpjeti dok on živi s drugom, onda mi ovdje i nema mjesta.
– Ah, dijete naše, što to pričaš? Ova je kuća bila i ostala tvoj dom, zar ne Bećire? –  pitala je muža.
– Ja što ženo –  šturo je odgovorio  ustajući sa sećije..
Šemsin otac, Bećir bio je vrlo tvrdokoran čovjek. Svoje je osjećaje rijetko kad pokazivao, kao da ih je smatrao ljudskom slabošću. Zato je i ne razmišljajući o težini svojih riječi, tri mjeseca kasnije, rekao svojoj kćeri:  
– Kad rodiš poručit ću zetohanu da dođe po svoje.
Tek tako, kao da se radi o posuđenoj stvari a ne o djetetu, maksumu.. Ne devet dana, već devet mjeseci nosit će ga ispod srca. Kako se od njega odvojiti i više ga ne vidjeti? Zašto ju je otac htio mučiti? Svekar i svekrva iako tuđinci više su suosjećali. Kad su čuli da je kod svojih, odmah su je posjetili i pažljivo saslušali.
– Eh, bogme će me čuti –  rekao je tada njen svekar crven u licu od srdžbe, jer nisu imali pojma o snahinim razlozima odlaska od Bekira.
Dva mjeseca kasnije opet su dolazili provjeriti glasine o Šemsinoj trudnoći. Za njih je ona još uvijek bila snaha i buduća majka njihovog prvog unučeta, kojeg se ne žele odreći. Bez obzira kako će Šemsa odlučiti, htjeli su sudjelovati u njegovu odrastanju. Kakva ironija, baš će se nje pitati. O svemu što je uslijedilo odlučivao je njen otac. Prvo je nakon petomjesečnog Šemsinog boravka kod njih primio Bekirovog brata i glasnika Muhameda. Došao je prenijeti puncu zetovu poruku da bi došao, što je njen otac i odobrio, te se s njime sastao točno ugovorenog dana u svojoj kući. Kako su to bili muški razgovori nemoguće je bilo išta saznati. Samo poslije dvosatnog razgovora Šemsi je rečeno da se pripremi za puta. Sjedila je u svojoj nekadašnjoj djevojačkoj sobi, kada joj je majka saopćila novosti. Nije se puno ni iznenadila, za njenog oca to je bilo najprihvatljivije rješenje, žena i to trudna treba da je uz svoga muža. I imao bi on potpuno pravo da je njegov zet a njen muž, Bekir, bio čovjek na svomu mjestu, spreman u bračnoj zajednici na uzajamnost, davati bar približno koliko i uzimati, kalem lijepa i dobra nježnošću a ne grubošću zalijevati.. Daleko od toga da je bilo tako, ali što da radi, očevo oko razuma nije moglo sve to prozreti, kao što ni slijepo muževo srce ne mognu nju i njenu ljubav prigrliti. Skupivši ponovo svoje osobne svari, osvrnula se još jednom po djevojačkoj sobi. To je bila i ostat’ će, a ona mora dalje, ostavljajući u njenom muku svoje davne djevojačke sanje, te trenutne strepnje i nade…

Bila je rana jesen ‘pedeset i pete, i sunčano subotnje podne. Čekala ih je duga, višesatna vožnja. Bekir je sjedio u fijakeru i čekao dok se ona opraštala od majke. Otac ju je dopratio i gledao kako nespretno sjeda na zadnje sjedište. U znak pozdrava podigao je ruku, i oni su krenuli makadamskim putem do glavne ceste. 
Tokom cijelog putovanja Bekir nije progovorio ni riječ. Samo se nekoliko puta obazreo i pogledao je. Svaki put Šemsa je brzo spuštala pogled u krilo bojeći se da će on uočiti njenu smetenost. Toliko ju je povrijedio a nije ga mogla mrziti, naprotiv.
Kada su stigli u Krupu čekalo ju je iznenađenje. Vozio je sokakom gdje su trebali živjeti, jednom kada završe s izgradnjom kuće. Čudila se, jer kada je odlazila bila je samo pokrivena a ne i useljiva.
– Što čekaš, ulazi!  Vidiš, dok si ti kod svojih plandovala, ja sam puno toga korisnoga uradio.  «Evo, opet taj njegov jezik. O Bože, sretna bih bila i u brvnari samo kada bi me poštovao i imalo volio. Što da mu kažem? Ništa, koju ne izustim zlata vrijedi.»,  mislila je odlažući svoju torbu.
– Skuhaj kahvu! – zapovjedio je promatrajući je prodorno.
Ona se nije ni osvrnula, već smireno dohvatila džezvu i pristavila vodu.  I samo što je otpio prvi gutljaj iz fildžana opet je počeo:
– Šutiš, nisi valjda izgubila moć govora? Godinama ništa, a onda odeš od mene i stomak naraste. Valjda je moje?
– Ne griješi se Bekire, dobro znaš da je tvoje.
– Zašto mi nisi rekla?
– Kada i čemu? Molim te ne počinji svađu. Na ono što je bilo prije pola godine ne želim ni misliti, kamoli o tomu govoriti. Zašto sam tada otišla tebi je posve jasno. Sada sam tu, tvoja sam zakonita žena i nosim tvoje dijete, prvo možeš ali ne i drugo promijeniti. A ti razmisli i učini kako smatraš da je za tebe najbolje..
Rado bi mu  još rekla kako ga bez obzira na sve nije prestala voljeti, i kako bi život mogao biti veoma ugodan a oni uistinu sretni, kada bi razmaknuo crne zastore sa svoje duše i dozvolio srcu da voli.. Ali nije, bojala se njegove reakcije. Možda bi je ismijao ili još više iskorištavao njene osjećaje.
Tu je bio kraj njihove prve rasprave i nastavak takvog-takvog bračnoga
života. Narednih dana on je većinom šutio ali dalo se, nije pio i vikao a to je Šemsi bilo dovoljno.
Mjesec dana kasnije rodila je divnu djevojčicu, svoju Almu. Sreća, pri porodu joj je pomogla komšinica Raza. Starija i iskusnija žena, majka petoro djece. Isti dan došle su i njene snahe s ponudama, kako bi se porodilja malo okrijepila.
– Meni muštuluk a tebi kći! –  povikala je Raza ugledavši Bekira na ulaznim vratima.
– Matere sebi rađaju kćeri, a muževima sinove –  odgovorio je smijući se usiljeno.
One su pomislile da se šali te su se i same nasmijale. Međutim, Šemsa je znala da se ne šali, i kako ne reče to bez razloga.                                                                                
Međutim, s očevom pažnjom ili bez nje dijete je raslo. Iz dana u dan je prtilo čineći majku veoma sretnom. S nevidljivom aurom nevine dušice punilo je prazninu njena srca i rastapalo gluhu tišinu unutar bijelih zidova. Kada je imala dvije godine trčala je u susret ocu, i svojim umilnim glasićem mu govorila: «babo babo, dos’o si «, pružajući mu svoje ručice. On bi je samo pogledao i zapovjedio, « idi tamo materi!»
I tako mjesecima isto, slijep da uoči čuđenje na sićušnom dječjem licu, dok se sklanjala iza majčinih skuta. Sa šest godina noću je često ustajala, probuđena očevom galamom. Malehne tamno zelene očice su već tada vidjele majku stjeranu u ćošak sobe, i kako se rukama štiti od njegovih udaraca po glavi. Uplašeno se vraćala u krevet a ujutro bi je pitala, milujući joj modricu ispod oka:
– Mama, buba li te ovo? Jesi li i ti nešto skrivila pa te babo udario kao i mene kad sam..
– A ne dijete moje – brzo bi joj odgovarala majka – nije to babo načinio, nego sam ja pala pa se udarila.
– Mama što lažeš, pa ja sam vidjela?
– A ne, to si ti samo ružno sanjala – uvjeravala ju je majka, i njenu glavicu stiskala uz svoje grudi krijući suze. Ali jecaji u majčinoj duši bili su preglasni. Čuvši ih, Alma  bi se trgnula i zagledala u njene oči.
– Pa ti mamice moja plačeš! Znam ja da to tebe boli, daj da ti malo puhnem i bit će ti lakše, evo ovako.
Malehnim šačicama je obuhvaćala majčino lice i čas ga milovala, čas ljubila pušući po modricama.
– Je li da ti je sada lakše, mamice moja?
– Jeste, dijete drago, mnogo si mi pomogla. Zlato materino da te nema ni živjela ne bih.
Tako ju je mogla obmanjivati dok ona nije malo odrasla. S deset godina sve manje je vjerovala u majčina objašnjenja, zazirući od očeve prisutnosti u kući.
Davno je prestala trčati mu u susret, i povlačila se u jedan kutak, gdje je iza školskih knjiga krila svoj dječji strah i brigu. U školi je bila najbolji učenik, na vjeronauku također. Kada je prolazila sokakom ljudi su zastajkivali da uzvrate na njen srdačni pozdrav. Napolju, van kućnog praga ona je bila drugo biće. Kao da je pri izlasku  iza kućnoga praga ostavljala sve ono ružno i nevaljalo, a što je tištalo njeno maleno srce i mutilo sjaj smaragdnih očiju. Uvojci duge kose kao da su bili potrušeni rubinovom prašinom, prelijevali su se na majskomu suncu, a malehne rupice na rumenim obrazima činile su njen osmjeh još dražesnijim. Vidjeli su to i tamni oblaci, zato su se sklanjali prepuštajući nebo plavkastoj vedrini, kojoj se ona divila. U školu je zadnja pristizala, iz nje prva odlazila, žureći kući da majci štogod pripomogne. Tek u rijetkim trenucima razgovarala je s ocem, i to kada bi uočila da je popustila namrgođenost na njegovu licu. Na svoju i majčinu nevolju otpočela ga je u to ljetno povečerje.
– Babo, zašto mi nikad i nigdje ne idemo? Lejla i njen brat išli su prošle godine na more. Pričala mi je kako je tamo lijepo. Znaš, more nije kao naša Una, brzo i ledeno.
– I ti bi tamo išla, ha? –  nezainteresirano je upitao.
– Bih oče, zašto ne tobom i majkom?
– I misliš da bi se tvoja mati kupala u moru?
– Ne bi, ali može uživati u šetnjama pored mora i razgledati lijepi Stari grad. Lejla kaže da se u Dubrovniku ima što vidjeti. Ne kažem da i naš grad nije lijep, ali voljela bih vidjeti i druge.
– Ma nemoj, šetati i dangubiti, kao da nemam pametnijeg posla. Takvo što čine samo dokoni.
Malo je zašutjela, a potom dosta nesigurno kazala:
– Nije meni oče toliko stalo do mora koliko bih voljela da i mama nekamo izađe i vidi svijeta. Uvijek je u kući i dođe mi je žao. Ja izađem do škole, džamije, dućana.., ti ideš na posao, u grad, nađeš se s društvom, a ona ama baš nigdje..
Otac je sklonio novine i bijesno pogledao Šemsu pa u nju. U lice mu je sunulo crvenilo.
– Marš u svoju sobu! –  proderao se prijetećim glasom.
Vidjevši da ustaje s kauča, Alma je poskočila i u dva koraka izašla na hodnik. Prestrašeno otrčala u svoju sobu i leđima stisnula vrata. Učinilo joj se to nedovoljnim pa se podvukla ispod kreveta, te prekrila dlanovima lice. Drhteći je osluškivala glasove i šumove iz hodnika, i kada su utihnuli smirila se i ona. Zaspala je. A onda ju je u ponoć probudio lom stakla i buka. Zaboravivši gdje se nalazi požurila je ustati i dobrano se udarila u glavu, a potrgani feder joj je načinio ogrebotinu na čelu. Ručicom je protrljala ranu i jurnula prema vratima. U hodniku je buka bila još jača, očevo deranje glasnije.. Otvorivši vrata njihove spavaće sobe, ugledala je majčino tijelo na podu. Samo časak je počekala a onda se poput gladne divlje mačke bacila na očeva leđa. Čupala ga je za kosu, udarala nejakim rukama i vikala:
– Ostavi moju majku, ostavi, ne udaraj je više!
Pa kada je još ugledala to najdraže lice iznakaženo bolom i krvlju, navalila je još žešće, prezirući ga iz dubine mlade duše.
– Ubio si je, ubio.., vidi ne miče se više. Mrzim te, mrzim..!
Pokušavao ju je odgurnuti sa svojih leđa, ali ona se čvrsto držala za njegovu kosu i vrat. Zakratko, bijesno ju je dograbio i bacio na krevet.
– Ah! – ,jeknula je dječja duša
Trenutak ju je gledao a onda s riječima; «sveca vam vašeg ženskoga», napustio je sobu.  
Polako i sa puno zebnje Alma se spustila s kreveta do majke. Drhtavim ručicama podigla je njenu glavu i ramena na svoje krilo.
– Mama, majčice moja draga, čuješ li me? Ah, gdje te boli.., hajde ustani, evo ja ću ti pomoći. Polegnuti ću te na krevet, ovdje je ledeno.
Pošto se majka nije micala, nije reagirala na njene riječi, odlučila je sama odvući do kreveta njeno klonulo tijelo. Pa pošto nije uspjela, pokrila ju je dekom. I dalje ju je uzaludno dozivala, majčine modre usne su šutjele.
Ponovo ju je obgrlila i svojom spavačicom brisala suze i krv s njenog lica. Prolazile su minute, a njoj se učinila cijela vječnost, prije nego li je majka došla sebi.
– O sunce moje, što ćeš ti tu tako uplakana i što ti je to sa čelom?
Kanila je ustati ali ju je tupi bol u glavi usporio. Oslonivši se na ruke, ipak je ustala i sjela na rub kreveta.
– Almice moja, daj da ti pogledam čelo, gdje si se tako gadno povrijedila?
– Nije to ništa, ne boli me, samo neka si ti progovorila. Ma što bih ja bez
tebe majčice moja draga –  govorila je kroz suze.
– Ne govori više drago dijete. Što god trpjela vrijedno je žrtve samo da sam uz tebe. Dodaj mi taj zavoj iz ladice pa da ti previjem čelo.
– Nemoj, ne treba meni već tebi. Tvoje je lice sve u ranama, ah strašno, strašno…
– Ne brini se jedina moja, sve će to brzo proći, vidjet ćeš. Gdje ti je otac?
– Nije on meni otac. Pravi očevi ne tuču svoju djecu ni njihovu majku. Od sinoć on za mene više ne postoji. A ne znam, jesam li ikada i imala oca.
– Nemoj tako govoriti, čut’ će te.
– Neka čuje. Takvog oca kakav je moj ne može voljeti niti jedno dijete na ovomu svijetu.
– Ali ti drugog nemaš curice moja.
– Neću ni takvoga. Znaš, sinoć da sam imala snage zadavila bih ga, i ne bi mi bilo nimalo žao. On nije čovjek već čudovište!
– Hajde smiri se, milo moje, kada porasteš ti i ja ćemo o svemu ovomu razgovarati. Što je tvojih jedanaest godina, mnogo toga ne možeš razumjeti. A do tada te molim neka ovo ostane među nama, nemoj nikomu pričati. Pričom nećeš ništa promijeniti, samo ćeš oca razljutiti. A to nije dobro, zar ne? Jednom će i nama doći bolji dani, a do tada meni je najvažnije da sam uz tebe i da tebe ne povrijedi.
– Dobro, ako ti tako kažeš –  rekla je sliježući ramenima.
Toga subotnjega jutra nije morala nikamo ići, pa su se obadvije prepustile blaženom snu poslije more na javi.
Narednih dana on se ponašao kao da se nije ništa dogodilo iako ju je umalo ubio. A najžalosnije je bilo to, što nije pokazivao znake grižnje savjesti i kajanja.
Samo su Uzvišenom Tvorcu ljudskih duša bili znani razlozi Šemsine strpljivosti, i od kuda je crpila toliku snagu da ustraje. Tijelom je ponekad i klonula, ali duhom nikad. Nikad, od kada je na ovaj svijet donijela to blago od djeteta. Osmjeh s njenog prekrasnoga lica liječio je svaku majčinu ranu. Tako je Šemsa govorila tješeći sebe i svoju djevojčicu.

Najsretniji dan u životu toga milog djeteta bio je kada je otac otišao u Sarajevo na neki seminar. Dvije sedmice će izbivati od kuće. O, kojeg li olakšanja. Pa još kada joj je majka rekla da će amidža Muhamed doći po nju, i odvesti je kod nane Hanke i dida, radosti nije bilo kraja.
– Majčice, a kako ćeš ti ostati sama?
– A mudrice moja, neće biti zadugo, četiri dana i eto tebe nazad.
Bila je to ideja amidže Muhameda. Često ih je posjećivao bez obzira što mu brat nije uzvraćao posjete. Već odavna je znao za sve bratove bezobrazluke i mladine nevolje. Također je znao i to, kako je Bekir ne bi nikad vratio da ga ona rospija nije napustila, i pobjegla pitaj Boga gdje i s kim. Snahi nije nikad to spominjao, a i zašto bi? I ovako je previše patila. Pokušavao je s bratom više puta razgovarati, čak se s njime i žestoko posvađati, kao prošli put. Tada mu je Bekir rekao neka gleda svoja posla i da on nije papučar poput njega. Njihov bratski odnos sveo se na puku formalnost, što se kaže kao dvojice prolaznika u slučajnom susretu.
– Esselamu Alejkum, snaho. Evo mene kako smo se dogovorili.
– Alejku muselam djevere, bujrum, Alma te iščekuje s velikim nestrpljenjem.
– Hodi ljepotice amidžina, da samo znaš koliko te svi željno očekuju.. –  govorio je šireći ruke.
Nešto kasnije Šemsa ih je ispratila, vratila se u kuću i malo prilegla. U posljednje vrijeme bolovi u stomaku bivali su sve žešći. A kada su se pod djelovanjem tableta malo smirili, zaspala je. Blaženi san uvijek dosljedan svojoj kreposti, za nju je bio bogom dani predah sred dunjalučke zamornosti.
Spustila se noć a komšinica Raza je više puta provirivala kroz prozor .
Na licu joj se vidjela zapitanost i briga.
– Snaho, odo ja pogledati što je sa Šemsom. Ne vidi se i ne čuje, a da je kamo otišla zatvorila bi ove prozore do nas. Ako Huzeir pita gdje sam, reci mu.
– Hoću mati, idi ti…
Raza je pozvonila i čekala. Nitko se nije javio. Dva-tri puta je pozvala, opet ništa, bez odgovora.
– Šemsaaa! –  pozvala je još jednom veoma glasno.
– Eto me..  –  napokon je nakon kraće stanke čula Šemsin glas.
Otvarajući joj vrata Šemsa je pitala:
– Draga Razo, koje je ovo doba?
– Uvelike akšamsko.
– Ah, uđi sama sam – srdačno ju je pozvala Šemsa.
– E da znaš da si me uplašila, odahnula sam čuvši ti glas. Svašta mi je palo na pamet, i morala sam doći, provjeriti..
– Ako, dobri Allah te nagradio. Sjedi, evo sad ću ja nama skuhati malo kahve.
– Ne branim ja, moj dido nije kod kuće a ti si sad horna za sijelo.
– Ma popih neke tablete i malo prilegnuh, vidi kako me san prevario.
Raza ju je dobroćudno gledala.
– E draga ženo, dobro je da još možeš hoditi, kosti ti tvoje izjede. Je li se štogod primirio?
– Moja Razo, pred tobom nemam nikakvih tajni. Gledala si me modru i krvavu, i nikomu nisi ništa govorila, već si moju sramotu sakrila. Nikad ti neću zaboraviti koliko si me puta utješila. Ponekad pomislim što da mi je Zuhra prva komšinica? Jedna usta, hiljadu jezika, sva bi čaršija brujala..
– Od trača nikakva korist, samo šteta tebi i meni. Čovjeku valja pomoći kad plače, a kada se smije može i sam. Osim toga, ima i Onaj svijet kojeg nikad ne zaboravljam.. A gdje ti je Alma?
– Danas je djever odveo kod nane i dida.
– Zna li Bekir?
– Ne, i nadam se da neće ni saznati. Ona se vraća za četiri dana.
– Daj Bože da ne sazna, ne bi valjalo..
– Nemojmo više o tome, pričaj mi o nečemu lijepom i uhu ugodnom za slušat …

Nana Hanka i djed Ahmet nisu mogli skriti svoje oduševljenje kada su ugledali svoju najstariju unuku, Almicu. Nana je brisala radosnice i govorila:
– A lijepe li moje djevojčice, kako je samo porasla.
Djedu je podrhtavala brada dok ju je ljubio u obraze. S puno pažnje su je slušali kada im je pričala o svojoj školi, prijateljicama, svojoj sobi.. Te večeri je rano zaspala, jer je za nju ovo bio dug i malo naporan dan. Sutradan je razdragano trčala sa Esmom i Vildanom. Bilo im je tijesno u avliji pa su se razletjeli i po obližnjoj livadi. Za Almu je to bio pravi doživljaj, poput razigrane leptirice zaustavljala se pored svakog cvjetića, a potom nastavljala utrku s blagim ljetnim povjetarcem.
– Je li ti lijepo kod nas? –  pitala ju je amidžinca poslije večere.
– Kako da nije? Sve je drugačije, nekako veselije.., a najljepši mi je onaj dole palčak i potočić.
Najednom je zašutjela i zamislila se.
– I što ti se još sviđa kod nas? –  pitali su je.
Nije im odgovarala, već se zagledala u pravcu amidže koji je držao Vildana u krilu, i jednom rukom milovao Esmu po kosi. Nakon par minuta napustila je sobu pognute glave.
– Muhamede, što joj bi odjednom? –  čudila se nana.
– Ne znam mati, idem pogledati.
Našao ju je na verandi, stajala je i gledala u pravcu šume. Kada ju je okrenuo prema sebi, vidio je da plače.
– Što je amidžino, zašto plačeš?
– Vodi me kući.., mama je sama.
– Plačeš za mamom, nedostaje ti, je li?
– Da, a i zbog svega drugoga…-  jecala je.
– Čega drugoga Almice?
– Ništa ti ne znaš amidža, ništa.
– Pa ne znam, hoćeš li ti kazati svome amidži?
Časak je oklijevala a potom progovorila.
– Ja…kao da i nemam oca. Nikad me nije posjeo u krilo kao ti Vildana, ni pomilovao po kosi kao ti Esmu. U našoj kući se ne smije.., ponekad samo ja da razveselim majku. Toliko je puta bila bolna, zadnji put ju je zamalo ubio. Kada sam je pokušala braniti i mene je bacio.. Ne bih ti ovo ni pričala, obećala sam mami, ali me nešto guši u prsima. A i majka mi je rekla kako imam najboljega amidžu na svijetu. Eto sada kada znaš, vodi me kući…
– Ne mogu ljepoto moja, vidiš da je mrkli mrak. Ali obećavam, sutra dok svane, idemo.
– A što ako se on vratio, i rezili majku zato što me nema?
– Nije se vratio, nemoj se sekirati lutko amidžina. Hajde ti sada na spavanje. Vidjet ćeš kako će sutra sve izgledati drugačije. Odmorit ćeš se i naspavati.., hm.
Poslušala ga je i dozvolila mu da je spremi u krevet.
– Hoćeš li da ti ispričam onu priču o vuku i crven – kapici? – našalio se
– Ne, ta je priča za malu djecu a ja sam već odrasla dobri moj amidža …
«I te koliko», mislio je Muhamed potiskujući žal što mu je plavio grudi,
izazvan njenim riječima.
– Muhamede, što joj je bilo? – pitala je zabrinuta nana Hanka
– Nedostaje joj mati, to je sve.
– Ne laži mi sine, sve sam čula.
– E pa dobro mati, onda ti neću morati sve objašnjavati.
– Bogme nešto hoćeš, ako si znao sve ovo vrijeme da ih Bekir zlostavlja, zašto nam nisi ništa rekao. Da znaš, ljuta sam na tebe.
– Majko, a zašto bih? Što bi ste vas dvoje mogli učiniti, promijeniti..?  Razmišljao sam ja o svemu, dolazio u iskušenje da ga izudaram kao vola, ali sumnjam da bi tako pomogao maloj i snahi. Pokušavao sam s njim više puta razgovarati, ružio ga i dozivao pameti. Badava. Volim to drago dijete a i mlade mi je žao, sam Allah zna koliko.
– Što sam to rodila  Gospodaru moj.. –  razmišljala je nana na glas.   
– Siledžiju majko, asiju bez stida pred narodom i straha pred Bogom.
Nana Hanka se duboko zamislila. Morala je otići na licu mjesta i sama se uvjeriti u ovo o čemu je govorio Muhamed. Sutradan za doručkom dida ju je upitao:
-Je li Almice, hoćemo li nana i ja poći s tobom u Krupu?
– Voljela bih. Da i moja majka ima s kime popričati. O kako će joj biti drago, kad krećemo? – pitala je vidno obradovana.
– Odmah zlato didino.

Šemsa ih je ugledala kroz prozor i požurila im u susret.
– Od kud danas, majka ti se tek sutra nadala? –  pitala je grleći svoju Almicu.
– Mlada, evo i nas –  izuvajući se govorio je svekar.
– Bogu hvala, neka vas. Davno ste i bili, uđite.. – srdačno ih je dočekala Šemsa.
Eh kakvog li ugodna dana. Sahati su prolazili dok se pričalo o svemu i svakomu. Od Alme nije bio nitko sretniji. Malo je kada vidjela majku tako raspoloženu i nasmijanu. Ali se veoma uznemirila kada je otvorila ladicu s lijekovima da nađe didi aspirin, uočivši kako je majka popila silne tablete protiv bolova. Sjetila se koliko ih je bilo prije njenog odlaska.
«Opet je boli a neće nikomu ništa reći», zabrinuto je zaključila Alma.
Došavši s puta Bekir se veoma iznenadio kada je zatekao roditelje u svojoj kući. Nije imao običaj da ih poziva, a ni posjećuje.
– Od kud vi? –  pitao je rukujući se ocem.
– A eto, kad nema vas, moramo mi doći da bismo se vidjeli. Nadam se da ti ne smetamo.
–  Ne smetate, kao što vidite kuća je prostrana a žena besposlena – rekao je ne gledajući nikoga u lice.
Tu večer je malo s njima posjedio, a potom po svomu običaju, vazda nekamo izbivao, ne mareći previše za njihovu prisutnost u svojoj kući. Svoje planove taj nikomu nije govorio, a ni za tuđe pitao.  
Majci Hanki nije trebalo puno vremena da uoči svu težinu ružne situacije u domu svojega sina. Najviše se brinula zbog mlade. Jadnica se uistinu trudila oko njih, njoj dragih ljudi. Ali svekrvi nije promaklo kako guta tabletu iza tablete da bih mogla koliko toliko normalno funkcionirati. Nije dugo izdržala, jedno je večer sinu oprezno rekla:
– Moj Bekire, kako to da ne haješ za ženino zdravlje? Vidiš li koliko je smršavila i onemoćala, davno si je trebao odvesti u bolnicu?
Bekir je iznenađeno pogledao majku;
– Nije joj ništa, kao biva boluje od kada je rodila. Ne znam samo zbog čega, živi kao begovica dok ja danonoćno dirinčim.
– Ne govori tako. Sve da i hoće negdje raditi ti joj ne bi dozvolio. Ponašaš se prema njoj kao da je dio pokućstva a ne čestita duša koja osjeća i zna. Ne valja to, ne valja.., nisam te tako odgajala. U ovo nekoliko dana boravka u ovoj kući puno sam toga vidjela, nažalost, malo dobroga. Promijenio si se sine, promijenio..
– O čemu ti to mati? Sigurno se raspekmezila i napričala ti koješta. Sada ću joj pokazati!
Skočio je sa stolice i jurnuo a i majka za njim vičući;
«Stani, što si naumio, ne pravi se lud! Niti jednom riječju nije te spomenula, nije trebala.!»
Kao da je nije ni čuo, uletio je u sobu gdje se ona bolna malo spustila i dograbio je svojim ručurdama za ramena.
– Jezik će te glave doći, rekao sam ti! – viknuo je snažno je drmusajući.
– Stani! –  dreknuo je njegov otac s vrata i nevjerojatno brzim koracima došao do njega te ga odgurnuo od Šemse.
– Magarac jedan, još samo je jednom takni tom svojom poganom rukom. Sram te bilo, drzniče bezobrazni!
– Oče, nemaš se pravo miješati. Makni se ili ću…
– Što?! I mene mlatnuti. Ne bih se nimalo iznenadio nesrećo muška! Ja da nemam prava braniti je a ti imaš, da je na pravdi Boga biješ. Ajme meni, što sam to doživio? Imaš li ti imalo mozga, dušu?…
Bekir se kratko zagledao u oca, a onda se okrenuo i bez riječi otišao. Slijedeći dana nisu ga viđali. Svekrva je tješila Šemsu i nukala je čajem i hranom. Ali njoj nije bilo do jela. U velikoj brizi pozvaše Razu i Uzeira te ih upitaše kako bi Šemsu prebacili do Doma zdravlja.
– A lako pobogu ti brate. Evo sad ću ja otići po svojega sina pa neka je on odveze. –  velikodušno je rekao Uzeir.
Isti dan je i hospitalizirana. Nakon načinjenih pretraga glavni doktor je poslao sestru po Ahmeta, koji je i taj dan kao i prethodna tri došao se raspitivati za snahino zdravlje.
– Slobodno, uđite! –  čuo je doktorov poziv.
– Evo, tražili ste da dođem..
– Dobro, sjednite! – rekao je doktor i dohvatio novi bolnički karton.
– Vidite, nije mi drago kad moram ljudima govoriti ono što ne žele čuti, ali nemam izbora. Istina se mora reći. A ona je u slučaju ove bolesnice, gosp. Šemse veoma bolna. Naime, ona boluje od strašne bolesti i nažalost, nema joj lijeka. Sve što možete učiniti jest da je odvezete kući, pa neka ovo života što joj preostaje proživi okružena dragim osobama. Propisati ću joj lijek protiv bolova. Velike su to muke, velike…
Zaprepašteni starac se primio drhtavom rukom za glavu i priupitao:
– Pa zar se doista ništa više ne može za nju učiniti?
– Ne, žao mi je..
– Koliko još ima vremena? – prošaptao je svekar Ahmet.
– Otprilike, mjesec, dva.. –  odgovorio je doktor prateći Ahmeta do vrata.
Izašavši na bolnički hodnik Ahmet se oslonio na zid i duboko uzdahnuo nekoliko puta. Nije se ovomu nadao. Teški, haber, bolan kahar, ali morao je misliti na bolesnicu. Skupiti snage i dovoljno pribranosti za ulazak i druženje s njom.
«O Svemogući, kako joj objasniti, a moram..?», ponavljao je zabrinuti starac potiskujući nasrnule emocije. Ova vijest ga je shrvala. Nekoliko sati kasnije..
– Diži se psino! – vrativši se kući dreknuo je na sina zatekavši ga kako spava usred bijela dana.
-Diži se barabo, neposlušni sine, tamo se smucaš dok ti žena umire.
– Pa svi ćemo jednom –  bunovno je odgovorio ocu.
– Bolje šuti, šuti jezik pregrizao da Bog da. Otrovniji je i od zmijskoga, kao da sami šejtan govori iz tebe.
Bekir se lijeno podigao iz kreveta i otišao u kupaonicu. Otac ga je čekao u kuhinji sjedeći kao na iglama. Opet se okomio na njega.                          
– Kako i kada si postao takav gad od čovjeka? Radiš tamo, a nikad je nisi odveo na pregled. Jadni su oni za čije zdravlje ti brineš. Bolest tvoje žene nije od jučer, godinama se povlači njenim krhkim bićem a ti mrtav hladan. U osoba do kojih nam je stalo i na licima vidimo kako se osjećaju. Gledaš li ti ikoga osim sebe samoga?!
– Nisam vidovit, a ona mi se nikad nije žalila, ni predlagala da je odvedem.
– Naravno, zašto bi, ti ionako nikad nisi slušao to što ona govori. Ne znam samo zašto si je vraćao i u ovo godina totalno je upropastio.
– Sjećaš se, vi ste me nagovorili.
– Znači, to si učinio nama za ljubav, je li?
– Tako nekako, da mi stalno ne zvocate. Bilo vam je više stalo do njene nego do moje sreće.
– Sreće! Ma kakve sreće, samo mi ti ne spominji tu riječ, nikad i nisi znao što znači. Ne sine, ne prebacuj krivicu ni na koga. Kao da bi te druga htjela i trpjela. Ti si slijep i gluh, Allah je prema tebi bio milostiv, ali ti si sve upropastio. Zamisli se, koliko li te ovo drago biće voljelo, kada te je takvog podnosilo. A što je od toga imala? Ništa, samo brige i kahar, zato si se ti pobrinuo. Eto, napokon ćeš odahnuti, ni četrdeset godina a umire.. Vjeruj mi na riječ, da nije moje unuke Alme, nikada više ne bih kročio u ovu tvoju kuću po njenom odlasku. Za Šemsu je ona bila zatvor, a život uz tebe mučenje…
Bekir je šutke zurio u pod. Čudno, osjećao se ružno kao i onda kada ga je glavni ljekar pitao; zašto nije brže i savjesnije reagirao u slučaju bolesti svoje žene? Nije laik, trebao je uočiti simptome.
Naravno da jest, svaki normalan i osjećajan čovjek bi ih uočio i poduzeo  konkretne korake. Ali ne i on, tvrdica, takav se čovjek mora roditi. Pun sebe, spreman se svima inatiti i tjerati po svome.. Iz svake očeve riječi izbijala je ljutnja i duboko razočarenje zbog sinova ponašanja. I nije znao što ga je više boljelo, to ili snahina patnja.
Sljedećeg jutra Bekir je otišao po Šemsu. Bilo mu je mučno u želucu, još od jučer kada ju je posjetio, ali ocu to nije spomenuo. Sjetio se njenog pogleda. Iz njega je izbijala dobroćudnost koja ga je gušila. Nije mogao govoriti, disati.. Kada bi ga bar napala ili ignorirala, lakše bi mu bilo. Ali nije, o tome mu je otac govorio..

Nana Hanka je lomila prste svojski se trudeći da ne plače pred Almom. Od snahinog izlaska iz bolnice, niti se najela, niti naspavala.
Vrijeme je sporo prolazilo.., dani kao godina. Neka teška tišina spustila se u sve kutke prostrane kuće. Dah smrti bivao je sve bliži, sve nemilosrdniji. To iščekivanje sve nesnošljivije, mučilo je i davilo kao i ljudska nemoć da bilo što promijeni..
– Majko, kako si mi danas? – pitala je Alma ljubeći joj blijede obraze.
Tek lagahni pokret iskuvećenog tijela i ruke što tromo uzvrati na zagrljaj, iskazaše radost njenoj prisutnosti.
– Ah, curice moja, došla si iz škole. Jesi li jela?
– Zar bih mogla gledajući tvoju patnju?
– Ne, ne govori tako najljepši ukrasu moga života. Tvoj osmjeh mi pomaže, a ne tvoja suza. Nemoj se puno žalostiti mila moja.. Toliko
bih ti toga još htjela reći, možda ne bi odmah razumjela, ali poslije… Sjećaš li onih priča što sam ti ih već ispričala? Ima još jedna o strpljivom Božjem robu, Ejubu*.. Želiš li je čuti?
Jednoga dana ćeš shvatiti što sam ti tom pričom htjela reći, objasniti…
– Pričaj majko, ako te to odveć ne zamara. Tvoje priče su tužne ali i veoma zanimljive.
Majka je otpočela tiho kazivanje. Strpljivo i s mnogo pažnje Alma je slušala njen nježni isprekidani glas. Saslušavši priču do kraja negdje u dubini svoje duše poželjela je, da taj Melek* bahne i u njihovu avliju. Da ispod njegovih stopala poteče čudotvorna voda kojom bi se majka umila, i najednom bi nestala sva ta njena boleština, te očaj koji ih okružuje.
«Da, bilo bi to prekrasno», tužno je uzdahnula gledajući majčino usnulo lice. Ali čuda se danas ne događaju. Jednom davno taj dobri Božji rob je postojao, u to ne sumnja. Poznavajući svoju majku koja se nije nikad i ni na koga žalila, donekle je shvatila njenu želju za pripovijedanjem ove priče, ali ne i krajnju poruku iste.
A kako bi i mogla onako mlada i ogorčena?
Svekar Ahmet je danima odlagao razgovor sa snahom, a koji je bio neizbježan. Pošto su njeni uzdasi bola bivali sve glasniji, odlučio je to napokon učiniti. Ušao je, sjeo pored njenog uzglavlja, i započeo:
– Znaš mlada, nešto bih ti kazao. Naš milostivi Gospodar zna koliko mi je teško, tu sam a ne mogu ti pomoći. Ti možda naslućuješ, da su… – zastao je.
– Neka svekre-babo, ne muči se više. Znam ja da su mi ovo zadnji dani. Život ili smrt što god, uvijek biramo sudbinu. Od Boga je, pa dobro je, tako  se tješim, mora se sve izdržati. I jesam, tek sinoć sam Ga molila..ah..da me uzme, zbog moje djevojčice. Srce mi se cijepa dok je 
gledam onako tužnu…Mislim se, kada odem neće gledati, pa ni toliko patiti. Svi se mi trudimo, ali ne može se njoj ništa skriti, ima ona razuma kao i odrasli.. Pokušala sam joj objasniti kako ovo nije kraj i još mnogo toga. Upozoriti je da je ovaj svijet, Dunja, veliki zavodnik i kako ga se treba čuvati. Prodaje se za vječnika a trošan je kao i sve drugo što je Uzvišeni Allah stvorio. Žarko sam željela pripremiti je za život u vremenima kada će sve veći broj ljudi služiti šejtanu. Kada će se na zemlji umnožiti nemoral i nasilje, kada će nebo plakati i zemlja drhtati, a umišljeni ljudi i dalje tjerati po svome…Htjela sam joj još i više reći, ali strah me svlada, strah i velika briga. Ušuti, neka, bilo bi to previše, ionako neće, ako Bog da, dočekati najgore..
Tada je zašutjela i nekoliko puta duboko uzdahnula. Pogled joj se prikovao za bjelinu zida, činilo se da glasa više nema. Svekar Ahmet je brzo otišao po Hanku, koja je odmah došla  i sjela tik do njene glave. Vlažnom maramicom brisala joj je znojno čelo, lice..
– Ahmete  je li još pri sebi? – pomalo uplašeno pitala je.
Ali prije nego li je Ahmet i otvorio usta, ona je nastavila.
– Jesam majko-svekrvo, pri sebi i vami, ali ne zadugo. Osjećam, uskoro ću otići, Meleci smrti samo što nisu stigli. Bogu hvala, tako treba biti, što bi premoreni i teško bolesni da nema te Božje milosti, smrti? Godina ima da se pripremam za ovo putovanje, nema žalosti..  Misli mi zaokuplja Gospodar Dunjaluka i Ahireta. Zamišljam ovu Zemlju, svemir koliki je, prostor je groteski, neizmjerljivi., i pretpostavljam kako je Ahiret još kudikamo veći. Koliki i kako je uređen ne pita se moja sićušna i zahvalna duša, već slavi, slavi i hvali Jedinog dostojna svake žrtve. Njemu prepuštam na čuvanje i svoje najveće blago koje sam stekla na ovomu svijetu, a bilo bi lijepo da je i vi pripazite. I da zapamtite, ona je nešto pobaška, ona je poput zvijezde Arkture koja se uvijek iznova mije nebeskim purpurom, prije no što se Tvorcu pokloni i dunja obasja…
– Naravno da hoćemo… draga moja.. – govorila je svekrva grleći je drhtavim rukama i srcem koje je slutilo blizinu kraja. .
– Hvala ti majko, hvala na svemu, čuvaj se.. A ti, hoćeš li mi halaliti oče moga muža?
– Hoću…, –  nije  izdržao starac već je zakrenuo glavu i glasno zajecao. Htio je ustati i otići ali ga je ona zaustavila:
– Oče, ne diži ruke od njega, ne zna što čini.. Mene je lahko utješiti, svjesna sam Boga i sudbine. I u najvećem besmišlju za druge, ja vidim smisao dok on to ne umije ni u očitom primjeru. Pomozi mu… 
– O Bože, kako ga nakon svega možeš braniti?
– Ne branim ga, takav je kakav je i mi ga ne možemo promijeniti. Sve je u Božjim rukama. Sjeti se svega o čemu smo razgovarali, i moli… Moli i nadaj se..
Svekar ju je gledao suznih očiju, i klimnuvši glavom stavio do znanja da će je poslušati. Stisnutih usana izašao je iz sobe, kuće.. Pred očima mu se zamaglila avlija i bašča.., sjeo je na drvenu klupicu i uzdahnuo;
«Subhanallah, od kud tolika milost u onako ispaćenom biću? Umire a na druge misli», čudio se starac zadivljen njenom plemenitošću.
Bila je zatočenica, samotni ašik tuge, pa ipak je svojim razumom i duhom cijeli Dunja obujmila. Kako? Nekad je dvojio u istinitost predaja o snoviđenjima veoma produhovljenih ljudi..
Ali upoznavši bolje svoju snahu, Šemsu, dvojbe je nestalo. O kolijevci svoje vjere, svetoj zemlji, i mekanskim ozračjima govorila je baš kao da je tamo bila. Zahvaćala smisao iz Kewsera, Poslanikova vrela, i osluškivala topot jahača gazija koji su pronosili glase o Apsolutnoj Istini. Njihova prsa bijaše poput mirisnih bašča, svašta je vrijeme u njih tiskalo, ali ona su se širila i mirila. Gazili su kroz trošnost s krajnjom Mu odanošću, i sabljom hala iskovanoj od sedam vrlina razmicali vizire imaginaciji, osjetilnom oku svakog budućeg salika*. Pa i po odlasku s ovoga svijeta, predaja o njima živi. Oni su bili prethodnica, konjica u trasiranju puta srčanosti, iza kojih se prašina do danas nije slegla.
Kao takvi rado su skupljali dunja u jednu šaku, uvijek spremni u trenu ga odbaciti. I sebe ne žaliti. Kao ona, čestita žena, a Bog zna najbolje, i evlija*, čije se veliko srce tako premorilo.
U četvrtak, kasno navečer kucati je prestalo . Sva njena briga oko ovozemaljskog bi uhvaćena i zatočena u ukočenom pogledu što ostade prikovan na slici njene djevojčice, njene Alme…
« Bismillahi-r- Rahmani-r-Rahim», prošaptala je drhtavim glasom svekrva Hanka zatvarajući joj očne kapke. Htjela je biti jaka, trudila se da ne zaplače, o Bože, pa taj se čas očekivao, što više, molila je Svevišnjeg da  ubrza njegov dolazak, i dokine to stanje ni života ni smrti. Jer samo je smrt mogla okončati snahine muke. Čak je i Alma bila svjesna toga. Gledajući je onako onemoćalu za i najmanji napor, osim za slušanje, sve što je mogla još za nju činiti jeste učiti Mushaf, i svojim milozvučnim glasom bar donekle rastjerati tjeskobnost muklog počeka. Tako je udovoljavala tužnim srcima. Ponajprije majčinom, u tijelo bez prohtjeva koje ni pomoć više nije zazivalo, dok je duša i pored svih tih bolja dahtala u grudima, i pulsom nikad dokučene tajne slijedila težnju i putanju do, nadala se, istinskog oslobođenja, do Beharistana. U međuvremenu., godila joj je ta okrepa rasprskanih kaplji Božjeg gejzira. Bilo je to očito iz njenog pogleda, blagog smješka, tihog, ravnomjernog disanja.. Ali i tomu je došao kraj. Pred očima živih svjedoka u trenu nekoliko ubrzanih uzdisaja i jedan malo duži izdisaj.. To je taj čas neodgodivi, smrt, posljedica svakog života. U zraku prostorije se osjećala njena konačnost, na licima svjedoka strahopoštovanje i duboka žalost, dok ono što su im duše osjećale, slutile.., jezikom se ne može izreći. 
Za Almu, osvanuo je dan nada sve bolna rastanka. Ušla je u majčinu sobu da je po posljednji put izgrli, da se s njom oprosti. Svjesnost da je još samo taj put zatiče u toj sobi, stezala joj je grudi, srčane krletke prepune dječje ljubavi, i kroz dar plača izlijevalo njenu iskrenost i obilatost. Milovala je drago i milo lice jedine, nijeme usne.., naslanjala glavu na njena prsa što bijaše i ostadoše najveći izvor svih nježnosti i dječje radosti. Prisjećala se svakoga dana i svakog sahata u tom danu provedenog uz majku.
« Nikad više, o rođena moja, nikad…», ponavljala je jecajući, dok se njen dječji svijet urušavao poput kule od pijeska. Neutješno je plakala i plakala., sve dok bude snage i glasa, ali srcu ne isplaka olakšanje, ni najmanje..
Nešto kasnije, iznijevši majčino sićušno tijelo zbog posljednjih priprema za džemazu, iznijeli su i jedan dio nje, dio dječje nevine duše nespremne na ovakav težak rastanak. U tijelu skršenom poput mladog cvjetnog izdanka ostalo je još toliko volje da se malo podigne, i pogledom kroz prozor isprati šutljivu povorku do iza krivine. A potom je potpuno klonula i utonula u duboku tamu…

Po ispraćaju rođene glas joj se više nije čuo, ne u toj kući, niti u očevoj blizini. Najčešće je sjedila na majčinom krevetu u gostinskoj sobi i gledala u otvoren ormar. Ponekad mu prilazila i rukama dragala majčine bluze, brišući sa njima vrele suze. Tako je bivalo danima. S prekrasnog lica nestao je osmjeh i zamutio se sjaj smaragdnih očiju. Dječja čista duša nije se mogla oduprijeti teškim udarima tuge, koja ju je zatvarala u svoje tjesnace daleko od radosti svake vrste. Od pomisli kako joj majka sama leži u mračnomu kaburu, ledila joj se krv u žilama. Držeći se ovo stranog i logičnog poimanja stvari sve je izgledalo okrutno. Zašto je Svevišnji Allah dao njenoj majci tako kratak život, a ispunio ga s toliko patnje i boli? Imala je samo nju, svoju zaštitnicu i brižnu odgajateljicu, zašto je baš ona morala umrijeti, ostavljajući je samu i ucviljenu? Dječja plitka pamet redala je pitanja intonirana svojevrsnim buntom i bijesom. Najradije bih ciknula i ljutom vriskom dala svima na znanje koliko je povrijeđena, a onda bi se odjednom sjetila majke, najdražeg bića, kako god je živjela nikad nije druge krivila ni svoju sudbu kudila. I nju je tomu poučavala govoreći:
«Znaš Almice, došli smo na ovaj svijet svatko sa svojom misijom. Kada sam bila mlada kao ti, mislila sam kako je ispred mene mnogo, mnogo vremena a previdjela sam kako ono brzo promiče. Na taj protok vremena, kao i na smrt mi nemamo utjecaja. Samo Onaj koji je iz ničega sve stvorio i po Svomu planu sve uredio, ima potpunu vlast nad svim, Zemljom, nebesima, našim životima i smrću.  U Njegovu postojanost i Onaj svijet, niti najmanje ne sumnjam. Iako je On, Skriti, a obećani svijet nevidljiv, ljepota i savršenstvo s kojima je stvorio čovjeka i ovaj vidljivi svijet, dovoljno govori o Njegovoj svemoći…»    
Govorila je to takvom uvjerenošću kao da je taj svijet gledala kroz, za Almu, nevidljive kapije.
Ova sjećanja su je donekle smirivala i vraćala joj prisebnost. Iako rutinski, nastavljala je izvršavati svoje zadaće, misleći da će tako usrećiti svoju majku ma gdje ona bila.
Otac ju je samo šutke promatrao. Možda bi i imao o čemu s njome pričati, ali se nećkao. Slutio je da ga smatra krivim za mnogo toga, a to nije mogao promijeniti.
Tri i pol mjeseca poslije smrti njene majke saopćio joj je, kako će uskoro dovesti jednu gospodičnu da živi s njima, te je zamolio da bude ljubazna prema njoj.
I odista se pojavila, ušetala u njen život uvjerena da je Almi Bogom dana utjeha i zamjenska majka.
– Zdravo Alma, ja sam Vesna. Sad sam žena tvoga oca i nadam se kako ćemo s vremenom postati prijateljice – obratila joj se neznanka držeći Bekira oko struka.
Alma ih je samo pogledala i bez riječi se povukla u svoju sobu. Ne, nije se ljutila, bilo joj je svejedno. Ta kuća i onako nije bila više njen dom. Sve što ga je time činilo nestalo je majčinim odlaskom. Čak su i ruže povile svoje lati u malenom cvijetnjaku ispod njenog prozora.
Proljeće ili jesen, svejedno im bi, ubrzo su se osušile za rukom koja ih je njegovala…
Hodila je kao sjenka i nikakav je zazor nije smetao. Od poznanika i nije bilo zamjerki. Kako, kada su znali da joj srce ne slijedi ono što oči vide. Davno ispisan slogan iznad njenog kreveta; «Svanulo ne svanulo, probudite me u podne», sada je dobio smisao. Sve se promijenilo, ona ponajviše. Povukla iza neprobojnih debelih zidina šutnje, unutar kojih se krila i ljubomorno čuvala netaknutost svojih dubokih, samo majci znani emocija. I baš poput ptice slomljenog krila sklanjala se s vidnih mjesta, podalje od ljudi, vidara.. Bila je ranjena,  imala je svoje bolje, ali ne i volje za pričanje o njima…
Školske drugarice su pokušavale da je odande iščupaju, razgovore i razvesele, ali bez uspjeha, srce kao generator svega ostalo je
zaključano. Jer, o čemu bi ona s njima pričala?
O Indirinom princu na bijelom konju kojemu se ona danonoćno nada, etiketirajući raznim mahanama dečkiće iz mahale i škole. O
tomu, kojega glumca «obožavaju» i što će odjenuti kada pođu na koncert neke drugorazredne rok grupe.. Ne, ne, sve skupa je za nju to tako nevažno, napor koji njena čudno smirena narav ne želi podnijeti.
One su takve, imaju svoje snove i želje, vesele i poletne koje ih za čas uznesu u svijet mašte, usreće.. Pričaju kako to mogu svi učiniti, slijede li zvijezde uobrazilje koje brišu granice između željenog i nemogućeg. I nije to grijeh..
«Eh, da je tako..», pomislila je Alma.
Malo je reći željela je, ne ona je žudila, izgarala od silne želje da joj majka ozdravi. Maštala o čudu, dobrim vilama, ili još bolje o sveznadaru i Meleku s bočicom moćnog eliksira, kako dolazi u njihovu avliju, pred vrata, majčinu sobu.., sanjarila o razigranom djetinjstvu i rasplesanoj mladosti, o sebi kao princezi roditeljske sreće, ili brižno njegovanom krasuljku u toplom kutku.. Eto, o tomu i još štočemu ona je maštala, tako je dječja duša htjela, željela.., ushit svakoj želji bi njena volja, vjera, da molitvom otkloni uzroke zbog kojih se ista javljala. I ponavljala sve do potpunog neispunjenja. Tada je shvatila, da ljudska volja ma kako bila jaka, ne promjenu sudbinu, kao ni mašta stvarnu zbilju. Zato neka se one raduju i maštaju, ne zamjera im što ne shvaćaju okrutnost tuge koja je gušila njen mladalački duh, i njene misli smještala u svojevrsni geto neke druge dimenzije. Geto, u čijoj skučenosti nije bilo mjesta doli samo za nju i njene uspomene.. Sve što je tada htjela jeste da je svi ostave na miru i da uspješno završi tu školsku godinu.
Jedino pred kime je otvarala svoju dušu, bila je njena majka. Ma koliko to zvučalo neobično, često je u pratnji blagog povjetarca odlazila do njena mezara, i pričala o svemu što se gomilalo u tjeskobnu joj grud. I toga dana se tamo zaputila. Imajući na umu majčine riječi kako mrtvi ništa manje ne čuju od živih, samo što ne mogu odgovoriti, oprezno se provlačila pored drugih nišana, ne želeći nikoga uznemiriti.
Stigavši do njenog prvo joj je nešto proučila, a potom krateći travu s mezara govorila;
– Znam da me čuješ i da će ti biti uručena moja milošta. Onomad si mi kazivala da je najbolje što čovjek može ostaviti iza sebe lijepo odgojeno dijete, i ja se trudim. Nadam se da mi Milostivi Rabb neće zamjeriti što se ponekad u svojoj boli malo ljutim na Njega. Toliko zloća hodi ovim svijetom, a tebe je prekrila ova crna zemljica. Da mi te je, o majčice moja, sad i ovdje izgrliti., tvoj poljubac na svomu obrazu osjetiti. Da mi je, da mogu, ah.., potreba je do neba, duboka koliko praznina zbog tvoga odlaska, i velika kao tuga što je hrani gluha tišina.. Pokušavam razumjeti, i sa znanjem koje imam dokučiti važne odgovore, moleći za dar providnosti koji je, sigurna sam, tebi darovan. Jer jednom si mi kazala da samo srce koje je takla Božja Rahma, može podnijeti tuge koliko i radosti. I ne izdati…
Rekla sam ti za Bekirovu ženidbu. E, da ga sada možeš vidjeti, ni dao Bog da je isti čovjek. Bez batine i biča ga je ukrotila. Manji je od
makova zrna, gotovo jadan, a meni drago. Nikad mu neću oprostiti kako se ponašao prema tebi. Ne mogu puno učiniti, tek šutjeti i podsjećati. Da, tako je to.. A sad morala bih poći, majčice moja mila…

– Kako je? –  pitao je Bekir medicinsku sestru koja je provjeravala protok infuzije.
– Nepromijenjeno – odgovorila mu je kratko.
Kada je sestra zatvorila za sobom vrata, on se primače i sjede na stolicu pored njenog uzglavlja. Po prvi put mogao je gledati njeno lice bez straha da će mu ona uzvratiti svoj prodoran pogled. Sve teže ga je podnosio. Ono što je u tim zelenim očima nazirao, sujevjerno je potiskivao, gušeći u sebi neke nove iskre u staništu ćudi. Ali Sudba je nepredvidiva, njenu diobu nitko ne dokuči. Sad umiljata i blaga, sad     sujevjerno je potiskivao, gušeći u sebi neke nepoznate i nove iskre u staništu ćudi. Ali, Sudba je nepredvidiva, tok diobe iz njenih riznica ne može nitko dokučiti. A ona, sad velikodušna, umiljata, začas škrta i stroga i okrutna, pa po nalogu nagrađuje ili podmuklo muči. S mijehom ispod ruke uperi prst u ugarak i najmanjeg dobra, kojeg grješni oganj ne spepeli do kraja, te raspali dok ne zaiskri grizodušje samo, dok ne plane u inat, da prkosi i muči… Plamičak slabašan , a poslije sve jači, plazi i dotiče učmalu svijest. I uznemiruje, izazivajući bol tamo gdje ga nikad nije bilo. Misao smućena tromo se obazre, jednom, pa opet…
«Tko li joj je ovo učinio?», pitao se Bekir po ne zna koji put u ta trideset i četiri sata, brišući joj osušenu krv oko usana.
Prvo se mislilo da se sama bacila sa stijene. Međutim, liječničkim pregledom je ustanovljeno da je zvjerski silovana. Slučajni prolaznici su je pronašli izmrcvaljenu i bez svijesti. Njeno, skoro pa beživotno tijelo ležalo je iza jednog šumarka. Malo podalje, sa strane jedna sandala i komadići strgane odjeće. A poviše njene glave, na oko dva metra Kur’an, otvorenih korica. Sunčeve zrake su upečatljivo obasjavale  stranicu i ajete sure «Al-Qalam». I to od šesnaestog:»Na nos ćemo Mi njemu biljeg utisnuti», do četrdesetdrugog: «Na Dan kada bude nepodnošljivo…..» Prizor je bio jeziv. U suhoparnom zraku zatočen krik žrtve, ali ne i šum vjetra koji je šćućuren u gustišu šumarka svjedočio istini. I nije, kako će pomisliti bahati ljudi, listajući list po list  Knjige slučajno zastao na spomenutoj stranici….
Bekir je mogao ali kako, kako da pogleda izgrižena prsa i zgnječena 
bedra. Ispružio bi ruke ka prekrivaču, a onda ih prikovao za hladni metal bolničkoga kreveta. Prsti su mu žutili od silnoga stiska, a zubi škripali od bijesa. Nemoć i prezir grebli su grudi dok su grašci znoja izbijali na čelo.
«O Bože, pa ovo je moje nedužno dijete, da mi ga se samo dočepati!» – 
vikao je šećući oko njenog kreveta kao ranjena zvijer u kavezu. Da su ga čuli oni koji su ga dobro poznavali, rekli bi da te riječi ne bijaše tek puka hiperbola izrečena u efektu, ne, ne…
«Četrnaest godina, nepunih četrnaest dugih godina mi je trebalo da to kažem na glas. Moje dijete, moja krv i meso. Ma što nisu meni kidisali, ne zaslužujem živjeti» – mrmljao je sebi u bradu šećući gore-dolje po sobi.
A onda je stao napet kao puška čuvši malo glasniji prigušeni uzdah. Zagledao se u njeno lice i primijetio lagahne pokrete oka ispod očnih
kapaka. Primio ju je za ruku. Puls se ubrzavao a i jači su bili udari srca u grudima.
«Sad će» – mislio je – «sad će otvoriti oči i ugledati me. Gle, smiješi se..»
reče spuštajući se na koljena kako bi bolje vidio i čuo. Zaustavio je dah..
– Almaaa – načula je poziv, kao isprekidanu daleku jeku. Nije reagirala..
– Zlato moje, zar mi ne prepoznaješ glas? –  dopriješe do nje jasne riječi njoj tako milozvučnog glasa, koji se poput lavine svom svojom toplinom obrušio u njene grudi. Zadrhtalo joj je cijelo tijelo, srce, brada…
– Prepoznajem majko, samo što ne vjerujem svojim ušima, ne vidim te..
– Tu sam dženetska hurijo, tu, dva-tri koraka od tebe.
I zaista, Alma ju je ugledala. Stajala je u zapanjujuće prekrasnom vrtu prepunom raznovrsnog cvijeća, tako očaravajuće ljepote i mirisa kojemu i najbrižnije odnjegovani zemaljski vrtovi bijaše tek vrlo, vrlo slaba kopija. Ne, ne, takvo što ne može naslutiti ni najbujnija mašta. To je prvo što je ugledala, i ostala bez daha. A potom omamljena mirisom spontano sagledavala cijeli prizor, nijema od čuđenja i divljenja. Činilo joj se da bi samo jedna ruža, krizantema, ili jedan cvijetak ljiljana i mošusa iz ovoga edenskog vrta, omamio cijelu Krajinu. A možda i šire, tko zna..Sljedeće što je ugledala  bili su ogromni slapovi dosta udaljeni od vrta. Zašto ih je tako brzo uočila? Možda upravo zbog toga što su tako visjeli. Da visjeli kao o nebo okačeni velovi.  Ne vidje iznad njih oblake pare, niti ču glasnu huku kojom se slapovi dive svojoj umješnosti, već vidje, o Bože, za razum joj previše, vidje otok, u istoj ravni kao i slapovi. Koliko se protezao iza ne zna, zna samo da je na njemu vidjela dvorac okružen voćnjakom, i da su se sa otočne sjeverne strane spuštali slapovi. Sva ta začudna ljepota nametala joj je pitanja: Kako je taj otok, zemlji ni blizu od neba još dalje gore opstojao? Kakva je to moćna sila koja ga je tako visoko i čvrsto držala? Tko ili što to prelama te visoke slapove i stepenasto ih spušta dole do uvale između dva srebrena brežuljka, odakle se voda u veoma širokom jazu, pa sve užem i užem provlačila kroz modro zelene poljane i ružičastog jezera oko kojeg su slijetale rajske ptice, pa bliže i bliže do prvo viđenog vrta, gdje je žuborila kao pitoma rječica. Dno joj je bilo puno svjetlećih kamenčića, da li komadići nebrušenog smaragda, perle s niske bisera, ili kristalići osušenih suza pokajnica… Ponovo je ugledala majku nasmiješena i blistava lica, u ruci joj bi zlatna posudica.
«Majko reci mi..»,  ostatak rečenice zastade u grlu, zajeca..
Majka se blago nagnula nad rječicu i zlatnom posudicom zagrabila vodu, te prišla i pružila je Almi.
– Ispij, veoma će ti goditi milo moje.
Alma ju je kao i prije bezbroj puta bespogovorno poslušala, nagnula je. Bistro kao voda a vode ukus ne bi, medom je sladilo, kao himber mirisalo. Brzo se razlijevalo Alminom nutrinom, potiskujući bol i tjelesno grčenje.  
«O Bože, kako samo prekrasno miriše moja majka», primijetila je
kada se ona nagnula da je poljubi.
– Lijepa si mi majko, ljepša nego ikad. A toliko te bolest bila uništila, pa i život pored onakva čovjeka.
– Nemoj dijete moje –  rekla joj je majka molećivim glasom i nastavila:
– Za jedne je Dunja veliko zabavište, za druge pakao bez paklene luči, ali svatko svoje mora proživjeti. Što se mene tiče, vjeruj mi nema mjesta žaljenju, ni najmanje..
– Majko, je li ovo živa zbilja vizije pobožnjaka, Dženet o kojem si mi pričala? 
– Zlato moje, tek najmanji njegov djelić. Prostranstvo mu ljudski um ne može pojmiti, niti količinu i kakvoću obilja što je na raspolaganju njegovim stanovnicima. Stotinu puta bih se vratila i isto proživjela, jer vrijedno je truda za ovakvu nagradu. Što znači čovjeku imati cio dunja, sva njegova blaga i zadovoljstva kada je samo putnik kroz njega? Što je njegova prolaznost na spram ovakve Vječnosti, gdje nema bola ni žalosti, oskudice i starosti?
– Majko, pričaj mi još, opiši mi sve njegove blagodati i ljepote.
– Ne umijem zlato moje. Premalo je atributa i riječi u ljudskom jeziku s
kojima mogu opisati ovdašnje vrijednosti i veličine.
– Vjerujem ti, uostalom i ovo što mi oči vide budi u meni žarku želju da tu i ostanem. Mogu li? Nemojmo se više rastajati.
– Drago moje dijete, nije ti još vrijeme. Sad ćeš se vratiti, još je pred tobom lijepa života. Ali ne tuguj, ovo je Milostivog utjeha, najljepši san što ga čovjek može sanjati u vremenu svoga zemnog života. I ne zaboravi, smrt nije ono za što je smatraju većina ljudi…
Jedna suza je skliznula niz  Almin obraz i Bekir ju je obrisao. Zbunjeno se pitao za njen uzrok i nesigurno joj govorio:
– Nije važno komu si se malo prije smiješila, dobro je, sada se još samo razbudi, progledaj…
I kao da ga je čula, napokon je otvorila vjeđe. Bekir prestade disati. Čekao je, i čekao, ali glasa ne bi. Ponovo se zagledao u njeno  bezizražajno lice i tupe, prazne oči. U njima ne bude ničega, ni radosti, ni ljutnje, prezira, ni najmanjeg upita.. Prolazile su minute za minutama. Prolazile i nestajale u muku sobe, povlačeći za sobom i njegovu nadu. Nadu da će ga ona prepoznati i pozvati.
Najednom, tek tako blokada, oči u oči a nema sjećanja, ni radosti toliko priželjkivanog trenutka. U njoj nijema smirenost, u njemu grozničavo stanje i buncanje napola probuđene svijesti.
Po izlasku iz bolnice njeno stanje se nije mijenjalo. Ovaj put Bekir nije imao izbora, bio spreman ili ne, morao se brinuti za svoje dijete. Ono od čega je sve minule godine bježao, sada ga je sustiglo i nemilosrdno kažnjavalo za njegov egoizam i bešćutnost. Satima je sjedio i buljio u prazno tražeći načine kako da joj pomogne.
Gledajući Almu sve više je počeo mrziti sebe, čovjeka koji se nikada nije trudio razumjeti druge, niti razbiti ljušture svojih glupih zabluda. Čovjeka koji je uistinu bio voljen svim srcem jedne žene, a činio sve da uz njega kopni, uvehne..
Prezirao je i oca u sebi, tog mrgoda kojega nije moglo ništa uveseliti.
Sve se događalo njenu pred očima: njeni prvi koraci, slatko tepanje u izgovoru prvih riječi, nestašluci, prvi školski dan…Sada se sjeća njenog
ponosa kada je učinila hatmu. Nije je ni tada zagrlio, ili bar izrekao riječi hvale njenom trudu, uspjehu… Bila je u svemu najbolja, pa svejedno njega, svoga oca nije mogla zadiviti.
Sada, suvišan je bio od svih pokušaj da joj bar i nakratko zaokupe pažnju. Mehanički se nespretno oblačila, jela, životarila.. Čak ni amidžin dolazak nije primijetila, nezainteresirano je slušala dok joj je pričao o Vildanu, Esmi, i o preseljenju na Ahiret njoj tako drage nane Hanke. Sjedila je i gledala u prazno, bez ikakvih prohtjeva i pitanja. Bekir je u nekoliko navrata dovodio doktore specijaliste, ali nakon kraćeg boravka u njenoj sobi odlazili su mašući glavom. Sve češće je izostajao s posla kako bi bio u njenoj blizini. Od silnoga kaosa u glavi i duši, i sam se doimao izgubljenim, pa tako nije ni uočio promjene na Alminoj vanjštini. Bila je puno izmršavila, majice, haljine i trenirke su visjele oko njenog tanahnog struka.
Prošli su mjeseci prije nego li je Vesna primijetila kako joj je stomak znatno veći nego što bi trebao biti.
– Bekire, pa ona je trudna! –  uletjela je u sobu vičući izbezumljeno, i inzistirala da je odmah odvedu u bolnicu.
Nakon pregleda još jedno duboko razočarenje. Bekiru, još jedan šamar sudbine. Šesti mjesec trudnoće pri kraju i ništa se nije moglo poduzeti. «Čišćenje» bi bilo veoma rizično za njeno zdravlje i život. Vesna je bila bijesna kao zvijer. Vikala je na Bekira, prijetila, svađe su postale svakodnevica i sve to pred Almom, uvjerena da je ona ne razumije. Uostalom, što ako i razumije, dosta joj je svega. Svoga djeteta nema, zašto bi se zamarala tuđim?
Postavila mu je ultimatum; ili će se on riješiti Alme, ili ona njega. Bekir joj je sa zaprepaštenjem rekao:
– Ženska glavo, jesi li ti pri sebi?!. Ja da se riješim svoga djeteta. Kako, da je bacim u kantu za smeće?
– Daj molim te ne prenemaži se, nikad ti nije ni bilo stalo do nje. Jedva da ste i razgovarali. Ja sam svoje rekla, smjesti je tamo gdje će imati svu potrebnu njegu i liječnički nazor. To će biti najbolje za nju i nas. Novci nisu problem – bila je kategorična.
«Neka, tako mi i treba. Ono što sam posijao sada žanjem», razmišljao je
Bekir iznenađen hladnim i proračunatim stavom žene koja je s njime dijelila toplu postelju. Podsjetila ga je na njega u prvotnoj bračnoj zajednici, kada je od one koja ga je ljubila zahtijevao sklavinsku poslušnost i bezuvjetnu požrtvovanost. Isti okus čemera sada je i sam kušao. Sve više se povlačio u sebe, ignorirajući ono do čega mu je do jučer bilo stalo; društvo, izlaske pa i prohtjeve svoje mlade žene. Mlade i vješte zavodnice koja je bila uvjerena da je on rob ljubavi, svoje i njene strasti. Međutim taj put bračna postelja se hladila.
Uvidjevši da je prekardašila, mazno mu je toga dana prišla. I nježnim pokretima ruku, onako kako je samo ona znala, pokušala ga udobrovoljiti.
On ju je odgurnuo. Ta njegova gesta ju je razljutila.
– Ma što si ti sebi umišljaš, pogledaj se?! Da se nisi usudio tako prema meni ponašati, ne dozvoljavam. Nisam ti ja ona tvoja…
–  Da se nisi usudila izgovoriti njeno ime, ne ti! – zaprijetio joj je, i to tako ozbiljan da je ustuknula. Nikad ga takvog nije prije vidjela.
– Živiš u njenoj kući, jedeš za njenim stolom, spavaš u njenoj postelji.., i ponašaš se kao razmaženo derište, e pa dosta mi te je! – odbrusio je i izašao iz kuće.
Ona je dograbila prvo što joj se našlo pri ruci i bacila, a potom briznula u histerični plač. Prolazilo je vrijeme, a on joj se nije obraćao. Kuhao je i brinuo se o Almi, i to tako predano kao da na svijetu više nikoga živoga nema. I gle potpuni preobraćaj, što ju je više ignorirao, ona je imala veću potrebu za njim. Tko da razumije sve te prevrtljive emocije? Bila je poželjna, sretna, sada je nesretna i u postelji sama. Kako se to dogodilo, i kolika je udaljenost između ta dva duševna stanja? Dan, sat, ili još manje od toga. Nije ju varao kao što je s njom varao svoju ženu, godinu dana bili su skupa i prije braka. Nije ju vrijeđao, tukao.., naprotiv bila je voljena. A ona, je li bila iskrena, ili još jedna u nizu životnih obmana za Bekira.                     
Nikada život i nije gledao kao na jedno veliko stratište prepuno zamki u koje se lahko zaluta. Sada, prignječen ostavštinom minulih dana od koje nema bijega i bremenom što kao grba izraste iz leđa, rastrgan se koprcao u teškom beznađu. Sve češće mu se motala po glavi napasna misao kako mora po svaku cijenu pronaći toga nitkova koji je toliko naudio Almi, i kazniti ga svojom rukom. Mora i hoće., definitivno je odlučio osluškujući Almine porođajne muke.
O Bože, kakve li teške grjehote!? Dugim bolničkim hodnikom lomio se krik nevine žrtve ljudske izopačenosti. Krik sa svom jekom unutrašnje zamorenosti u kojoj je duša bila zatočena. Pred samo svitanje šapat bez dječjeg plača. Sve je prestalo; razorni žigovi, naponi, bolovi… Nepomično je ležala predavajući se omami nekog slatkoga sna. Kao iz daljina do nje je dopirao muški glas koji joj je kazivao da je rodila mrtvog dječaka.
«Možda je tako najbolje», mislila je zahvaljujući se milostivom Allahu.
Izvezli su je iz rađaone i smjestili u sobu. Druge rodilje su joj prilazile i
tješile. Činilo joj se da između njihovih lica vidi i očevo, čak se i nasmiješila. Cijeli dan su je obilazili doktor i sestre. Nekoliko puta su je pikali injekcijama ali njoj to nije smetalo, po njihovom odlasku brzo je tonula u duboki san. San u kojemu nije bilo onog tegobnog jučer, niti onog neizvjesnog sutra. Treće jutro se probudila i zagledala u prozorska stakla u koja su se smjelo zalijetale sunčeve zrake.
Prebrodila je krizu, osjećala je malaksalost ali i veliku glad..
U međuvremenu vani se događala druga drama o kojoj ona nije imala pojma.
Ostat’ će tajna kako je otac saznao za kćerkinog silovatelja. Pronašao ga je i otpočela je žestoka tuča, kao što bijaše žestoka i ognjena narav  sukobljenih. Bilo je očito da jedan od njih dvojice gine. Potrajalo je dok se napadnuti nije našao na zemlji. Mumljao je i stenjao petnaestak minuta a zatim zamukao. Bekir ga je okrenuo na leđa, i izvadio mu nož iz stomaka. Sjedio je i pušio kada je naišao neki čovjek i šokirano se zagledao u okrvavljenog na zemlji. Bekir mu je rekao da ode na policiju..
Kada su ih pokupili, nije se ni trudio dokazati policiji, kako je silovatelj sam pao na svoj bodež. Kao da je u njemu nešto puklo, slomio se, nije imao snage ni volje za priču, kao da je pošto-poto htio biti kažnjen i maknuti se od svoga djeteta, svjestan kako joj nema što dati. Svoju je tajnu čuvao sve godine zatvora. Tek na samrti je priznao bratu Muhamedu, a tada se ne laže…
Novosti u vezi tog događaja oprezno će joj saopćiti njen amidža kada
je posjeti u bolnici, i to samo ako bude neophodno. Mučile su ga mnoge dileme s obzirom na njeno duševno stanje. Ali kada je napokon došao do nje i ona ga zagrlila ponavljajući njegovo ime, shvatio je kako vijest ne može odlagati, bojeći se da će netko drugi to bezobzirno učiniti.
I koliko god je bio šokiran bratovim postupkom, toliko je bio obradovan činjenicom da ga je Alma prepoznala i ispružila mu svoje ruke. Opet
je, Allahu hvala, pred njim sjedila ona njegova djevojčica bistra razuma i blage naravi. Čuvši vijest sva se zatresla.
– O Bože, pomozi mi.., koliko još mogu podnijeti – izustila je i briznula u plač.
– Drago dijete, zaista mi je žao. Da bar mogu preuzeti dio tvoga bola i
tuge – tješio ju je amidža brišući joj suze.
– Takav je on, nagao i žestok.. U efektu učini nedjelo a poslije se guši u njegovoj ružnoći. Onaj dan je tu stajao.. Da sam ga bar pozvala i
zadržala.., ne sjećam se da sam ga ikada poljubila. Sada mi je žao..
– Ne muči se više, sigurno će biti još prilika. Nemaš sebi što prebacivati, ni najmanje… –  tješio je i držao za ruku sve dok nije zaspala. A potom je potražio doktora. Htio je s njime porazgovarati o mnogo čemu, ponajprije o njenom zdravstvenom stanju. Našavši ga ispričao mu je o njenoj trudnoći i ostalom…
– Moguće je, eto čuda se događaju. Vjerojatno je po onoj narodnoj; klin se klinom izbija. Ona je još takoreći dijete i porod za nju jeste bio veliki
šok – objašnjavao mu je doktor, ganut pričom o nesretnoj djevojci.
«To se i tako može postaviti» –  razmišljao je Muhamed . Međutim, sve svoje zahvale upućivao je Skrivenom, uvjeren kako je samo Njegovom voljom postignuta ta besprijekorna posloženost u mozaiku njene psihe.
Osmi dan je otpuštena iz bolnice i amidža ju je dovezao kući. Kući u čiju se unutrašnjost već uvelike udomaćila mrtva praznina. I otprije se često zalijetala u taj dom, sluteći da je u njemu pri izmaku život bez smisla.
Amidža Muhamed je odložio njene stvari i posavjetovao je:
– Ti se malo odmori dok ja odem u čaršiju i donesem nam nešto za jelo.
Bilo bi mi lakše da mi kažeš što ti se jede.
Nije mu odgovarala već se zagledala u bijelu kuvertu na stolu. Amidži nije preostalo ništa drugo do da pogleda što je. Prepoznao je bratov rukopis.
– Za tebe je, ali ne moraš sada pročitati. Prvo se dobro najedi i odmori.
– Svejedno sad ili poslije, amidža, molim te pročitaj!
– Ako baš hoćeš –  Muhamed je nevoljko otvorio kuvertu, raširio komad bijelog papira na kojem je pisalo:
«Dijete moje. Dvije riječi tako lahke za izgovor i ponavljanje. Da sam ih
s ovom ljubavlju izgovorio prije nepunih petnaest godina značile bi; tri sretna života, jedno prekrasno djetinjstvo, jednu harmoniju…Ali nisam. Ovih zadnjih mjeseci ih ponavljam a pred očima mi ženina smrt, tvoja tragedija i moje ludilo. Opet me svladalo, razdire me i tjera, moram dalje.. Nije te smio ozlijediti, nije.. Oprosti mi…»
–  .Eto vidiš, opet si se rasplakala, nisi me htjela poslušati –  negodovao je amidža pružajući joj maramicu.
– Neka, bolje je ovako, sve i odjednom, Proći će.. Bože, od njega i ljudi sam sve više zazirala, sada kao da mi se to sveti… – 
čuo je amidža riječi mudre starice, a gledao uplakano lice drage djevojčice. Nije mu se išlo do grada i nju ostavljati samu, a morao je .
I u času kada je htio poći, u kuću uđoše komšije Uzeir i Raza s punim rukama. Što god je to bilo uistinu je mirisalo i dražilo prazne želuce. To dvoje dragi ljudi poželjelo je s njima podijeliti svoj ručak. Ali prije jela izgrlili su Almu ne krijući suze radosnice.
– Ma Uzeire, čuješ li je! Hajde požuri se, pomozi mi, sigurno je veoma gladna, znam ja kakav je bolnički jelovnik.. –  uzbuđeno je govorila Raza postavljajući jelo na stol.
Muhameda i Almu nije trebalo nagovarati. Jeli su u slast i nekoliko se puta zahvalili na ukusnom zalogaju i na toploj ljudskoj gesti. Poslije dok su pili kavu, koju je prenijela Razina snaha s ovećim ovalom slatke pite, Muhamed im je rekao što kani učiniti s kućom. Pa ako misle da ima interesenata u njihovoj bližnjoj ili daljnjoj rodbini, neka preporuče.
– Dobro je što si nam to kazao. Mislim kako već imamo jednog kupca, moj sin, Zijad. Javit’ ću mu koliko još sutra – obećao je Uzeir.
Istu večer Alma se s njima oprostila, i čvrsto im obećala da ih neće zaboraviti. A kako bi i mogla? Toliko su puta pomogli njenoj majci i njoj. Po njihovom odlasku stric joj je objasnio:
– Jučer sam dugo razgovarao s tvojim ocem, i prodaja kuće je njegova
ideja. Svjestan je kako mu ne gine duga zatvorska kazna a želi se
pobrinuti za tvoje školovanje, budućnost..
I još me zamolio da ti kažem; ako ikada smogneš snage da mu oprostiš,
volio bi da ga posjetiš.
Nije mu ništa odgovorila, odlažući ovako teške odluke za kasnije. Bila je veoma umorna i otišla je spavati. Osnažena snom naredno jutro je rano ustala. Amidža Muhamed joj je pomogao spakirati garderobu i osobne potrepštine, te odnio torbe do auta. Ona je još jednom prošla kroz kuću i bismillom zaključala ulazna vrata. Tiho su se izvezli iz avlije, i dalje niz ulicu, ostavljajući skelu bez skelara, šćućurenu na obali rijeke blizu mosta. Nije se obazirala…

***

Muhamedova familija ih je s nestrpljenjem iščekivala. Stari ranoranilac, dida, već je obišao bašču i zasjeo sa svojim ahbabom u avliji. To mu je oduvijek bio veliki ćejf, zasjesti na otvorenoj verandi i pijuckati tople ili hladne napitke. Koliko li je tu proveo ugodnih trenutaka sa svojom Hankom, djecom, rođacima i komšijama.. Koliko izlazaka i zalazaka Sunca je tu dočekao, uživajući u svježini ljetnog jutra i blagosti ljetnih povečerja. Tu, u ovom pomalo zabačenom kraju lijepe zemlje Bosne, koja je bila i ostala duboka težnja njenog čovjeka, živjelo se u simbiozi i potpomaganju. Stariji ljudi pamte i neka druga vremena, znaju što je hraniti prezir tihom patnjom, mudrošću oprost… Njihove molitve; «Bože, čuvaj duše naklonjene Tebi, a ni Bosnu dušmanima ne daj», itekako su imale smisla. Sloboda i život u miru su neprocjenjive vrijednosti, a dušman, okupator i uzurpator nikada je i nikomu nije dao, a da je nije uvjetovao i krvavo naplatio. Dao Bog da se takva vremena nikada više ne povrate, nikad. Ta život je ionako kratak, a ratovi jesu samo grubo traćenje vremena koje se ne da povratiti. Dida što je radio, radio je, sad zahvaljujući svome sinu Muhamedu koji je preuzeo domaćinstvo i sve brige, uistinu se komodo. Unučad ga je voljela, snaha i sin poštovali, a on im je uzvraćao najbolje što je mogao. Toga jutra je bio posebno uzbuđen.
Amidžinca Hava se dala na pripremanje doručka i ručka, Esma kao i obično kada ne ide u školu, pospremala je po kući i pomagala majci. Vildan je, mora se priznati, najbolje prolazio. Sav posao mu je bio svladati gradiva iz škole i vjeronauka, te po potrebi otići do trgovine. A od kad mu je otac kupio bicikl, to mu je zbilja bilo lahko.. Esma je ponekad bila ljubomorna i ljuta, nekako joj se činilo da je puno lakše biti muško nego žensko. I ona je pohađala školu i išla na vjeronauk.  
Kada bi došli kući, brat bi se najeo i otišao igrati, dok je nju vazda čekao neki posao. Prati suđe, rublje, pomagati majci u bašči, pa i ovladati znanjem krojenja i šivanja. Po njenom, za jednu četrnaestogodišnjakinju previše.
– A nije dijete moje –  govorila je majka – sve je to za tvoje dobro, nije lako biti dobra kućanica. Danas – sutra imat’ ćeš svoju djecu, svoj dom, moraš znati kako ih odgajati, kako korisno živjeti, kuću i oko kuće održavati, i sve ostalo. Velika je odgovornost biti žena i majka. Sve čemu te poučavam nekad je moja mati poučila mene, i ja sam joj veoma zahvalna.
– Ali nije fer, muškarci nemaju ni pola obaveza kao žene. Što god rade jednom završe i odmaraju se, a naš se posao ponavlja u nedogled. Dosadno je i zamorno..
– Tako govore lijeni i mrzovoljni, jer da se malo bolje zamisliš vidjela bi
kako nisi u pravu. Bilo da rade u službi, poduzeću, na poljoprivredi.., moraju svaki dan na posao i zarađivati svakidašnji kruh, za gradnju, za dječju naobrazbu, garderobu.. Što misliš da je sve ovo što imamo palo nam s neba? E Esma, ne razumiješ ti mnogo toga.
– Pričaj ti mama što hoćeš, ja ću završiti visoku školu pa i sama biti službenica. Zarađivati i biti svoja gazdarica.
– Na hajr curo draga, ali opet će te čekati ovaj posao od kojeg bi da
pobjegneš. Neće doći nitko iz komšiluka da ti skuha, opere, nahrani i okupa dijete, te odradi sijaset drugih obaveza. Osim toga, umjeren rad oplemenjuje dušu i jača tijelo dok je učinak lijenosti suprotan tomu. A ljenivce i parazite baš malo tko voli i cijeni, nemoj to zaboraviti. Čovjek prolazi radio ili ne radio. Ako radiš nešto ćeš i mati, a ne od tuđe milostinje ovisiti – strpljivo je objašnjavala Esmina majka svojoj gunđalici.
Poslije ovakvih razgovora Esmu je prolazio inat. Osvrnuvši se oko sebe shvatila je o čemu joj majka govori.  .
Bilo joj je veoma drago što će Alma od sada živjeti kod njih.
Moći će s njom podijeliti sve svoje probleme i dileme. Zato je prva istrčala iz kuće i dočekala je riječima iskrene dobrodošlice. Smjestili su je u sobu s pogledom na palčak koji se njoj veoma svidio, kada je prvi put bila kod njih. Tada je i iznenadila amidžu s pitanjem od kuda taj naziv palčak, dok su sjedili na kraju vrta, odakle se dobro vidio.
– Ma bravo radoznalce mala, ne poznam nikoga koga je to interesiralo. Iskreno ni mene, pa da sad vidimo…- predložio je zagledavši se ozbiljno u pravcu palčaka. Zagledala se i ona, i nakon minuta razmišljanja..
– Slušaj, ja vidim komadić zemlje na kojem su poslagane minijaturne reljefne cjeline. S sjedne strane omeđen potokom, s druge malom šumicom a između malo polje, barica, i mala kosina, njivica do živice..Nije samo bara, ni njiva, ni šumica, već sve na jednom, i trebalo je izmisliti riječ, koja će upravo to značiti. Tko se i kada dosjetio, ne znam, ali pri spomenu riječi palčak, ovdje svi misle upravo na ovakav komadić zemlje, veoma dopadljiv ljudima..
– Kao i meni. – onomad je rekla s uzdahom ni ne sluteći da će je sudbina dopremiti tu, u neposrednu njegovu blizinu.

Ispočetka, Alma je vrlo malo izlazila iz kuće. Željela se pošteno
odmoriti od svega, daleko od znatiželjnih komšijskih pogleda. Bila je zahvalna ukućanima što nisu spominjali njena oca i dijete. Ne u njenoj blizini. A i zašto bih, oko toga se nije imalo više što kazivati. Valjalo joj je smoći snage i koliko-toliko se otarasiti pogrda prošlosti. Svi su uviđali da joj je teško i nastojali pomoći. Bilo da je sjedila u avliji, u bašči, ili šetala po livadi, dida je nije ispuštao iz vida. Prošlo je sedam dana od njenog dolaska, gledajući je uvijek zamišljenu nije izdržao a da je taj put ne priupita:
– Valjali što misliš, ha Almice?
– Možda, dida..
– A da podijeliš sa mnom te misli, možda će ti biti lakše?
– Ne znam dida, tužne su..
– Kakve god da jesu, imam vremena i volje slušati.
– Pa .., eto mislim kako je dobro što je mamina mati umrla nekoliko godina po momu rođenju.
Dida ju je začuđeno pogledao.
– Zašto to, stekao sam dojam da unučad vole nane i didove?
– Da, vole.., ali da je nana Muhiba vidjela i pola od mamine patnje, puklo bi joj srce od bola i tuge.
– Ima tu istine Alma. –  rekao je dida i nabrao svoje izborano čelo.
– Znaš dida, ponekad razmišljam o smrti i pitam se; zašto se je ljudi tako
plaše i imali izuzetaka?
– Izuzetaka zasigurno ima..
– A zbog čega toliki strah? –  ponovila je pitanje.
– Strah je u prirodi ljudske ćudi, kao što su i radost, ljutnja, ljubav, tuga.., i mnogo je toga što ga može izazvati, blizina smrti najžešće. Pitaš zašto? O tomu bi se dalo nadugačko i naširoko pripovijedati. Koliko ljudi toliko i strahova, mnogo laži i zabluda, a jedna istina. Ali ukratko: čak i oni koji ne vjeruju u postojanost Boga i onaj Svijet, strahuju i žale zbog rastanka sa svim poznatim: s dragim osobama, imetkom koje su stekli, i zbiljom ovoga Svijeta kojom su do jučer bili u potpunosti okupirani. More biti, da tada i uvide kako sobom ništa ne mogu ponijeti, i kako ih u kabur, kuću tame i samoće nitko ne prati. Oni koji žive u dilemi; ima – nema Boga, na samrtnoj postelji najviše strahuju pri pomisli; a što ako je sve ono što se o Njemu priča istina? «Svi smo Božji, i Njemu se vraćamo», tutnji u ušima do jučer im otrcana fraza, a gle između njih i smrti ne može se nitko i ništa ispriječiti.
I prvi i drugi su čuli za Božji savršeni zakon, ali su ga manje, više ili potpuno zanemarili.
Slušali su Njegove upute iz Svetih knjiga, a nisu po njima postupali.
Čuli za Džehenem, a malo ili ništa učinili da se od njega ograde, kao i za Dženet, a nisu se dovoljno trudili da mu se približe..
Kod onih koji vjeruju u Boga strah je drugačiji. Ne javlja se pred smrt,  već ga u manjoj ili većoj mjeri osjećaju kroz cijeli život. To je strah od Boga a koji tjera Bogu, i uvijek ga prati nada..   
– A ti dida, bojiš li se?
Dida se još više uozbiljio. E nije mislio kako će ga to itko pitati, pogotovo ne njegova unuka. Ja što da se boji, trudio se živjeti u vjeri, a ne zna koliko uspješno, često se preispituje je li mogao i bolje. Ali, pošto ju je on ponukao na ovaj razgovor, morat’  će joj odgovoriti.
– Vidiš Alma, pričam ti ovo a sve mi nešto teško oko srca. Kad sam bio mlađi griješio sam. «Nisam znao» izgovor je za moje tadašnje neznanje i moje kasnije kajanje. Danas kažem, Bogu hvala što me je Sebi uputio, zaista sam se trudio, ali ponekad se sjetim tih grijeha pa se prepadnem i rastužim.
– Rahmetli majka je govorila da je ljudski griješiti..
– Jeste, ali puno je bolje toga se kloniti.
– Još bih te nešto pitala.
– Pitaj, ako znam odgovorit’ ću.
– One zadnje sedmice kad će majka umrijeti, pošla sam je obići u njenoj sobi. Znaš dida, čudna je bila ta neka borba unutar mene same. Kada sam sjedila pored nje stalno mi se plakalo, gušila sam se i morala sam izaći van. A tek što bih izašla, osjetila bih ogromnu potrebu da se vratim i da je zagrlim. Taj put sam zastala pred odškrinutim vratima, jer sam čula njen glas, molila je :
«Premilostivi moj Gospodaru, molim Te olakšaj meni i mojoj familiji.
Smiluj se i pošalji mi Svoje glasnike smrti, ali mi zbog ove molitve ne umanji Svoju milost na onomu tužnom danu..»
Taj drugi dio njene molitve nisam razumjela. Znaš li ti na što je u tom trenu mislila?
Djedu je malo zadrhtala brada. Progutao je dva-tri puta pljuvačku prije nego li  joj je odgovorio.
– Prava kćeri svoje majke, svako te Božje dobro snašlo. Tada je tvoja majka mislila na Jewmud – Din, dan obračuna prepun žalosti i plakanja.
Pošto je i u svojoj teškoj bolesti vidjela ogromnu kušnju, vatru na kojoj se kalio i usavršavao njen iman, u trenutku molitve se pribojala da se ne ugasi prije nego li se skroz u potpuni.  Eh, a tako promišljati i moliti mogu samo uistinu veliki vjernici. Znala je ona što moli, Svemogući Rahman* joj se smilovao…
– Amin dida moj, njoj i nama –  rekla je Alma i na kratko su zašutjeli.
– Eto, sad kada smo se ovako lijepo ispričali, mogla bi malo i izaći van sa Esmom i njenim prijateljicama. Pročavrljaj s njima o posijelu i zabavama. I noćas će ih Muhamed nekamo voziti. Idi i ti, možda sretneš i kakva naočita momčića, hm?
– Poslije dida, poslije –  odgovorila je i zaputila se niz suncem obasjanu livadu.
Zamišljeni dida ju je pratio pogledom. Uistinu je posebna, divne ćudi poput majčine, njegovanoj nurom nutarnje spoznaje. Nurom čije je slijevanje u njeno srce bilo tajno koliko i prelijepo u svome isijavanju.

***

Stalno željeti i očekivati previše od života, znači stalno nezadovoljstvo koje ljude čini nesretnima. Uostalom što je to veliki uspjeh, velika radost, sreća..? Mudraci su se davno složili da je glavni sastojak svake veličine, pa i sreće, posvemašnja skromnost. U nakani da se netko usreći nisu potrebna velika odricanja ni čuda, dovoljne su male stvari, mali ustupci učinjeni s mnogo ljubavi. A upravo su tako postupali Almini novi skrbnici. 
Uz tako divne osobe kao što su bili oni, Alma se iz dana u dan osjećala jačom. Duge šetnje zelenim prostranstvima vraćale su sjaj njenim smaragdnim očima. A kako i ne bi kada je s njima upijala sve prirodne čari i draž nemirnog potoka. Ponekad je onako bosonoga stajala sred njegove bistrine, dok bi se voda  polako i stidno penjala do njenih koljena, izazivajući strujanje životnog soka u žilama. Kada bi pripeklo sunce u zenitu zalazila je u svježine razgranatih stabala i osluškivala zvukove vrućinom omamljenog gaja..
Umilni cvrkut nestašnih ptica, viseće plavetnilo vedroga neba, i zalutali miris pokošenih trava moćno su bacali zaborav na dane kada je jedva iznalazila razloge da i dalje živi. Trebala je ovakve trenutke osame tek toliko da malo predahne. Nije bježala od posla, dapače, voljela je biti od koristi u svojoj  zajednici.
Te nedjelje zorom su izašli na njivu ogrnuti kukuruze. Ni velika njiva, ni puno posla. Što je par rali zemlje za četiri para vrijednih ruku? Dok je bilo jutarnje hladovine amidža je prednjačio i izazivao, ali kad prigrija iskrade se i pobježe u hlad. One su to primijetile tek na drugom kraju njive. Amidžinca se nasmijala pa i sama odložila motiku.
– Idemo djevojke i mi malo predahnuti.
Amidža je sjedio naslonjen na ruke a kad su se one približile leže potrbuške. Kad su došle do njega Alma ga je potapšala po leđima i kroz smijeh upitala:
– Što ti bi, zašto si pobjegao?
– Ma pripeklo sunce Bože oslobodi a ovo moje salo se upalilo.
– Ma nemoj! A što je s onom tvojom izrekom?
– Kojom Alma? – priupitao je žmirkajući.
– A onom; gradu i gradskom životu se divi, ali drži se sela i na njemu živi.
– Eh, jesam li ja to rekao?
– Jesi, jesi, i to više puta kad sjedaš za obilatu sofru, promatraš
punu bašču, ili obilaziš svoje voćke. A ono Bog dao sve se svile od plodova.
– Da, da, reci mu drago didino…
– Od kuda se ti najednom pojavi? – pitao ga je Muhamed.
– Od kuda, čuj pitanja.., pa od kuće, donio sam kahvu kako mi je snaha i zapovjedila – odgovorio je dida stojeći uz družinu i dodao:
– A ti muškarčino, magla sa sunca, a ženskać neka radi. Vidio sam te kroz prozor zabušantu jedan.
– E što me ružite za tih nekoliko minuta. Badava vam je, ne možete me zastidjeti, ha, hi, ha…
– Hajde ne odugovlači, nego ponesi tu deku! – zapovjedio mu je i pošao niz njivu.
– Pa gdje ćemo?
– Dole na Almin palčak. Malo se osvježiti, odmoriti a poslije ćemo i podne klanjati.
Amidža i amidžionca su se značajno pogledali, dok je Alma propitivala;
– Dida, što si to rekao?
– Rekao sam, tu ćemo se osvježiti i popiti kahvu.
– Ne to, ono drugo…
– A misliš klanjati?
Tada se u razgovor umiješao amidža:
– Nije ni to oče, bolan mi ne bio..
– Aaa, rekao sam Almin palčak. Da, da.. prostrti ćemo deku ispod Almine jabuke na Alminom palčaku i odmoriti se.
– Oče, da se nisi zabunio? –  pitao je amidža, a Almi se učini da mu podrhtava glas.
– Nisam, tako je i nikako drugačije. Sve je to njoj dida već prepisao..
Alma je samo trenutak naizmjence gledala dida i amidžu, a potom se zaletjela i zagrlila ih govoreći:
– Dido moj, hvala ti do neba, uistinu si me obradovao. I ako se amidža ne ljuti, objeručke ću prihvatiti vrijedni dar. Nema mi ljepšega…
– Dabome da se ne ljuti, prvi mi je spomenuo tu ideju a meni se plaho dopala, baš kao i tebi palčak kada si ga prvi put vidjela.
Ponovo je zagrlila dida pa njih dvoje ne govoreći ništa, nije mogla..
– E da sam znao kako će te ovaj naš postupak rasplakati a ne razveseliti, ne bih ništa ni spominjao – šalio se amidža Muhamed.
– Znaš ti dobro zašto ja plačem. Davno sam bila ovako sretna i
ponosna. Hvala vam na ovom poklonu kao i svemu drugom što činite za mene.  Ne znam što bih ja bez vas…
Uslijedio je kratki ustreptali muk, a on se uvijek pojavi na vrhuncu radosti, kada se do njega istovremeno popnu darovatelji i darovani.
Obavljajući molitvu dva-tri puta se pomela, jer je ta divna gesta bliskih i
dragih joj ljudi uzburkala njene emocije. Imala je pravo majka kada je kazala da ima najboljeg amidžu i dida na svijetu. Još više je postala svjesna činjenice da nije sama, i da je njihova kuća uistinu njen topli dom.
S koliko li je tek žara poslije odlazila u svoje carstvo. Iako nije imalo više od dvije i pol tisuće kvadratnih metara, za nju je bilo veće i od Kraljevine Engleske ili Ujedinjenih Emirata.. Na proljeće zamolit’ će amidžu da zasade još koju voćku, a u podnožju te male ledine jagode i ruže. A onda jednom kada dođe vrijeme možda sagradi tu i svoj skromni dvor.
Tada je na veliko zadovoljstvo svojih staratelja odlučila nastaviti školovanje. Radeći godinama kao učitelj amidža Muhamed joj je mogao pomoći, ali nije trebao. U tišini seoskog, ili bolje rečeno prigradskog naselja, Alma se u potpunosti mogla posvetiti učenju. Još samo da prije početka školske godine posjeti svoga oca u zatvoru.
Bila je malo nervozna, jer će to biti prvi susret s ocem nakon svih onih nemilih događanja. Više nije znala ni što osjeća prema njemu. Svakako ne mržnju, prije neku vrstu sažaljenja nad čovjekom koji je zamro i prije smrti. Da, tako se on doimao po amidžinom pričanju kada bi se vratio od njega iz posjete.
Nakon višesatne vožnje stigli su do svoga odredišta, KPD-a Zenica. Tmurno sivilo zatvorskih zgrada i malehni prozorčići s rešetkama dali su naslutiti svu složenost i težinu ljudskih naravi, koje su tu, ako ne zauvijek, a ono bar privremeno ukroćene. Zazirala je od bolnica a ova zdanja bijaše još neugodnija. Koračajući iza čovjeka u uniformi s pištoljem na opasaču, podilazila ju je jeza dok su prolazili tmurnim hodnikom i mimo teških masivnih vrata.
«Moj Bože», uzdahnula je zapitavši se koliko li je nesretnika tu završilo životno putovanje i sada okajavaju grijehe onog kobnog trenutka kada je mrak pao po očima i razumu? Koliko je njih u tom dosuđenom kavezu i muklom počeku požalilo što se i rodilo? Jer umjesto da grabe život i njegove zgode, oni tek na momente na njega provire kroz zamagljene zidne male otvore.
Sjeli su u sobu za posjete i čekali. Primijetivši ogromnu zapitanost na njenom licu amidža ju je hrabrio i smirivao a ona mu je rekla:
– Dobro sam ja moj amidža, ne treba mene hrabriti i tješiti. Ovima ovdje potrebna je utjeha i topla ljudska riječ.
Takva je ona. Iako se radilo o što bi neki rekli ljudskim izrodima koji su počinili velika nedjela, ona ih je žalila. U svakom slučaju žalila je sve pokajnike, jer za njih, po njenom mišljenju, najveća je kazna sama njihova spoznaja da su učinili nešto užasno ružno i teški grijeh.
Ugledavši oca zaprepastila se njegovim izgledom. Nije mogla progovoriti ni riječ, tek kasnije ga je upitala:
– Kako si oče?
– Dobro..sam, hvala ti što si došla – tiho je odgovorio.
– Kako ti je ovdje?
– Da se, podnošljivo je…
– Daju li ti jesti?
– Da, ima hrane tko je gladan.
– Pa zašto si onda tako izmršavio i propao?
– Eh, dijete moje…od misli.
– Znači, teško ti je što si ..ubio?-  pitala ga je pomalo nesigurna.
– To i još mnogo što drugo. U ovim hladnim zidinama sve zastane samo
borba unutar samog čovjeka ne prestaje. Iz dana u dan je okrutnija, svijest galami i spočitava kako sam zakazao kao muž, otac, čovjek.., i kako je moj život jedan i jedini čisti promašaj.
Zašutjela je, prije dok je majka bila živa svašta bi imala za reći ali sad.. Zadojena majčinom plemenitošću, osjećala je duboku samilost. Jedno pitanje joj se vrzmalo po glavi i nakon kraćeg premišljanja odlučila ga postaviti ocu:
– Oče, zašto ljudi pribjegavaju ružnom i zlu?
– E Alma, teško je dati valjan odgovor. Razmišljao sam, sad bar imam za to vremena, i shvatio kako je ljudsko biće ispunjeno čudnom mješavinom. U njemu je ljudskog koliko i životinjskog, a prevlada ono što više hranimo. Ne držati do Boga, života i dostojanstva svoga i tuđega, do porodice, pameti, časti.., znači skretanje s pravog puta, a udovoljavanju ama baš svakom našem prohtjevu i strasti jest hranjenje životinje u nama koja na posljetku postane zvijer. Moja je nevolja što sam to tek nedavno shvatio. Pravo mi budi, sve je po zasluzi, zvijerima i jeste mjesto u kavezima. Nemam se pravo ni na koga žaliti, ni na sudbinu, jer je njeno značenje za mene velika nepoznanica.. Možda je do isteka ove kazne i uspijem dokučiti..
Ovaj Bekirov odgovor duboko je dirnuo Almu i Muhameda. Nisu se nadali tolikoj iskrenosti, a to je dobro. Kao i kod ovisnika o teškim opijatima, kad priznaju sebi i drugima, nadati se i ozdravljenju.
Vrijeme posjeta je brzo prošlo. Na odlasku Alma ga je pitala je li mu što treba, pa da donese kada bude dolazila sljedeći put.
– Ne treba, meni je tvoj dolazak sasvim dovoljan. Čuvaj se i piši mi – rekao je prateći ih tužnim pogledom.
Nedugo poslije, grad s utvrdom stagniralih htjenja ostao je iza njih. Utvrdom, čiji su betonski bedemi ujedno i stupovi “čistilišta” nesretno zalutalih nevoljnika. Nesumnjivo je da će neki izaći s novim poimanjem stvarnosti i sebe, dok će se drugi i nadalje koprcati u blatnim lokvama svoje svijesti, neuki da se iz nje izvuku. I svojim patetičnim jezičcima okrivljavati vas cijeli svijet za svoj promašeni život. Za njenog oca, hvala Bogu, ima nade.. Kajanje je izbijalo iz svake njegove progovorene riječi. Saslušavši ga do kraja u njoj se pojavila ogromna želja, da mu Svevišnji  da dovoljno vremena, kako bi umro shvaćen kao iskren pokajnik…
– Zaista se promijenio – rekao je Muhamed prekinuvši tišinu.
– Da  amidža, vidi se da pati. Zaviriti mu u dušu svatko bi se uvjerio. Sada mu je najviše potrebna naša podrška i razumijevanje kako bi sve izdržao. Morat’ ću ga češće posjećivati – ozbiljno je zaključila Alma.

A što se tiče njenog malog carstva, kao što je i zacrtala, u proljeće su zasadili mlade voćke i ruže podno male livade. Amidža joj se smijao zbog ideje o jagodama, govoreći joj kako neće uspjeti ni jednu pojesti, jer će sve pobrati prolaznici i djeca iz komšiluka. Svejedno, ona ih je posadila. Ispod malo nakrivljenog stabla johe amidža je napravio stolić i dvije klupe sa strane, te sve ogradio. Za Almu je to bio najljepši šedrvan, gdje će s Esmom i drugim prijateljicama provoditi divne i ugodne trenutke.
– Ha, Almice, je li amidža zaslužio da dođe ovdje sa prijateljima na teferidž – pitao je uživajući u vedrini njena lica.
– Naravno da jesi. Ali prvo mi moraš obećati da nećete gaziti moje ruže i pojesti sve jagode, ha, ha, ha..

Tih sedamdesetih godina narod se nije puno kretao kao danas, telefoni u kućama bili su prava rijetkost, bar što se tiče sela i manjih gradića, pa su se informacije sporije širile. Zato je Almina prošlost bila tajna uvijena u izmaglicu minulih dana. Oni što su čuli s vremenom će zaboraviti, dok će ona bez obzira na sve ustrajati normalno funkcionirati. Mnogi bi pomislili kako je to teško, nemoguće, ostaju traume i ožiljci, ali oni koji su dobro poznavali Almu nisu dvojili. Bila je uistinu prava kći svoje majke.
U novoj sredini slovila je za veoma inteligentnu i samozatajnu djevojku. Ponekad je teško izlazila na kraj sa svim tim momcima koje je kao takva ne hoteći privlačila. Brzo je prekidala razgovore sa zavodničkim
intonacijama, jer o udaji neće još zadugo razmišljati. Maksimalno se trudila da momcima ne daje nikakva povoda, štedeći sebe i njih
neugodnosti. Međutim, uvijek se nađe jedan uporniji od drugih. Taj je bio sin jednog gradskog moćnika. Zvao se Mirsad.
A takvi nerijetko sebi umisle kako mogu imati sve što požele. Neumorno ju je pratio crpeći sve načine kako da je osvoji. Kad je definitivno dobio «korpu», pade u svojevrsni očaj, te i roditelji imaše posla tješeći ga. Kako je sve potrajalo malo duže, brižni otac se lati službenog telefona da provjeri tko je ta djevojka što se usudila povrijediti njegova jedinca. Obavio je nekoliko telefonskih razgovora i saznao ponešto o njoj, između ostalog i to da je rodila, i da joj je otac u zatvoru. Sažvakao je sve informacije i ispljunuo ih sinu u lice.
– Nije ona tebe vrijedna, sine moj. Pravi se svetica i nedodirljiva, a već je i kopile rodila. Najpametnije ti je da se kloneš takva soja – posavjetovao je otac-brižnik svoga jedinca.
Sin Mirsad nije povjerovao ni jednu riječ, misleći kako je otac sve to
netom izmislio, ne bi li je on zamrzio i napokon zaboravio. A on je tu
djevojku volio i opet je sutradan pokušao s njom razgovarati.
– Mirso, rekla sam ti već nekoliko puta, školske kolege i ništa drugo.
Što si se za mene zalijepio a toliko je drugih djevojaka?
– Ti si mi najdraža, zaljubljen sam, kako ne shvaćaš?
– Žao mi je, ja nisam, druge su mi stvari na pameti, i molim te ostavi me na miru.
Kolika zaljubljenost tolika razočaranost, a to mu bi previše. Nije izdržao  mladalački i plahi ego, uzbunio se i :
– Ako se ne predomisliš reći ću svima da si rodila kopile.. – odaslao riječi kao otrovne strijele u Almino srce. Zadrhtala je…
Njegovo likovanje trajalo je koliko i putanja te strijele, jer kada ju je pogodila i izraz njena lica pokazao jakost otrova, gotovo da je vrisnuo. Gledao ju je ravno u oči otvorenih usta, koreći se zašto joj je takvo što ružno kazao. Zatečena i blijeda Alma ga je tiho upitala:
– Kako znaš?
– Otac je saznao i rekao mi..
– Grobari, da to ste vi, grobari… Kopate po tuđim životima i ranama, neka vam služi na čast – rekla je ne skrivajući prezir i udaljila se. On je stajao kao skamenjen.
Njenu neobičnu tihost amidža je odmah uočio, te je propitao što se dogodilo. Ne navikla lagati, rekla mu je što je bilo i dodala:
– Izgleda da će me ta prošlost proganjati cijeli moj život.
– Almice, nikad ne zaboravi, nemaš se čega stidjeti. Toga pauna dobro poznajem i postarat’ ću se da ne zabada nos tamo gdje mu nije mjesto.
I zaista, sutradan se uputio do njegova ureda.
– Stanite čovječe, ne možete tek tako ući – vikala je za njim sekretarica. Nije se ni okrenuo, već uletio u prostoriju i stao ispred gospodina koji je nešto piskarao te počeo:
– Ja sam Muhamed, amidža djevojke koju vaš sin proganja i vrijeđa. Dobro me slušaj, nije ona repa bez korijena, tko dirne u nju, dirnuo je u zjenicu moga oka. A to boli..
Čujem, interesirate njen život, pa evo kazat’ ću ti. Imala je nepunih četrnaest godina kada je zvjerski silovana dok se vraćala s majčinog
mezara. Mjesecima je živjela u šoku, tami, dok nije rodila mrtvo dijete, plod tog gnusnog čina..Gledajući njene patnje otac se nije smirio dok ga je pronašao.., danas je u zatvoru. Trebalo je vremena da se vrati koliko-toliko normalnom životu, a onda se nađe jedan beskičmenjak i poganim jezikom sve pokvari. Od kuda ti pravo? Upozoravam te, ne vuči me za jezik pa da ti ne bude tijesno u koži i u ovomu gradu.
I prije nego li je otac-brižnik uspio išta reći, Muhamed je izašao lupnuvši mu vrata ispred nosa. Uznemirio se baš kao da je preživio potres.
– Što ti je – pitala ga je žena poslije večere koju on jedva da je kušao.
– Razmišljam o onoj nesretnoj djevojci, zaista sam se ogriješio. Danas sam upoznao njenog amidžu, a i čuo s Terzom – otpočeo je pričati pred ženom i sinom sve što je čuo.
– I jesi, jezik ti je bio brži od pameti. Jadna djevojka – primijetila je Mirsadova majka.
Mirsad se osjećao krajnje mizerno. Hodajući po sobi tamo-amo na glas se pitao: «Kako sam  mogao biti toliki idiot i onako je povrijediti? Nakon svega što je proživjela, nije ni čudo što se klonila muškaraca.»
Jedva je dočekao ponedjeljak da bi joj se mogao izvinuti.
– Nestani! – odrješito mu je zapovjedila Alma kada joj je prišao.
– Molim te, saslušaj me još samo ovaj put. Važno je..

– Govori!
– Samo da znaš da mi je veoma žao zbog mojih riječi. Shvaćam koliko sam te teško povrijedio i molim te, oprosti mi. Strašno je što si već upoznala onu najmračniju stranu ljudske ćudi. I vjeruj mi da nimalo ne osuđujem tvoga oca, samo se ponio očinski. Puno bi mi značilo da mi oprostiš, da budemo prijatelji, iako si i dalje djevojka mojih snova…
– Razmislit’ ću – rekla je blažim glasom i pošla prema autobusnoj stanici.
Naravno i taj razgovor je probudio sjećanja, zaboljela su…
Sustigla ju je njena najbolja prijateljica i ugledavši da plače obasula je pitanjima.  
– Alma, je li te opet gnjavio onaj dosadnjaković? Što hoće i zašto
plačeš? Ma što ga ne udariš pa će ga proći volja za ašikom?
– Nije me gnjavio, razgovarali smo…
– Pa ako je samo to, zašto onda plačeš?
– Kijo, duga je to priča.., želim je zaboraviti, ali se uvijek nađe netko da me na nju podsjeti…
– Da budem iskrena draga moja, uvijek sam se pitala što to s tobom nije u redu? Prelijepa si, zgodna, pametnija od većine nas, i profesori te cijene… Druge djevojke bi digle nos, umislile koješta, a ti ravnodušna kao da živiš u nekom drugom svijetu.
– Ne u drugom već između, u vakuumu… Puno se toga dogodilo, previše..rekla bih. Ni ne slutiš kako život može biti okrutan.
– A da malo ne pretjeruješ? Misliš kako drugi nemaju briga i uspomena koje bi da zaborave?
– Mučniji i bolniji nema od mojih…
– Misliš? Sada ću ti kazati svoju. Imala sam samo osam godina kada je na moje oči silovana moja četiri godine starija sestra. Bila su njih trojica. Kada sam ja naišla i počela zvati u pomoć, mada nisam shvaćala što se uistinu događa, oni su me ušutkali svojim poganim rukama. I dok su se oni zabavljali cerekajući se našoj nemoći, sestra je plakala a meni je bilo muka, gotovo da sam se onesvjestila vidjela sam njeno lice, plakala je i otimala se, i umjesto da ih udaram ja sam samo vikala. Kada je zalajao pas u neposrednoj blizini, oni su se poplašili i razbježali, zaprijetivši nam, da ako ikomu kažemo što se dogodilo, zadavit’ će nas.
Zavjetovala sam se na šutnju kao i sestra, uvjerene da bi nas otac ubio kada bi saznao. Tri i pol godine kasnije moja je sestra umrla. Od tada mrzim muški svijet, plaši me tama, šume i osama. Jer se nikada nisam prestala pitati da li sam ispravno postupila tako što roditeljima ništa ne kazah. Njeno lice nisam mogla zaboraviti, niti se osloboditi svoga osjećaja krivnje. I danas kada se sjetim, zavrne mi u želucu. Ona je svoju tajnu ponijela u kabur, a ja sa svojom moram dalje živjeti. Nije lako. Eh, koliko sam patila onih prvih dana. Misao da je više nema i sjećanje na ono ružno što je proživjela u svome kratkom životu, dovodili su me do ludila. Sve do jedne noći i neobična sna… Bila je vedra i pomalo sparna ljetna noć, dugo mi je trebalo da zaspim. A onda, kako to obično biva, na spram moga čuđenja stajala je ona, lijepa i nasmiješena. Gledala me svojim crnim krupnim očima. Bijela joj se pelerina sjajila poput zvijezde repatice, tami u sobi nigdje traga, u meni nevjerica bez straha, pa nikako da progovorim, samo sam ispružila ruke.. Koraknula je korak bliže i umilnim glasom rekla; « o draga moja sestrice..»
Požurila sam se ustati i sjesti, a kada me je zagrlila činilo mi se da ću se istopiti.. Nježno me odmakla, tek toliko da mi vidi lice dok je govorila: «nemoj plakati, ni sad ni ubuduće, ne puni svoje mlado srce samo bolom i tugom. Ono što je bilo ti nisi mogla spriječiti. Želim da živneš i da se raduješ. O, kad bi samo znala kako je meni lijepo..»
– Naila, pa ti govoriš!, napokon sam pustila glas. Glas čuđenja i divljenja u jednom, jer je za života bila nijema.
– Da, draga moja, u momu svijetu nepismeni pišu, slijepi progledaju i nijemi progovore. To je svijet gdje se najumorniji odmori, najtužniji razveseli i gdje nema neostvarive želje… Zato, molim te ne plači, ne tuži, želim da budeš sretna…- to je izgovorila i nestala. Nestala u trenu, tek tako skrila se u mjesečinu, ostavivši me zbunjenu i s nepostavljenih pitanja stotinu…
Probudila sam se, valjda od uzbuđenja i znoja, još je tražeći pogledom po sobi, ali uzalud. Do zore nisam zaspala..
Od toga sna prošlo je sedam godina, a od nemilog događaja tri godine više, a za mene kao da je sve zbilo jučer.
Istina, poslije toga sna osjećala sam se bolje, nestala je krivnja zbog sestre, ali ostala je gorčina i prezir. Ne mogu se oteti dojmu da sam uvijek u opasnosti, i da u nama muškarci vide samo jedno. A tome ljuti, i drži na oprezu. Da si me samo vidjela kada sam onoga starog jarca lupila u stomak. Zavijao je kao vučina.
– Kojeg Kijo?
– Onog Suljagu… Pokušao me stisnuti, a ima kćerku stariju od mene. Štakor, štetočina.., eto što je on, takve bi trebalo sve potamaniti, sve..!
– Oprosti mi Kijo, nisam ni slutila, otuda znači tvoja grubost u ophođenju s mladićima.
– Moj odbojni stav je moj oklop iza kojeg čuvam svu svoju ranjivost. I
otac mi je jednom rekao da je šteta što nisam muško. Vjerojatno zbog moga ponašanja i zato što ne iskazujem svoje osjećaje. Dosta priče o meni, sada si ti na redu. Znaš, možda ćeš osjetiti olakšanje kad jednom to sve izbaciš iz sebe. A ja umijem čuvati tajne..
Alma je kratko zašutjela a onda otpočela svoje kazivanje o događajima iz ranog djetinjstva i sve redom do današnjeg dana. Kija je pažljivo slušala, mijenjala grimase na licu, da bi se na kraju potpuno rasplakala.
– Ah dragi Bože, pa to je strašno!. Toliko patnje, toliko boli.. kako li si sve to izdržala? Imaš pravo, previše je .., o prijateljice moja, dobra si ti, predobra…Htjela bih te zagrliti, mislim mogu li.., ako te sve to nije slomilo i ubilo, neće ni moj grubi zagrljaj.
Alma je klimnula glavom i obrisala suze. Od toga trenutka među njima nije bilo više niti jedne tajne. Dva dana kasnije Kija ju je pitala kako je njen otac pronašao silovatelja.
– Vjeruj da ne znam, otac o tome ne želi pričati.
– Dobro je tako, neka se čuje, zna.. Svojom osvetom je zasigurno pokolebao druge potencijalne napadače, psihopate. E da sam onomad bila jača i veća s onim bijesom bi garant isto učinila, ili ih bar izmlatila kao marvu. Ne, ne kao marvu, sad sam uvrijedila te korisne životinje.
– E Kijo, nisam sigurna da je moj otac dobro postupio. Štetu nije umanjio ili otklonio, a sebi je na savjest natovario ubojstvo. I koliko sam vidjela, teško se sada s time nosi.
– Možda si u pravu, ali eto meni je drago, neka ga je kaznio. Da nije tomu stati na kraj na što bi ovaj svijet ličio? A valja nam u njemu proživjeti ove naše male živote. Dobro je što svi ljudi nisu isti, i što mi imamo jedna drugu. I to je nešto, zar ne ?
– Ne nešto, već mnogo, iskreno prijateljstvo je pravo bogatstvo …
Do kraja školovanja bile su nerazdvojne. Rukija je disciplinirano slijedila svoja uvjerenja krčeći put sebi i Almi. Malo je prijateljica čiji će se životni putovi tako ispreplesti, kao što će njihovi.

Možda gimnazija i nije neka previsoka naobrazba, ali u ono vrijeme mnogo je značila. Alma i njen skrbnik, amidža, bili su veoma zadovoljni, jer su godine truda okrunjene odličnim uspjehom. Mogla je uzeti malo vremena da se odmori i razmisli što joj je dalje činiti. Najopuštenije se osjećala u tišini svoga kutka, u palčaku, pa je češće tamo odlazila. Taj put je skupljala isušenu travu. Nije toga bilo ni za tri manja plasta, ali moralo se to urediti. Ugledavši je s onog  mjesta gdje joj je objašnjavao za palčak, amidža Muhamed se požurio da joj pomogne.
– Ukrao sam od amidžince malo mrvica za tvoje ptice  – rekao je sjedajući u hladovinu malog šedrvana.
– Ukrala sam i ja. Ako nas otkrije ostat ćemo obadvoje bez večere.
– Neće, pazio sam – smijao se amidža.
– Što si to još donio?
– Kolače i limunadu, hodi.. htio bih ti nešto reći.
Alma mu se pridružila.
– Ovako, nemoj misliti da te forsiram i na bilo što nagovaram. Samo, volio bih znati što kaniš dalje poduzeti, kakvi su ti planovi?
– Da, ovih dana sam razmišljala. Bilo bi najbolje zaposliti se, ali gdje i kako?
– To prepusti meni – samouvjereno joj je odgovorio.
I zaista, još istoga ljeta počela je raditi u ustanovi Općinskog suda. Kao svaki početnički posao izgledao je zamršeno, ali našlo se onih spremnih za pomoći. Prije svih ozbiljna gospođa Matilda, sekretarica glavnog tužioca. Prihvatila je Almu s velikim simpatijama. I ne samo ona, Almina ljepota ćudi zračila je svuda naokolo i pozitivno djelovala na većinu prisutnih. Poslije prvotne nervoze, osjećala se veoma zadovoljno, pa i ponosno, jer većina djevojaka iz njene generacije i sredine nisu imale mogućnosti završiti ni osmoljetku. Razlozi tomu bili su različiti. Od onih opravdanih, bijede i neimaštine, do veoma banalnih. Roditeljska svijest o potrebi naukovanja, pogotovo ženske populacije, u tom vremenu nije bila na zavidnom nivou. Tek rijetki su uvidjeli da je ulaganje u naobrazbu svoga djeteta najbolja investicija. Ljudi sa sela su se nekako bojali pustiti svoje kćeri u grad, gdje je po njihovom mišljenju bilo puno više poroka. I ne samo to. U društvu gdje je manjkalo prava na punu slobodu govora, vjeroispovijesti, jednakopravnog sudjelovanja i suodlučivanja o najvažnijim društvenim pitanjima, mnogi su osjećali nesigurnost i odbojnost prema ateističkom sustavu  vrjednovanja. I ako se duhovnost trebala žrtvovati za materijalizam, oni u tome nisu htjeli učestvovati. Njihov bunt je bio svojevrsni mehanizam obrane, pa i taj, ne slanje djece u školu. Međutim, od toga samo šteta. Zemlja ima svoju os oko koje se uvijek okreće, dok se ljudi kreću u stotinama smjerova, mimo deset zapovjedi i istina, i ne moguće je izbjeći suprotnosti. Pa je često ono što je za jedne dobro, za druge neprihvatljivo, ono što jednima pruža zadovoljstvo, drugima teške jade, ili ono što jedne usrećuje, druge rastužuje.
«A čovjek ukoliko želi uspjeti i čovječan ostati, nikad se ne smije složiti sa zabludama i štetiti drugomu čovjeku…» objašnjavao joj je amidža Muhamed. Čovjek koji je ustrajavao živjeti po idealnom programu i zakonu, a kojeg zasigurno nije osmislila ljudska glava. Tomu je poučavao svoju djecu i Almu. I samo njoj, Almi, davao je šanse da će biti bolja od svoga učitelja. Ne jednom, bio je zadivljen njenim  poimanjem sebe, svijeta i života.
Po povratku s posla često ju je pitao:
– Almice kako napreduješ, ima li kakvih problema?
– Nema, toliko sam zadovoljna da zasad ne bih ništa mijenjala.
– Ako si ti zadovoljna i ja sam, Bogu hvala…

Nekoliko mjeseci po njenom zaposlenju…
– Dobar dan, gospođice – reče gospodin Topić ulazeći u kancelariju.
Ljubazna kao i uvijek odgovorila mu je:
– Dobar dan, što mogu učiniti za vas?
On se malo obazreo oko sebe i onako šeretski rekao;
– Puno, samo ako hoćeš .. –  razvlačeći osmjeh od uha do uha.
– Na primjer?
– I otprije sam ovdje često navraćao, ali od kad si ti tu, navraćam još češće. Zar nisi primijetila ništa neobičnoga?
– A to bi bilo?
– Moja duboka naklonost i zainteresiranost za tebe. Moje srce je postalo nemirno i samo mi ti možete pomoći.
– Gospodine, vi se šalite. Ozbiljan i oženjen čovjek a pričate koješta. Nije li to neukusno?
– Zašto, zar se čovjek ne može dva puta zaljubiti? Evo, samo mi dozvoli i dokazat’ ću ti svoju ljubav.
– Ne prenemažite se gospodine Topiću. Idite vi svojoj ženi pa se oko nje potrudite, a mene ostavite na miru.
On se približio njenom stolu i rekao
– Znam ja sve ima svoju cijenu.., ti si malo umišljeni ali  ako…
– Nisam, samo sam realna i iskrena –  odlučno mu je odgovorila ljuta što se to baš njoj događa.
Ulazeći u prostoriju gosp. Markan, njen pretpostavljeni,  primijetio je da se tu vode neobični razgovori. Ozbiljan kao uvijek, propustio je Topića u svoj ured.
– Što je kazanova, nisi mogao odoljeti?  – direktno ga je upitao.
– Čuj prijatelju, sve ću ti učiniti, samo mi sredi ovu malu. Hoću je imati..
– E moj Topiću, jedno je htjeti a drugo moći. Ne bih ti ja tu potrošio ni jedne riječi. Njen otac je ubio jednoga što joj je naudio. Jest da je u zatvoru, ali jednog dana će izići. A i stric joj je veoma nezgodan čovjek. Zato, prođi se ti ćorava posla.., nego, reci mi što si trebao?
– Ništa naročito – odgovorio mu je kiselo odbijeni zavodnik.
Alma nije znala kako je posao dobila zahvaljujući Mirsadovu ocu, dobrom znancu gosp. Markana. Poslije Muhamedovog upada u njegovu kancelariju, potražio ga je. Izvinuo se i ponudio mu pomoć bude li je ikada trebao. «Volio bih se iskupiti za nanijetu bol mladoj djevojci.» izjavio je tada Muhamedu. Mirsada je isto ponekad sretala i prijateljski s njim popričala. Upisao je studij medicine i tomu se potpuno posvetio.
– Kad nemam sreće u ljubavi, ganjat’  ću karijeru –  rekao joj je u zadnjem razgovoru.
– Ne sumnjam da ćeš jednom sresti onu koja će te voljeti, i da ćeš je ti znati usrećiti.

Prošlo je pola godine od njenog prvog radnog dana do onog, kada je vezano uz posao upoznala mladog odvjetnika, i k tomu prijatelja gospodina Markana. Zvao se Alečko, neobično i rijetko ime, možda ga je zato odmah upamtila. Prilikom njegovog trećeg dolaska donio je gosp. Markanu poklon, dvije boce finog francuskog vina, a njoj parfem i malu bombonjeru. Koliko je razumjela, imao je u Francuskoj rodbine pa je gore proveo godišnji odmor. Ljubazno mu se zahvalila na poklonu, iako je to smatrala neuobičajenom gestom. Pokloniti takav dar supruzi ili svojoj djevojci bilo bi u redu, ali njoj, pa samo ju je dva puta vidio u svome životu. Tako je razmišljala jer nije primjećivala s koliko žara u očima ju je gledao. Poslije toga je učestalije dolazio kod njenog pretpostavljenog. Prilikom zadnja dva posjeta primijetila je kako biše obojica zašutjeli kada bi ona ušla s kahvom ili traženim aktima. Njen šef bi nešto tražio po stolu a mladi Alečko pažljivo je promatrao. Svi su joj akti bili dostupni osim jedne žućkaste fascikle, koju je šef zaključavao u ladicu stola. To je pobuđivalo njeno zanimanje i zapitanost.. Da li gosp. Markan nema potpuno povjerenje u nju i ako nema, zašto? Valjda se ne ljuti što kada bude pitana o nekim slučajevima kaže ono što misli, a ne ono što bi se možda htjelo čuti..Razumije što je povjerljivost, ali nekako joj se činilo tajnovito. Nenadano joj se ukazala prilika da otkrije tajnu te  skrivane žute fascikle, kada je ostala na šefovom stolu. Možda i nije bilo u redu, malo se dvoumila, a onda je brzo otvorila i pročitala: «Tužba protiv N. Asima, rođ. maja l954 u Čavi, zbog nanošenja teških tjelesnih povreda…»
Čuvši glasove u hodniku brže-bolje je zatvorila fasciklu, te napustila
šefov ured. Brzo je sjela i petljajući nešto iza svoga stola, odgovorila na  pozdrav ne podižući glavu.
– Nešto smo zagubili ili?..
– A ne gosp. Alečko, pospreman papire – odgovorila je s olakšanjem.
– Zašto ti koja ste vi, meni koji sam ti kažete vi..
– Molim? Ne razumijem vas..
– Eto opet, zašto tako službeno? Osjećam se starim stotinu godina. Je li Markan tu, zaboravio sam uzeti neke papire.
– Nije, možete ga sačekati u njegovu uredu, iako ne znam kada se vraća.
– Znači li to da vas moja prisutnost smeta pa me se hoćete riješiti?
– Ne, pitali ste i ja sam odgovorila…
– A biste li bili tako ljubazni i skuhali kahvu?
– Klimnula je glavom u znak odgovora i pošla do male čajne kuhinje. Imala je ulaz iz glavnog hodnika ali i iz njene kancelarije. Mladi gospodin ju je mogao promatrati dok je istu pripravljala, a to joj je donekle smetalo.
Njemu ne, naprotiv, nije je ispuštao iz vida, dok je ašik duša treperila.  Htjela je znati, pa se onako nemirna pitala, kako toj djevojci reći da je ljubi još od prva dana. Nije on bio neki sramežljiv čovjek, ne, ne, dapače, bio je dosta samouvjeren, smjeli zavodnik svjestan svoga šarma, do sada mu nije nijedna djevojka odoljela. Međutim, s ovom djevojkom mora drugačije, ni sa čime nije pokazivala ni najmanji interes za njega.
Kada mu je donijela kavu i ponovo sjela za svoj stol, odlučio je, i rekao:
– Alma, odavno ti namjeravam mnogo toga reći, pa zašto ne sad i odjednom. Prekrasna si djevojka i meni veoma draga, ne znam što me više opija, tvoja ljepota ili divni ćilibari tvoje ćudi. I svaki put kad te vidim, ne može srce a da ne uzdiše. Pa pitam, je si li slobodna, ili je uzaludna  moja nada, ljubav, reci mi..
Alma ni da je riječ izustila. Njena moć govora zapala je u previre iznenađenosti i nespremnosti na ovakve razgovore. Što reći na ove njegove riječi, jesu li uobičajene, ili vješto sročene, ne zna, nikada nije ašikovala. O kakvoj ljubavi je on pričao, o hirovitoj, opsesivnoj, iskrenoj ili neponovljivoj… Jednom je o takvoj čitala, dogodila se tamo negdje daleko, gdje su se mladi znali voljeti, gdje je ljubav imala svoj smisao i svoju čaroliju. Ali tu, u njenom svijetu, ne..ne…Uostalom, ništa ne zna o njoj ili.., protrnula je pomislivši da mu je njen pretpostavljeni nešto i rekao…
– Nećeš mi odgovoriti, hoćeš me mučiti, je l’  da?
Alma je zbunjeno podigla glavu i kratko ga pogleda u tamno smeđe oči. Kao da je u njima tražila odgovore. Ali tek tada se smela, rumenilo joj je udarilo u lice.
On je ustao i prišao tako blizu da je osjetila njegov dah na svomu čelu.
– Za Boga miloga, reci nešto – tiho je zamolio.
– Nemam dečka.. – napokon je promucala.
– Smijem li te danas otpratiti do kuće?
–  Ne, danas ne… – brzo je odgovorila.
– A sutra, možemo li se sutra naći i u miru porazgovarati?- bio je uporan.
«Eh, baš se ne da lako pokolebati. Donekle razumijem njegovu upornost, ali ne razumijem svoju neodlučnost. A ne mogu ja to, ne umijem…», razmišljala je dok je on nije prekinuo:
– Reci da možemo, reci…O djevojko kada si tako zbunjena još si
dražesnija. Što te toliko muči, možda ipak netko postoji…
– A ne, samo ste me iznenadili, to bi mi bio prvi susret takve naravi…
– Nevjerojatno  – rekao je uz osmjeh, – koji sam ja sretnik…
Gdje hoćeš da te sutra sačekam?
– Ne sutra, možda prekosutra negdje u gradu…- izgovorila je prije ulaska gosp. Markana u prostoriju. Srdačno ih je pozdravio.
– Je li bilo poziva – pitao je Almu.
– Da, zvala je vaša gospođa i gosp. Kljaić  – odgovorila je ne podižući pogled sa stola, da ne bi susrela Alečkov.
Sjedajući usuprot gosp. Markana Alečko je duboko uzdahnuo i rekao:
– Ta me djevojka jednostavno opčinila, pogledaj me, gorim..
– Što pričaš, koja djevojka? – začuđeno ga je upitao gosp. Markan.
– Alma, to prekrasno mlado stvorenje. Već duže vrijeme joj se divim i za njom uzdišem, a nisam joj to priznao do danas bojeći se njenog odbijanja. Zbunjivala me njena zrelost ponašanja i nježna ozbiljnost. Niti jedan povod da mi da, a ja, čak sam je i nekoliko puta kriomice pratio., «slučajno» susretao, samo da je vidim i saznam što o njoj. Nevjerojatno kakvu je lavinu u meni pokrenula. Koliko još sutra mogao bih je zaprositi..
– Nije moguće, ti i ženidba, ha, hi, ha…
– Čovječe, nije to smiješno, imam ja lijepih godina a ona, poželjnija od ičega na svijetu. Danas mi je veoma sretan dan, razgovarali smo.. A ti kao za inat, morao si se tako brzo vratiti.
Markan se uozbilji
– Stvarno bi je ženio ili…
– Kažem ti, koliko još noćas..
– Djevojka jest lijepa, ali ste nekako različiti. Dosad si tražio temperamentne a ona je tako samozatajna. I što je s onom s faksa, dugo ste hodali?
– Prekinuli smo, i što je sad spominješ? Vidiš li čovječe, da sam ludo zaljubljen, neizlječivo..
– Ako ti tako kažeš., valjda znaš što činiš  – pomirljivo je rekao Markan
sliježući ramenima, te otpočeo o poslu .

Cijelo to popodne i noć Alma nije prestajala razmišljati o dogovorenom susretu. Rano se povukla u svoju sobu da bi sredila utiske i odlučila kako se postaviti u novonastaloj zbrci. Što je duže razmišljala sve više joj se činilo težim otpočinjanje te veze. Ponajviše ju je mučilo kako jednom strancu otkriti najintimniju i najbolniju tajnu svoga mladog života. Toliko joj je trebalo snage da donekle zatrpa priguši odjeke prošlosti, čemu ih sada uzurpirati? I skoro da je samu sebe uvjerila kako je najbolje zaboraviti tog naočitog mladića, a onda bi joj pred očima bljesnulo njegovo nasmijano lice, i ponovo se zbunila .
«O vjerni ljudski pratioče «, šaptala je punom mjesecu na vedromu nebu, «Tako ti dosljednosti tvoje, reci što mi je činiti? Kroz milione godina svojih bdijenja nad ovom Zemljom vidio si svašta. Bio svjedokom raznih zbivanja, velikih odluka, ljubavi, pa i djevojačkih briga. Reci, kako da riješim svoju…»
Nijemi mjesec je šutio. Samo što je tu večer jače zasjao, kao da je razumio njene strahove, i poželio ih rastjerati svojom blagom mjesečinom.

Za razliku od nje, mladi gospodin Alečko je znao što hoće. Svojom samouvjerenošću i retorikom relativno brzo je rastjerao Almine dvojbe, te pridobio njenu naklonost i povjerenje. Nakon tri mjeseca njihova poznanstva uslijedile su zaruke. Primila je prsten, zalog njegove ljubavi i obavezu pripreme za vjenčanje.
Morala je priznati, tih dana se osjećala poletno i sretno. Svi ukućani bili su upoznati s njenim planovima ali ne i pretjerano oduševljeni. Amidža Muhamed je smatrao da je njena odluka ishitrena, pa ipak, nije ništa prigovarao.
Nekako u tom razdoblju jednog dana ju je na stanici sačekao njen školski drugar Asim, zvani Kršni.
– Ej, od kud ti, dugo te nisam vidjela? – ljubazno ga je upitala.
– Ne pitaj, belajsuzno.
– Hajde pričaj, što te snašlo zaštitniče moj. Nisam zaboravila kako si uvijek branio žensku krhkost, pravi džentlmen.
– Slučajno sam saznao gdje radiš pa sam te došao moliti za pomoć.
– Zašto moliti, znaš da ću ti pomoći ako je ikako moguće. Reci!
– Vjerojatno ne znaš da imam mlađeg brata, Samira. Još mi se prije žalilo kako ga maltretiraju neki stariji tipovi, ona fukara Mujo neki Živko i Miro. Išao sam par puta u školu, jednom s njima razgovarao i malo im priprijetio, ništa..  Zadnji put naiđem baš kada su ga napadali. Gurkali su ga i nisu mu dozvoljavali da prođe. A kada je pao u blato, ja poludio, dohvatim jednog pa drugoga i dobro se pošakamo. Zadobio sam nekoliko masnica ali nije mi žao, i oni su fasovali. Bio sam siguran da je tu kraj njegovih i mojih problema. Međutim, prevario sam se, drugi dan sam završio u milicijskoj upravi. Pet sati sam odgovarao na pitanja koja i nisu imala Bog zna kakve veze s tučom. Što su oni njima napričali, ne znam.. Samo je ispalo da sam braneći brata, postao šovinista, društvu i državi pritajena prijetnja. I zaslužio vjerojatno novčanu ako ne i  zatvorsku kaznu, tako mi je objasnio moj prijatelj Zlajo. On radi u bolnici i reče mi kako su oni dolazili gore po ozljedovne listove.
– Imaš li advokata?
– Kako Alma, od kuda mi novac za njegove usluge?
– Znači, tvoja riječ protiv njihove. Pa i nisi baš u zavidnom položaju .
– Zato sam te potražio. Ti tamo radiš pa da se raspitaš za pravi savjet, i nekako mi pomogneš. Znaš me, nisam neka protuha ni nasilnik..
– Zaista mi je žao zbog svega, i naravno da ću se raspitati pa se čujemo krajem sedmice. – obećala je Alma sjetivši se one žute fascikle. .
Prvo što će učiniti razgovarat će sa Alijem, to jest s Alečkom, i to odmah u ponedjeljak.
Međutim, kada je došla na posao od svoga pretpostavljenog je doznala da je Alijev otac u bolnici.
– Imao je infarkt, drugi u ovoj godini. Vjerujem da je Aliju teško iako se njih dvojica ne slažu baš najbolje. Otac mu je prilično svojeglav, neće da shvati kako su došla neka druga vremena, koja od čovjeka zahtijevaju promjenu – objašnjavao joj je gosp. Markan pijuckajući jutarnju kahvu.
Nešto kasnije u telefonskom razgovoru izrazila mu je želju da bi posjetila njegova  oca.
– Poslije Alma, dok se malo oporavi. Nije svjestan ni moje prisutnosti, ali hvala na brizi. Drago mi je što ti čujem glas, navratit’ ću poslije da te vidim.
– Može, htjela sam s tobom o nečemu porazgovarati – rekla mu je i prionula na posao radujući se susretu.
«Čudno», pomislila je u jednom trenutku – «nikada nije pričao o svome odnosu s ocem. Inače, malo je govorio o sebi, najčešće je pričao o svojoj karijeri i o budućnosti koju ćemo graditi.»
Da, puno joj je obećavao, ljubomorno je čuvao i često se ljutio što je u zanosu ašika nije smio, taći, poljubiti, i dalje, divljom strašću obgrliti. Kako različito poimanje ašika, puta zaljubljenih do samog uznesenja ? Čemu žurba kad žudnja je ne trpi dok poji dušu čistim nadahnućem? Što je sa zrenjem plahi emocija u krajnje profinjen izričaj ljubavi, kojoj se ljubljena i sama predaje. Čemu ta nasrtljivost kada se je ljubav plaši?
Dosta uznemirena zadnji put mu je objasnila;
– Tvoja ljutnja je bezrazložna, i ne znam zašto se tako ponašaš? Uskoro ćemo se vjenčati, a do tad.. Što god ti rekao o platonskoj ljubavi, ona je najbolji početak. Ona je ružičnjak sevdaha obrubljen blagom mističnošću, unutar kojega se utrkuju zanos i čežnja u opsjedanju duša zaljubljenih, nudeći potpunu sreću jednom kada se sjedine.  
Svaki drugačiji pristup uključuje egocentričnost i divljanje u momentima smetenosti i zaluđenosti, a posljedice su u većini slučajeva po djevojku veoma ružne i tužne. 
– Pretjeruješ Alma, pa ja sam ti budući muž! – negodovao je ne navikao na odbijanje.
–  Da budući, što znači da ne možeš od mene očekivati ono što muž očekuje od žene.. Ne znam zašto uopće o ovomu raspravljamo, ti bi to trebao znati i poštovati kao i ja, osim ako misliš da nisam vrijedna poštovanja. Zadnja opaska ga je dobro bocnula      
– Zašto si to rekla, pomislila… Pogledaj me, lud sam za tobom, pa zar moje nestrpljenje ne možeš protumačiti kao moju ljubav, buktinju? Nemoj me još više ljutiti, da ne dođem u napast jednostavno te zgrabiti i ako treba odnijeti u svoj dom.
Čuvši ga i susrevši njegov sijevajući pogled, makinalno se odmakla od njega nekoliko koraka. Iako su stajali u blizini amidžine kuće, osjećala se nesigurnom. Plašila ju je žestina njegove obrane, što ju je pokrenulo? Da li uistinu ljubavna žar s kojom ju je volio, taština ili ljubomora..  Prisjetila se kako mu je na samom početku veze rekla istinu o sebi, crveneći se od stida i pečata mane kojeg su silom udarile ruke pogani, kandže neuljudbe..
– Ma nije moguće – rekao je tada i izrazio svoje žaljenje i suosjećanje, obećavši kako će dati sve od sebe da je nakon svega usreći. I još je nešto rekao što se Almi činilo neprimjerenim a to je; «uostalom, nisam ni ja nevinašce».
«Je li mu sućut bila iskrena?» pitala se prateći svaku njegovu kretnju. O da, jeste on veoma naočit muškarac. Nije sumnjala da je san mnogih djevojaka. I ona se zaljubila. Uistinu rada gledala to lijepo i drago lice, ali tada su ga prelijetale sjene nagle, nametljive i posesivne naravi.
Snuždeno je pomislila, « Što ako se samo pretvarao, i ako je jedan od onih koji za sebe zdušno priželjkuju djevičanstvo. Ma što ne kaže?
Jest da je to veličina čednosti, pamte je stoljeća, slave pjesnici i njeguju ljudi.. Ali, gle koje li ironije, upravo su među njima ti koji je oskrnave, silujući volju, rečeno manje jakih, i potežući rukama za onim što im ne pripada. Moj Bože, moja dušo…
– Alma, pa ti plačeš. Oprosti mi, oprosti.. –  ponavljao je molećivo  koračajući prema njoj.
– Stani, ili idi.! – ozbiljno je onomad mislila kada mu je zapovjedila. Za malo da nije raskinula zaruke, natjeravši ga se zamisliti nad svojim ponašanjem i poimanjem ljubavi njenog nutarnjeg bića. Jer da ga je u potpunosti upoznao, shvatio bi govor ćutilne duše koja bez riječi kaže, sve što se o ljubavi ima za reći…

Približavao se dan njihove svadbe. Predložila mu je odgodu, s obzirom da mu je otac bio u bolnici. Nisu odredili novi datum, prepustili su neka ga odrede okolnosti. Tog dana kada je svratio do nje izgledao je potišten.
– Kako ti je otac?
– Veoma loše, pitanje je samo dana.. O čemu si htjela sa mnom razgovarati?
– Ostavimo to za drugi put. Čini mi se neumjesnim mučiti te s tuđim problemima, sad kada imaš dosta i svojih.
On se malo osmjehnuo.
– Te slatke usne i o nevoljama kada zbore, rada slušam. Osim toga, o svemu je podnošljivije govoriti nego o smrti i boleštinama. Reci..
– Ako ti tako kažeš, onda.., radi se o sljedećem; jedan moj bivši školski kolega treba pravnu pomoć. Njegova je nevolja što se našao u situaciji da šakama brani dostojanstvo mlađeg brata. Ovih dana ima suđenje pa sam te htjela zamoliti da mu pomogneš.
– Ne znam kako.
– Pa da ga zastupaš. Jest da su siromašni ali će već nekako naći načina da ti se oduži. To ti ja jamčim.
– Tražiš od mene nemoguće – rekao je već donekle uznemiren.
– Zašto nemoguće?
– Bojim se da nećeš razumjeti – oklijevao je
– Što neću razumjeti, hajde izjasni se do kraja.
– Ma pusti to Alma, zaboravi..
– Kako da zaboravim kada me nedužan čovjek zamolio za pomoć?. Čudi me tvoj stav i tvoja pasiva.
– Nedužan hm.., a što je onda vrijeđao, napao, i ispoljio silu?
Alma se začudila još više, znao je o komu ona govori.
– I ti bi tako postupio da netko maltretira tvoga brata, zar ne?
– Od kuda znaš da je bilo baš tako?
– A od kuda tebi primisli da je bilo drugačije?
– Vidiš, dvije strane, dvije istine, i upravo je na sudu da prosudi čija je dosljednija. Ne po rekla-kazala, već po faktima.
– Naravno, i uvijek pravda pobijedi. U ovom slučaju puno je drskosti dragi moj, tko su ti gospodičići što su sebi svašta dozvolili. Za onog jednog znam, sam ništa ne bi poduzeo.
– Ako baš hoćeš znati, jedan je Markanov sestrić. Eto, zato ti savjetujem da se ne miješaš, samo ćeš sebi naškoditi.
– Je li to razlog tvoga odbijanja ?
– Otprilike, a i zastupam tog  mladića…
Pogledala ga je i s nevjericom upitala:
– Pa od kada se to napadači štite a žrtve kažnjavaju? E ovo je previše! Zato ti njih braniš sve vrijeme našeg razgovora.
– Slušaj Alma, samo radim svoj posao, Markan me prvi tražio. Kako sam ga mogao odbiti kada mi je na početku karijere mnogo pomogao?
Razočarano je vrtjela glavom. Puno je tu bahatosti, previše.., stalno se s njom susretala, osjetila je mučninu.
– Alma, od kud sam mogao znati da se radi o tvomu poznaniku?
Okrenula se prema njemu i upitala ga;
– Držiš li uopće istinu bitnom? Je li ti ikada bilo stalo da dokučiš pravo stanje stvari i kolika je štetnost…ah, zaboravi ! – omahnula je rukom, uzela torbicu i izašla.. On je sjeo i na glas zaključio, «ovo mi nije sada trebalo, nije..»
Dva dana kasnije došao je do njenog šefa. Unijela im je kahve i energično ih spustila na stol,  te brzo izašla iz prostorije. Gosp. Markanu to nije promaklo te je upitao Alija:
– Što to bi? Nikad je nisam vidio ovako neraspoloženu, sigurno si nešto zabrljao. Eh, da mi je samo znati što?
– Bolje je da ne znaš. To je djevojka s kojom se ženim, a ne razgovaramo dva dana, i bojim se da će potrajati još…
– Takve su ti žene, ponekad ih je zaista teško razumjeti.
– Donekle je razumijem.. Čudno je to, po prvi put u svome životu susreo sam osobu koja ljude promatra iznutra. Da, baš iznutra, i onda kako kad, ovisno što vidi, hvali ih ili kudi. Teško ju je zadiviti, ne znam kako..?
– Čime si je povrijedio?
– Neće ti se svidjeti, ali reći ću ti. Utuvila je sebi u glavu da sam na krivoj strani glede ovog slučaja – rekao je  pokazujući rukom žutu fasciklu.
– Pa jesam li ti rekao da ne govoriš nikomu. Što si mislio?!
– Čekaj, ne ljuti se, nisam joj ja rekao. Ona poznaje tog tuženika. Razgovarali su i tako je sve saznala.
– A tako znači, pozovi je da uđe.
– A ne, ne čini mi to. Dozvoli da sve sredim na svoj način.
– Ma daj, što ti je, pa samo ću malo s njome porazgovarati.
Ali je ustao i vidno nervozan pozvao Almu. Ušla je…
– Dođi, želim te pitati zbog čega misliš da je Ali na pogrešnoj strani u slučaju tvoga poznanika?
Bila je iznenađena, odmjerila je Alija i pošla ustati, ali ju je zaustavio prodoran glas
– Alma, istina ne trebam savjeta, ali me baš interesira i bilo bi lijepo da mi odgovoriš!
– Dobro, odgovorit’ ću..Po momu mišljenju apsurdno je forsirati ovaj slučaj kojeg su prouzročila upravo nesmotrenost i bezobrazluk tužitelja.
– Ali, on ih je prvi napao i gadno povrijedio mladića. Skoro mu izbio oko i slomio dva rebra – javio se Ali.
– Svaki častan čovjek učinio bi isto, branio one koje voli, zar ne? Ja ne znam što su vam oni napričali, ali ta tuča je bila samo posljedica višemjesečnog maltretiranja tuženikovog mlađeg brata. To će potvrditi mnogi učenici iz njegovog razreda. Daj Bože, da sam ja imala i da imam takvog brata… – rekla je u jednom dahu.
U prostoriji je nastao tajac. Napustila ih je s nekom bezmirisnom gorčinom u grlu.
Od toga dana mnogo što se promjenilo. Napetost uvaljana u tišinu i poslovni odnos nje i pretpostavljenog, nametnula joj je primisao kako je njen premještaj ako ne nužan, a ono veoma poželjan. Nestalo je one susretljivosti. Gosp. Markan joj se rijetko obraćao, ignorirajući njenu nazočnost u svojoj blizini. Ako, nije je to toliko bočilo, koliko sumnja u ljubav prema čovjeku koji se svojski trudio ući u njen život.
Nikad nije saznala kako je tekao daljnji razgovor između njih dvojice. Ali se prijatno iznenadila kada je doznala da je tužba povučena.
Iako je Alečko nastojao skriti svoje nezadovoljstvo, nije joj promakla promjena njegovog ponašanja prema njoj. Opravdavala ju je brigom zbog očeva teška zdravstvenog stanja. Slijedom toga i sama ga je pošla posjetiti. Sestra ju je odvela do sobe. Dugo je stajala i promatrala ispruženo staračko tijelo, unutar kojeg se gasio život. Bilo ga je još malo šćućurenog u prsima, oko srca, sve drugo je zamrlo. Zatvorenih vjeđa teško je disao, žao joj bi što je sam, prišla je i nježno ga pomilovala po čelu izgovorivši; «Svevišnji ti se smilovao»..
Izlazeći od bolesnika pričinilo joj se da čuje Alijev glas negdje u hodniku. Obazrela se i ugledala ga u društvu mlade doktorice, nije se doimao tako potišten, naprotiv. Okrenula se i brzim koracima pošla prema izlazu i dalje niz ulicu prema autobusnoj stanici.
– Alma, zašto si otišla, zar me nisi vidjela? – pitao je zaustivši auto pored nje na stanici. .
– Jesam.., u društvu pa da ne smetam.
– Kome, meni? Ma što ti pada na pamet? Ovo par dana nisam ti se javljao, ali to ne znači da se išta promijenilo između nas. Daleko od toga, uvjerit ćeš se i sama, samo da se riješi ova mučna situacija odmah ćemo se vjenčati.
– U svom strpljenju živjet ću za taj dan – odgovorila mu je.
– Da te otpratim?
– Nemoj, radije odi i budi uz oca.

Treći  dan po ovom razgovoru umro je Alečkov otac. Njegovom ukopu je prisustvovao amidža Muhamed i po povratku Alma ga je pitala;
– Amidža je li bilo puno svijeta?
– Da, bilo je..
– Jesi li razgovarao s Alijem?
– Kratko – odgovorio je ne gledajući je.
«Što li mu je, nikad nisam čupala riječi iz njega», pitala se .
– Amidža, kriješ li mi nešto? Imam osjećaj kako…
– Jesi li znala da je obojeni? – prekinuo ju je.
– Molim? – čudila se njegovu upitu jer ga nije razumjela.
– Stajao je u društvu tamo neke otmjene gospode, dok su mu oca drugi spuštali u kabur. Nije ni prišao, ni kada se učilo… Prisutni su se gurkali i došaptavali. Znaš Alma, hranim i ja sina, ali kad bi mi takvo što učinio i iz zemlje bih ga proklinjao. Žalosno je što se ponio kao neki stranac, a ne sin svoga oca..
– Neka, ne govori više – prekinula je njegovo negodovanje i pognute glave otišla u svoju sobu. Dugo je sjedila gledajući modri horizont, iza kojeg je nestajao još jedan dan. O Bože, toliko je željela iznaći razloge za opravdanje Alijevih postupaka. Možda neupućenost u običaj, slabost pri sučeljavanju sa smrću bliskog , ili…
Tjedan dana poslije očeva ukopa sačekao ju je pred zgradom želeći s njom porazgovarati.
– Kako si nakon svega?  –  suosjećajno ga je pitala.
– Držim se, sve ovo vrijeme sestra je kod mene, pa mi je lakše. Volio bih da je upoznaš, ona i njen suprug biti će nam kumovi. Krajem ovog mjeseca i on dolazi iz Francuske, pa sam konto mogli bi se tad vjenčati, što ti misliš?
– Mislim da moramo sačekati, jer žalost i radost ne idu skupa.
– A što čekati, ništa se neće promijeniti. Otac je svoje vrijeme proživio, a za mene život ide dalje. Želim ga odmah početi dijeliti s tobom .
–  Jesi li pomislio što bi rekao svijet, očeva rodbina, kako bi se osjećala tvoja sestra. Ne, mislim da se treba ispoštovati vrijeme žalosti kao i naša tradicija.
– Ma daj Alma, pustimo te običaje, tuđe zamjerke i petljancije. Zašto bih na to gubio vrijeme. Ionako se previše odužilo zbog očeve bolesti. Godinama tražim onu pravu, a kada sam je našao, čekaj! Zašto, što se mene tiče svijet, ljudi kao ljudi, uvijek moraju prigovarati. A i ti, da me voliš koliko ja tebe, ne bi se obazirala na ostale i ostalo.
Alma se kratko zamislila a potom rekla:
– Slušam te i trudim se razumjeti te, a ti mi uopće ne pomažeš.
– Što je sad, što sam opet učinio?
– Ništa, to i jest ono što me muči. Od dana dženaze pitam se kakav je to čovjek koji ne spusti svoga rođena oca u kabur, ne prouči s drugima dovu* pred njegovu dušu, ne drži do običaja i svojih vrijednosti? Što pokušava dokazati i komu? S kojega to izvora crpi životnu filozofiju tako svadljivu s realnošću oko sebe i zdravim razumom? Sve su to pitanja koja traže odgovore…
– Da ti i kažem ne bi razumjela, to je za malo načitanije glave – rekao joj je brzopleto iznerviran njenim pitanjima, kao kakav dječarac.
– Sad se i vrijeđamo. Ako, onda ću ti reći.. nije to za malo načitanije glave, već za naivne i lahko povodljive koji se bez puno razmišljanja odriču svoje prošlosti, identiteta i napose vjere.
– Tako ti poimaš stvari, sve se mijenja draga moja. Ja sam čovjek budućnosti i mislim da su u pravu oni što kažu da je vjera opijum za narod. 
– Pa kad ga ne ispijaš, od čega je onda tvoj vid tako zamućen? Ne znam za druge, ali našoj nemam što zamjeriti. Vrijednosti koje potencira stare su koliko i čovječanstvo. I samo da znaš, u prostranstvu Božje Volje i sudbine Svijeta, tvoja budućnost i nije nekog dugog vijeka.
– Ne znam što mi pokušavaš dokazati. Doba teokracije i srednjeg vijeka  najmračnije je razdoblje ljudske prošlosti. Napredne civilizacije ne bi bile to što jesu da se nisu osvijestile i riješile tih zastarjelih zabluda. Pa i ovdje kod nas, gdje su se god ljudi okrenuli sebi i stvarnosti odbacivši iluzije o Bogu i ono zemnom, napredak je očit. Ali ti to ne primjećuješ jer živiš u oblacima.
– Ljudi su licemjeri i neznalice.  Ne može se za  to mračnjaštvo o kojemu govoriš, i za sva ta strašna nedjela okriviti Uzvišeni Rabb kada su ih počinili ljudi. Kakvog li paradoksa u pogrdnim riječima; nema Boga u partiji je spas..
– Što ti znaš o tome? – vikao je crven u licu od bijesa.
– Iznenadio bih se koliko. Nažalost, htio čovjek ili ne htio mora o tomu promišljati. Svako malo pa se pojave velike umne glave i ponude čovječanstvu spas, i naravno bijeg od zabluda, od Boga. Ne znam samo zašto Ga spominju, napadaju i blate kada Ga za njih nema. Jesi li čuo da je i jedan čovjek ikada napravio nešto iz ničega, otkrio nešto što već nije postojalo? Sigurna sam da nisi, i zato velim da, ako čovječanstvo ne može prepoznati i ne želi prihvatiti ono najbolje što nudi Vječno Biće, Allah, Jahva, Bog, kako god hoćeš, kako bi valjano moglo urediti Svijet, svoje živote i odnose po nečem aljkavim što osmisli običan smrtnik?
– Pričaš koješta. Prekinimo s ovim, još ću uvidjeti kako malo toga imamo zajedničkog..
– A ne privedimo ovo kraju, sutra neću drugačije misliti. Jedini si kojemu sam otvorila svoju dušu, zavoljela te.. Sad odjednom, kao stranac si mi. I ako u tvome domu nema mjesta za meni Najbliskijeg, kako bih u njemu ja mogla biti sretna? Bolje je sad prekinuti, manje će boljeti..
– Alma, jesi li ti opće svjesna što sve odbacuješ? O životu kakav ti ja mogu pružiti druge djevojke mogu samo sanjati. Sve bi dale da imaju bogata, ugledna muža, i lagodan život daleko od sirotinjskog vonja…
– Vjeruj mi, s mnogo manjim bih se zadovoljila. Sirotinju preziru oni umišljeni i osorni koji joj u većoj ili manjoj mjeri kumuju, a u duhovnom smislu nikad se je nisu oslobodili. Plemeniti Rabb ponajbolje zna gdje je stvarno siromaštvo, oko nas ili u nama samima.
– Bog me ubio ako te išta razumijem. U stvari, što hoćeš ti od mene?
– Ništa. Tebi tvoje, meni moje – rekla je pružajući mu prsten koji joj je dao kao zalog svoje ljubavi. Potom se okrenula i udaljila odlučnim koracima…
U autobusu je sjela na zadnje sjedište kako bi lakše skrila suze koje je ganutljivo srce nemilice izlijevalo po njenim obrazima. Osjećala se veoma loše. Što je očekivala? Možda ima malo istine u onomu što joj je rekao, da živi u oblacima.
«Ne, ne..”, javila se u njoj zrela žena. S oblacima te povezuje samo ta nebeska ljubav, čista i jedinstvena, a koja će uvijek zaobilaziti prazna srca. Eto, opet patiš, a samo si htjela kušati kreposne radosti života. Ako, ne daj se, nastavi tragati za dušom sličnoj svojoj. S takvom se nećeš plašiti bliže ni daleke neizvjesnosti, ni najmanje.»
Izašla je iz autobusa i krenula do Kije. Znala je da će je zateći kod kuće, od kad joj je otac pao u postelju nikuda ne izlazi. A tako joj je trebao netko za razgovor.
– Kako je, ima li kakva poboljšanja? – pitala je Kiju čim je ušla.
– Ma kakvi, sve mu je gore i gore. Eh tužna je i ružna ta starost. – uzdišući govorila je Kija, zagledana u Almino lice..
– A što je s tobom ? Izgledaš kao žalosna vrba..
– To si dobro rekla, tako nekako se i osjećam. Malo prije sam prekinula sa Alijem, ništa od našeg vjenčanja i zajedničkog života.
– Ne sumnjam, sigurno si za to imala prave razloge.
– Jesam Kijo, ali nemam snage objašnjavati, ni volje..
– Meni i ne trebaš. Preboljet’ ćeš ti to, nije ono najgore što te moglo snaći. Jednom će valjda osvanuti naše bolje sutra kojem se svesrdno nadamo i u njemu nas dočekati ono što neumorno tražimo.
– Kada ti tako kažeš, hoće… Od kuda ti ta masnica kod oka?
– Udario me brat.
– Ajme, zašto?
– Ah, znaš već. Otišao je iz ove kuće, pa neka je, ali prkosi ocu na muku i nevolju. Ista nas majka rodi i isti nas otac othrani, a on mi je okrenuo leđa. Kad mene to ovoliko boli i smeta kako je tek ocu? Prošle sedmice je navratio i ja ga priupita, što će biti sa ocem kada se ja udam? Zamisli, nezahvalnik mi je odgovorio, da ima dom.., a da će kuću prodati i tako sve riješiti. Njegova milostiva neće od svojih i iz grada. Tada sam mu rekla da taj dom rezervira na dulje vrijeme, trebat’ će i njemu. Sve je u zajam; sin ocu, unuk sinu, to je Božja pravica. Pokušala sam ga urazumiti, objasniti kako mu nije mjesto u tuđoj kući niti za tuđim stolom, i kako je to velika bruka, a on me tako ošamario da sam se skoro onesvijestila. Od tuda mi ova masnica, objasnila joj je drhtavim glasom Kija.
– O, draga moja. – Alma ju je zagrlila.
– Hajde isplači se, de, bit’ će ti lakše.
– Nakupilo se Alma, nakupilo dosta toga. Ponekad mislim da ću svisnuti od tereta i brige. Ispratih sestru, majku, brata kao da nemam.. Sama sam s ocem, gledam kako polagahno umire a ne mogu ništa promijeniti. Teško mi se nositi sa ovom tugaljivošću koja je davno zasjela u ovu našu kuću i nikako da ode. Je li to život?
Još da mi nije tetka Hamdije, ne znam kako bih. On ga odnese do zahoda i okupa . Najgore su noći…
– Draga moja prijateljice, na mene možeš uvijek računati, kao sestra si mi. Razgovarat’ ću sa amidžom, pa ću još češće konačiti kod tebe. Što veliš, hm?
– Do kraja svoga života biti ću ti zahvalna..

«Od Boga je tako», razmišljala je Alma, «da osobni bol jenjava kada se izmjeri s količinom tuđeg. Tuga i radost uvijek su nekako jedna pored druge u našoj blizini, a proživljavamo ih svatko na svoj način. Nije joj lako, Premilostivi Bože, pomozi joj..», molila je za svoju prijateljicu zagledana u svoj potočić.
– Almaaa! – dozivao ju je amidža.  Nije ga čula.
– Almicee – ponovio je došavši joj bliže.
– Ah, amidža, još me tako zoveš a nisam više mala djevojčica.
– Za mene jesi. Krhko mlado biće koje ja tako dobro poznajem da mu na licu vidim kako se osjeća. A ono je sad veoma tužno. Želiš li popričati o raskidu, i o svemu drugom, tu sam..
– Ne bih dobri moj amidža. Ima momenata u našim životima čija konačnost nije upitna, već samo kako je prepoznati i svladati. Bez obzira koliko mi je teško, sve je to prolazno. Na mrtvo vezani čvorovi bola i prije su me gušili, mutili razum i dobru volju, pa sam preživjela. Dobro je kazala moja draga majka, s vjerom i nadom kao krilima duša će se osloboditi i iz najvećih dubioza. Hvala ti na svoj brizi, ali moram sama izaći na kraj i sa ovom posljedicom svoga života..
«Kao i uvijek do sada, ima pravo», razmišljao je Muhamed odlazeći.
Koliko li se samo ponosio njome?!
Svako stoljeće ima svoje velikane koji ga na neki određeni način obilježe. U društvu takovih pravio joj je mjesta. Starenjem je stekao mnoga iskustva, a nema de potrebe da ih njoj nameće. Malo je besjedila ali to što je kazala bilo je za ostaviti i pamćenje svako.
– Oče moj, mnogo je toga što nam darova naš Gospodar, a što čovjek čovjeku potkrada i ukraćuje. Ali ima jedno što se ne da ukrasti. Grijeh je tvoj, kao i pravo na pokajanje. Ne čini to zbog drugih, već zbog sebe i Onoga koji ti dade to pravo. Nećeš zažaliti… – govorila je u zatvoru svome ocu.
Njene riječi bijaše jedina svjetlost u mračnom zatočeništvu njegove duše, i bič koji je rastjerivao očeve suicidne primisli, potičući u njemu lagahne odrone duhovne mrtvaje .
A imala je tek nepunih dvadeset i dvije godine. Blistavog lica mila djevojčica, a u prekrasnom tijelu mlade žene vrla ličnost i mudrica.

 

– Drugo poglavlje –

 

Te davne poratne hiljadu devetsto četrdesetdevete godine u društvu istomišljenika i dojučerašnjeg suborca, Ante, mladi Faruk se zaputio na veoma daleki put. Manje se bojao te velike neizvjesnosti ispred sebe, nego one iz koje je htio svakako otići, one u čijim se rašljama osjećao zapostavljenim, iskorištenim, i napose odbačenim. Zemlja tvrda, nebo visoko a između crna zbilja da crnja ne može biti. Teška neimaština i bijeda jedino je što se naziralo poslije slijeganja tamnih oblaka barutnog dima i razlaza fašističkih aviona na bosanskom nebu. Često su ga ispraćali s kućnog praga, vazda sa zebnjom i strahom da ga vide posljednji put. Ratni vihor ga je nosio uzduž i poprijeko rodne mu grude iz jedne neizvjesnosti u drugu.
Tri godine gazio je i gotovo neprohodnim vrletima, šumama i šutljivim uvalama. A kako i ne bi? Ljutili su ga ti uljezi koji svi odreda umisliše kako taj bosanski čovjek i nije ljudsko biće, već obična marva  koju treba ujarmiti i gaziti. Ljutilo ga je i to što je ta njegova Bosna kao i njegov predak pa i on sam, uvijek služila za potkusurivanje tuđih interesa. Pamte stoljeća a pamti i on koliko bi i ostade prezira prema toj bošnjačkoj naciji, kojoj nikad ne oprostiše što se okrenula posljednjem, nebeskom bljesku Furkana*. Pa ni onda kada su rame uz rame sa svima drugima gradili i branili svoju postojbinu. Dokle li seže taj ljudski lopovluk i pogani um, pitao se mladi krajiški buntovnik ne nalazeći mira. U tomu ratu nagledao se svega i svačega, naslušao priči o tamo nekim urnebesnim junacima koji bijaše nestvarni baš kao da su izmišljeni. On, kao i prije tih ratnih godina, ostade nitko i ništa, broj u evidenciji s identitetom što se iza onog malog slova «i» tek usput bahato navodi. Otac mu umrije u ratu, a dajdžu Hasana su odveli u pravcu Gline, odakle se nikad nije vratio kao i još neki mještani tog malog mjesta, Bužima.
A to malo mjesto koje se u četrnaestom stoljeću zvalo Cave, imalo je i svojih boljih dana. Dana kada je bio jedan od najvećih gradova Krajine, utvrda čuvana od dizdara i stražara, veliko trgovačko sjedište.. Sedamsto i nešto više godina odolijevao je zlodusima iz davnina, uhodama gramzivi nazovi-kraljeva i gamadi puštenoj ispod memli im tronova. I tih četrdesetih čula se jeka zapovjedi okupatora; «klečite ili umrite, takvi ste nam najdraži!» Znači ljudski život vrijedio je malo, ili ništa. Danak se plaćao u žitu, stoci, krvi…
Iako mlad shvatio je da se svi zajedno bore protiv Švaba, možda iz nešto drugačijih pobuda i ciljeva u konačnosti. Ali znao je i za izrode naroda, kojima ništa nije bilo sveto doli dogmi stoljetnih mračnih zabluda. Ogrezli u mržnji i čemeru svojih jadnih duša poput čopora krvoločnih vukova klali su i ubijali sve odreda. Pamte ih Drina, Sutjeska, Bosna, Una, Sava…
Kad je pokušao doznati istinu o nestanku majčinog brata, Hasana  jedni mu rekoše da je to bila zabuna, a oni drugi, kao biva malo upućeniji ispričaše mu priču o dosluhu i zavjeri za koje nemaše ama baš nikakvih dokaza. Da bude ta jedna priča, jedna nesretna sudbina, možda bi i povjerovao, rat je i zabune su moguće, ali bilo ih je na stotine.. Slutio je da su to sve laži kojima se prikrivao plan o uništenju nepoželjnih i neopredijeljenih, osmišljen u glavama nikad uljuđenih, a koje je već odavno prezreo dobri Bog i čestito ljudstvo.

«Sve će to jednom izaći na vidjelo, hoće dina mi», razmišljao je Faruk na tom dugom putovanju preko valova modroga oceana, koji u jednom času svojom tajanstvenošću budi u čovjeku radoznalost, a već sljedećeg strah svojom površinom i dubinom. Sve što oči soče misao obuhvati i poslaže u jednu cjelinu koja iz dana u dan raste. U njoj se smiruju sjećanja, novi utisci i poimanja, radost i žalovanja.., to je odraz ovoga svijeta u ljudskoj nutrini. Ono što je Faruk do tad posložio činilo ga je veoma ogorčenim, svijet je ludio. Zašto su ti ratovi i nasilja bili obavezni začini patnje u ljudskim životima, pitao se tiskajući ranu na bedru i onu još dublju, u grudima. Na sred toga bespuća okružen ćutljivim putnicima čak je osjećao neko olakšanje. Znao je od čega bježi ali ne i što ga čeka, možda se zbog toga rado predavao nadi da ide u susret boljoj perspektivi. Malehno mu nije plakalo, staro i bolesno ječalo, tješio se i poslušno predao Bogu i sudbini. Hiljadama milja unaokolo nije se ništa čulo, osim šumova valova i vjetra. Smjenjivali su se dan i noć, plavetnilo i sivi oblaci, dok je brod na stotine nada grabio naprijed preko puste pučine, praćen molbama za sretno usidrenje putnika i inih što ih ispratiše. I napokon, kopno na vidiku. Obavijeno maglom postajalo je sve bliže i veće, vabilo je radoznalost uskomešanih putnika spremnih za iskrcaj.
«Uz Božju pomoć.. «, rekao je Faruk i kročio na tvrdo američko tlo, držeći u ruci stari kožni kofer. Zrak je bio vlažan, i u onaj čisti miris mora umiješaše se i drugi stagnirali po ulicama između zgrada, gdje se polako budio život iz noćnoga počinka.
Faruk i njegov suputnik, Ante, ne bijaše ni prvi ni posljednji koji se odlučiše da tu iskušaju svoju sreću. Nekada davno Amerika i Azija bile su spojene u jedan kontinent. Vremenom su se razdvojili i nastao je Beringov zaljev širok svega devedesetak kilometara. Upravo je tu otpočelo prvo naseljavanje američkih prostora prije otprilike petnaest tisuća godina. Kada su u 17 stoljeću Englezi kročili na ovo tlo zatekli su prve stanovnike, domorodačka plemena koja su nazvali Indijancima i prema njima se ponijeli veoma ružno. Protjerivali su ih s njihove zemlje u mnogo siromašnije zapadne predjele gdje su za njih kasnije organizirali rezervate. I tako je pred najezdom civiliziranih bijelaca njihova civilizacija postepeno nestajala, baš kao što su nestale Maje i Azteci pod naletom španjolske svireposti.  Engleze su slijedili Škoti, Irci, Francuzi, Nijemci i drugi evropski narodi. Bilo od kuda da su došli svi su se doseljenici relativno brzo amerikanizirali. Zbog toga se može reći da je u povijesnom smislu američka nacija doseljenička, tako im je objašnjavao jedan Latino-Amerikanac koji je i sam bio doseljenik.
Tih godina poput njih dvojice stizalo je na milione izbjeglica iz istočne Evrope. Bili su to pripadnici baltičkih naroda, Poljaci, Rusi, Židovi i dr.. Činilo se da je mjesta bilo za sve, a i nade. Već tada je Amerika imala raznovrsnu industriju u razvoju, rudarstvo i poljoprivredu, a prazna prostranstva su vapila za ljudskom prisutnošću i vrijednim rukama.
S planom puta kojeg je Anti poslao njegov rođak iz priobalja su krenuli u unutrašnjost prema gradu Richmondu. Richmond je bio jedan od većih gradova države Virginije. Prostorno se brzo širio, a industrije:  duhanska, papirna i prehrambena sve su više jačale, nudeći neku sigurnost u egzistencijalnom smislu svojim stanovnicima pa i šire regije. Nekoliko sati vožnje prema sjevero-zapadu nalazio se manji gradić gdje je živio Antin rođak Stipe. U Ameriku je došao tridesetih godina.                                                                      
Faruku je bilo malo neugodno kad su se našli pred njegovom kućom, ali je ubrzo uvidio kako za to nema razloga. Jer taj Stipe, čili pedesetogodišnjak znao je izraziti onu toplu ljudsku dobrodošlicu. Vidno obradovan što vidi zemljake, neprekidno je pričao o svemu nudeći im srdačno svoje gostoprimstvo.
Za petnaestak godina rada i boravka u ovoj zemlji Antin rođak Stipe dobro se snašao. Bavio se peradarstvom. Faruku je to bilo malo neobično ali je vidio rezultate njegove rabote. Doimao se veoma prijaznim i sigurnim u ono što je kazivao.
– Momci moji, ovdi što god se proizvede i proda se. Ispočetka ima manjih problema dok se čovik malo ne snađe, a posli.. Para je draga, ona čovika pokriće, tira.. Ne bojte se, k’o hoće raditi i Bog ga ispomogne, neka ste vi samo sritno stigli..
– Da, drago nam je što ste tu. – složila se gospođa Majda, Stipina žena. Bila je rodom negdje iz slovenskog primorja. Imali su samo jedno dijete, sina Olivera mlađeg od njih dvojice par godina.
«Ima Boga i sudbine, kako da nema», razmišljao je Faruk tih prvih dana odmarajući se od naporna i veoma duga puta. «Tko bi rekao kad sam  upoznao Antu te četrdeset i treće godine, i nešto kasnije nosio ranjenog kroz karlovačke šume, da će nam sudba ovako uvezati živote. On se tada zarekao da će mi se odužiti. I evo, jeste…»
U očima njegova bližnjeg rođaka Stipe, Faruk je bio ljudina, zemljak kojem se moralo pomoći. A koliko je značilo imati nekoga svoga u ovoj tuđini, Faruk i Ante su to vrlo dobro znali. Uostalom, da nije bilo Stipini dolara koje je poslao za put, teško da biše ikad vidjeli ove prostore.
Samo nekoliko sedmica kasnije počeli su raditi kod izvjesnog gosp. Petersona, veoma moćnog gazde, kojeg je Stipe osobno poznavao. Njegovo ogromno imanje bilo je udaljeno desetak kilometara od Stipinog. Bavio se proizvodnjom ječma. A to ogromno imanje prostiralo se naširoko i nadugačko oko ranča, velike obiteljske kuće, nekoliko gospodarskih zgrada i silosa, gdje se moglo smjestiti na tone dozrelog žita. Pojedine poljoprivredne strojeve Faruk je vidio po prvi put. I nakon kratka vremena shvatio je kako se zahvaljujući njima mogu obrađivati ovako velike površine i postići takav obilat urod. Malo se osmjehnuo, tužna sjena mu je preletjela preko lica kada se sjetio svoje Krajine, njenih škrtih brežuljaka i njiva s koji se jedva ubiralo nekoliko vreća žita.                        
Nije se bojao posla, fizički jak i Bogu hvala zdrav, marljivo je radio od jutra do mraka. Prostor za spavanje i odmaranje je dijelio s Antom i drugim radnicima.
Međutim, iste godine boravka i rada na tom imanju Faruk se nađe u dosta delikatnoj situaciji. Sve je počelo kada je gazdina kćerka bacila oko na njega. Mjesecima tajno, a onda i otvoreno stavila mu je na znanja da joj se on veoma sviđa. Govor njenih očiju i tijela upotpunio je sve ono što je Faruk trebao razumjeti. Uhvatila ga je panika. Razloga  tomu bilo je više.
Između ostalih, što će poduzeti gosp. Karson odvažni predradnik, koji uopće nije krio svoje simpatije prema mladoj gospodični, upozoravajući ljubomorno druge da se je klone? Što će pomisliti gazda i njegova dva sina koji su i nazirali sav posao, obraćajući se njima, najamnim radnicima samo s naredbama. Svi bi ga oni prezreli kao radnika i kao čovjeka. Osim toga, ta mlada djevojka zasigurno nije znala što hoće, puka želja za flertom joj je donosila malo zabave, a Faruku, ako se nastavi, samo probleme. Nema on ništa zajedničkog s njima. Svjestan svoga položaja iz njega su progovarali strahovi glede različitosti; mentaliteta, tradicije, kulture i napose svjetonazora. On je taj tko jest, i pretvaranje bi bilo ružno i nepošteno prema samomu sebi i drugima. Zato je odlučio napustiti posao i to imanje. Anti se baš i nije svidjela ta njegova ideja, ali nije se ni ljutio.
Sa Stipom su provodili svaki slobodan trenutak, i druženje s njegovom porodicom bilo je uvijek veoma ugodno. Kad ga je Stipe ugledao u sred radnog dana i to samog nije krio svoju radoznalost. Na njegov upit što se dogodilo, Faruk mu je sve ispripovijedao, a on je prasnuo u smijeh govoreći;
– Eee, i ti si mi neka muškarčina. Svašta san čuja i doživia, ali ovo nisan. A ti Majda? Oli si čula da muško biži od žene, ha, ha, ha, – smijao se grohotom.
Majda je pokušavala ostati ozbiljna, ali ju je Stipin smijeh zarazio.                 
– Oprosti nam Fari, zaista je tvoj postupak malo neobičan.                                
– Nije, samo je razuman. Znate draga Majda, sve su te bogatašice većinom razmažene i pune hirova. Ma, što bih to ja njoj mogao ponuditi?
Opet se Stipe umiješao u razgovor.
– A čudna li čovika, kako što? Ha, ha, pa ono ća joj fali, more bit’ cura se zaista zaljubila. A ljubav je moćna i slipa, čuja si za to, hm? – reče i nastavi se smijati.
– Stipe, držim te za draga i ozbiljna čovjeka. Kako ti ne shvaćaš da smo mi različiti svjetovi. Njeni roditelji i braća samo bi me ismijali kao lovca na miraze i tomu slično.
– Kako ti to moreš znati? A ti ne bi reka mulac jedan. Sve i svašta je danas moguće, pa i drvena peć ća bi neki kaza. Nego, oli ti se ona sviđa, reci iskreno svome Stipi.
– Iskreno, i ne baš, ne zamišljam ja takvu svoju životnu družicu.
Stipe se malo zamislio i licem mu je ponovo zaigrao onaj šarlatanski osmjeh. Uistinu se zabavljao.
– Vraže jedan, znači ne bižiš ti zbog njih, već zbog nje, da te ne smota pod svoje skute, a onda nema povratka. A di ćeš živit sa ženom koju ne voliš, hi, hi..
– Misli ti što god hoćeš, ja se tamo ne vraćam.
– Znali Ante da si se ustrtaria i odmaglia?
– Zna, među nama nema tajni.. – rekao je Faruk i zamišljeno spustio glavu. Nije mu sve ovo skupa trebalo, nije. Dobro je bilo počelo..
Stipe ga je malo prodrmao za ramena.
– Hej, gori glavu, naći ćemo drugi posa’. Tako mladog i jakog momka nije teško zaposlit’. Uostalom, i meni će tribati pomoć kad Oli ode na koledž krajem mjeseca.
– Hvala ti Stipe, i vama gosp. Majda, puno vam hvala…
Faruk je mislio kako će kod Stipe ostati sedmicu, dvije..ali je ostao duže. Stipe nije krio zadovoljstvo Farukovim radom, međutim Faruk je znao kako ne može tu ostati za stalno. Bio je svjestan da se Ante zaposlio kod gosp. Petersona zbog njega. Da je kojim slučajem došao sam, nikud on ne bi išao od Stipe, familija su. Bilo bi dobro da mu Stipe nađe neki posao, pa da se sve složi onako kako treba, razmišljao je zaokupljen radom.
A onda je jednog dana kod Stipe došao jedan izrazito krupan gospodin. Gledao je iz daleka kako se njih dvojica srdačno rukuju i nakon kratkog razgledavanja vrta, sjedaju u hladovinu na verandi. Dvadesetak minuta kasnije Stipe je i njega pozvao da s njima popije kavu. I za čas je on stajao usuprot tog krupnog gorštaka prodornih crnih očiju. Čvrsti tisak njegove ruke pratio je vedri osmjeh. Dva reda bijelih zuba nekako su dolazili više do izražaja na njegovom tamnom licu. Stipe mu je objasnio da je Faruk njegov zemljak koji je došao tu prije nepune godine dana, i naravno odmah mu ispripovijedao njegovu nezgodu kod prvog poslodavca. Došljak neobična imena, Mut’am se tomu srčano nasmijao a potom se zagledao u Faruka, onim crnim pronicljivim očima. Odgovorivši kratko na par došljakovih pitanja, Faruk je popio kavu i vratio se poslu. Još je bio u njihovoj blizini kada je čuo strančevu ponudu.
– Ako još traži posao, meni bi dobrodošao, sad otpočinje berba kukuruza.
Poslije za večerom..
– Oli si razumia, Mat triba radnika. Što ti misliš o tomu?
– A što ga zoveš Mat, nije mu to ime?
– Tako su ga zazvali ovi domaći.
– Od kuda je?
– On je Mauritanac, i kako sam kaže sin pustinje. U Ameriku je doša’ dvadeset i sedme, a nikad ga ne upita’ kako?
– Od kuda ga ti poznaješ, koliko sam shvatio ne živi u ovom mjestu?
– Prije osam godina utrča je u autobus kad sam se vraća iz Richmonda. Nasuprot mene je bilo slobodno jedno misto, htio je sisti ali ga gospar nije pustia. Sigurna je bija, ako ne pripadnik a ono veliki simpatizer klana rasista.. Mat je pocrvenia od bisa, i svašta bi bilo da ga nisan povuka da sidne kod mene.
Tako smo se upoznali, izminili adrese i od tada se povrimeno obiđemo. Znaš, ima neka tajna veza što spaja nas pridošlice. Zbog svoje boje kože ima’ je više problema od nas, a uviria san se da je veliki radnik i poštenjačina. I danas se sićan tada mi je reka’ : « Kad san doša ovdi, zareka san se da neću dugo tuđeg samara, neću gospara. Radia san k’o luđak, dok nisan kupio svoj prvi komad zemlje…
I uspija je. Jedan je od jači proizvođača kukuruza na onoj regiji podno Appalachi gorja. Od kad smo se upoznali, imam kod njega poseban popust.
– Znači, mogao bi kod njega početi raditi?
– Ako želiš. Ja te ne tiran, al’ ne mogu ti platiti koliko on. Sačekaj ovi vikend, doći će Ante i dogovorit’ ćemo se. Volia bi čut’ što će on kazat’.
«Imao je Stipe pravo, morao bih ići za većom zaradom. Uostalom, ovdje je i došao da bi se snašao, i svoje ispomogao. Naravno, Stipin dom će uvijek biti topli kutak, gdje ću navraćati», razmišljao je Faruk te noći.
Anti je bilo žao što odlazi u drugi grad, ali se složio sa Farukom da svatko mora svojim putem za svojom srećom. Uostalom ne ide na drugi kraj zemlje. Oprostili su se i njih dvojica su krenuli do stanice. Nakon tri-četiri sata vožnje stigli su u manji gradić, a odatle kočom do ovećeg ranča, ograđenog drvenom ogradom. Iza kuće su izviravali vršci  krošanja nekolicine velikih stabala. Staza popločana kamenom vodila je kroz vrt do stepenica kojima se penjalo na široki drveni trijem. Glavna ulazna vrta dijelila su visoku i široku prizemnicu na dva krila. Dva oveća prozora u potkrovlju, upotpunjavala su estetiku samog kućnog pročelja.
Gazda Mut’am i njegova supruga, gosp. Ella su ih dočekali s riječima dobrodošlice. Naravno Ante i gosp. Mut’am imali su tema za razgovor, Faruk ih je strpljivo i s pažnjom slušao, govoreći samo kada bi ga domaćin nešto upitao. Poslužujući ih gosp. Ella  mu se par puta nasmiješila. Uredno posložena kosa u punđu otkrivala je njeno vedro lice s blagim karakternim crtama. Kratko je s njima posjedila a onda se udaljila, ostavljajući ih da nesmetano vode svoje muške razgovore. Razgledajući neupadljivo uređenost prostorije gdje su sjedili, Faruku je zapeo za oko jedan naslov među knjigama, složenim u doista majstorski urađenoj drvenoj komodi. Bio je zbunjen. Zagledao se još jednom malo pažljivije, i zaista to je…
– Mladiću, što je to tako interesantno tvomu oku? – pitao ga je domaćin.
– Oprostite – odgovorio je Faruk i oborio pogled.
– Zašto, slobodno mi reci što te zanima – poticao ga je domaćin, a Stipe mu je prevodio od riječi do riječi, za svaki slučaj ..
– Ne razumijem, Stipe reci mu da mi se ona knjiga čini poznatom.
– Koja, ustani i pokaži. – rekao je gosp. Mut’am
Faruk je ustao, kratko zastao pred komodom i uzeo knjigu.
Tada se začudio domaćin, pogledajući čas Stipu, čas Faruka.
– Smijem li je otvoriti, razgledati?
– Što se mene tiče smiješ, a tebe, ne znam. Poznato ti je to pismo?
– Da, učio sam…
Gospodin Mut’am je prišao Faruku i rekao –  da čujem.
Faruk je otvorio prvu stranicu i počeo; «Bismillahi-r-rahmani-r-rahim*.. « i proučio do kraja sure l. Gazdino lice se ozarilo, okrenuo se i malo uzbuđenim glasom obratio Stipi ;
– Prijatelju moj, pa nisi mi rekao da je on, kao i ja, musliman..
– Eh oprosti mi, znao san ‘ko je on,  a ne i ‘ko si ti. Toliko puta san ovdi sidia, a nikad tu knjigu nisan primitija. Viruj sad mi je lakše i drago mi je zbog vas obojice. Puno je toga što me s njin veže, i kada san ga prvi put vidia nisan ga smatra’ strancem. Pa eto dobro je, i ti imaš nešto s njin zajedničkog. On ti nije neka pričalica, ne voli ćakulati, pogotovo ne na ovom jeziku. Triba mu vrimena pa ga razumi…
– Ništa se ti ne brini, neće njemu biti krivo kod mene. Svi smo mi bili na ovim njegovim granama, zbunjeni i pomalo uplašeni došljaci..
Stipe se s njime složio. Poslije ručka se oprostio sa Farukom i domaćinom.

Isto to popodne novi gazda je odveo Faruka do gospodarskih zgrada, malo podalje od kuće. Radnici su svi bili u poljima, dočekao ih je samo kuhar, simpatični starac koji se rukovao sa gazdom i radoznalo promatrao Faruka, dok mu je ovaj nešto govorio. Potom ga je gazda uveo u dugačku zgradu. Njena unutrašnjost je bila podijeljena u nekoliko prostorija. Odmah s desne strane bila je oveća kuhinja s ostavom, velikim drvenim stolom, sa dvjema dugačkim klupama sa stane, i u ćošku ozidana peć, slična bosanskoj furni, samo mnogo veća. Odmah u produžetku te kuhinje bila je velika prostorija bez namještaja. Samo je pod bio zastrt nekom vrstom tepiha i okolo cijele sobe bili su jastuci i minderi. Naravno, ne opšiveni svilom i kadifom, već nekim jačim i grubljim materijalom. Faruk je pretpostavio da se tu sjedi i odmara kad nastupe hladniji dani. S lijeve strane bile su spavaonice, nus prostorije na kraju tog hodnika. Na prvi pogled izgledalo je malo neuredno, ali  zadovoljavajuće praktično. Tu je imao sve što mu je trebalo. S jednog prozora iz spavaonice gazda mu je pokazao dvije male drvene kućice, udaljene oko petstotinjak metara od njih. Objasnio mu da tu žive dvije familije, ali isto rade kod njega. Drugi prateći objekti tog imanja bili su postavljeni u krug oko te bijele zgrade, samo se kroz jedan od dva velika hambara prolazilo do staje za konje. Kad ga je gazda pitao, voli li konje, odgovorio je kako mu je to najdraža životinja. Možda je to i bio razlog što mu je za početak odredio da se brine o njima, i koliko stigne pomogne starom kuharu.
Na tom imanju je bilo stalno zaposleno sedam radnika, a u sezoni branja tri put više. Faruk je ispočetka najčešće bio u društvu kuhara Ubejda. On ga je polako upućivao u njegov posao. Obadvojica su se ujutro dizali mnogo ranije od ostalih, Ubejd da nahrani radnike a Faruk pet rasnih parova konja.

Nastupio je treći mjesec njegova boravka kada se dogodila nezgoda. Jadni Ubejd je pao i iščašio ključnu kost lijeve ruke. Sjedio je na zemlji i ječao, dok su mu grašci znoja izbijali na čelo. Čuvši ga Faruk je dotrčao,  ali što mu je on mogao pomoći. Starac mu je zapovjedio da brzo ode po gazdu. Faruk se žurno uputio prečicom preko polja a starčevo lice mu je vazda bilo pred očima. Uletjevši sa zapadne strane u veliki vrt, gotovo da nije srušio ženu što je stajala iza tog ćoška kuće. Da je nije pridržao sigurno bi pala. Bila mu je okrenuta leđima i čuo je njen prigušen krik iznenađenja. Na brzinu ju je pustio i onako zadihan isprekidano ponavljao – oprostite, oprostite – čas na svomu, čas američkom jeziku.
A kad se ta osoba okrenula prema njemu, ustuknuo je korak dva nazad. Pred njim je stajala prekrasna djevojka i gledala ga svojim krupnim crnim očima. Zbunjeno radoznala pod veo je povlačila uvojke crne guste kose, što su neposlušno izvirivali ispod vela. Kad se malo pribrala blago se nasmiješila i bez riječi se udaljila. On se sjetio zašto je došao, te požurio do ulaznih vrata i zamahnuo da pokuca..
– Što se dogodilo? – pitao je gazda vidjevši Farukovu mokru odjeću od znoja.
– Ubejd pao, poslao me vama.. pomoći  – promucao je Faruk.
Gazda Mut’am je nestao iza ulaznih vrata i ubrzo se vratio s crnom torbom.
– Idemo!  –  govorio je u hodu.
– Je li Ubejd živ? – pitao je zabrinuta izraza lica.
– Da.., ranjen  – odgovorio je Faruk 
Našli su ga ondje gdje ga je Faruk ostavio. Prvo su ga unijeli u zgradu, a potom ga je gazda pregledao, opipavši svaki pedalj starčeve ruke i ramena. Onda ga je polegnuo na stomak i Faruku zapovjedio da ga čvrsto drži, dok se on nadvio nad njega. Faruk se tresao više nego Ubejd. «Što li sad kani činiti?», pitao se. Gazda je načinio nekoliko lagahni pokreta starčevom rukom, koje su pratili Ubejdovi “ah” i “uh”, a onda jedan nagli trzaj ruke i glasan starčev jauk.
– Dobro je, sada ga pusti – rekao je Faruku i malo se nasmiješio vidjevši Farukov tužni izraz na licu. Ubejda je umotao cijelog od pasa do vrata, a ruku svinuo na prsima i učvrstio maramom.
– Tamo gdje sam se ja rodio i rastao nije bilo doktora. Ovomu me naučio jedan stari Berber. Dobro je znati..Pripazi malo na njega dok se ne vratim, a sad mi osedlaj onog vranca – govorio je Faruku spremajući torbu. Poslušao ga je i ubrzo doveo do njega osedlanog konja. Činilo se da će ga zajahati, a onda se iznenada okrenuo prema Faruku i rekao:
– Ona djevojka je moja kći.
Faruk je pocrvenio kao curica pri pomisli da je vidio kako je piljio u nju.
– Oprostite, nisam znao.., htio, slučajno je..
Gazda se udaljio bez komentara, ostavljajući ga onako zbunjenog. Sigurno se negdje usput dobro nasmijao njegovoj smušenosti, ponašao se kao školarac, a ne kao dvadeset petogodišnjak.
Brzinom bljeska pomisli na Stipu. Zašto mu je prešutio da gazda ima kćer? Prve prilike će pitati tog starog prefriganca, je li možda mislio da ga se neće šale riješiti ako mu kaže za nju. A lijepa li je Bože moj..

– Što promatraš? – pitao ga je Ubejd nekoliko sedmica poslije one nezgode, kad ga je našao iza zgrade zagledanog u daljine.
– Ono je život, vidiš ga kako se giba oko onih kućica, ubacujući smisao svega u srca ukućana. Moj Ubejde mi smo kao vukovi samotnjaci. Radi, jedi i spavaj. Eh, toliko sam se poželio, majke, brata, sestre… Dugih posijela, ašik i ne znam što je. Mislim se, da sam ostao u svojoj Bosni, vjerojatno bih se već oženio, imao dijete.. A ovako..eh. Jednom se sudbina sa mnom našalila, nedavno mi baci pred oči još jednu tešku kušnju, i uznemiri dušu. Baš kao da me hoće mučiti, inati se.. U tišini noći samo svoje uzdahe brojim, a misao jedna za drugom, pa se pitam je li mora biti baš ovako?
Ubejd ga potapšao po ramenu.
– Eh pusta mladosti, dragi mladiću ja te razumijem. Teško jest, ali ne smiješ se predavati, ne znaš ti što je sve za tebe iz Svoga obilja  pripremio milostivi Bog.
Malo je zašutio a onda onako žmirkajući nastavio :
– Slutim ja što te je toliko uznemirilo, oko vidi a duša zatreperi, pa se pod prisilom smiri. Ali ne zadugo, tek što zatvoriš oči, a ona bahne u svoj svojoj krasoti i zanosu. U srcu plane neka čudna vatra, čini ti se da će te svega stopiti. Nestaje svakog otpora, toneš u slatkost tog trenutka sve do potpune predaje nevidljivim rukama čežnje i mašte. Ali čim progledaš svega nestaje, lik željene se zavlači u tamni kutak tvoga uma do nekog novog susreta. Ostaje samo čežnja koja te uznosi, lomi, pokreće.. Ah, divni li su to osjećaji… – uzdahnuo je Ubejd sjedajući na komad drveta.
Faruk ga je slušao ne trepćući, nevjerojatno, upravo je sve to on proživljavao. Je li znao i o komu je riječ, nije valjda vidovit? On nikada nije spomenuo niti jedno ime, djevojku..
– Što se čudiš, pa i ja sam nekada bio mlad. Volio sam jednu krasoticu, u ljubavi za njom sagarao kao i ovo drvo. Bio sam teški siromah, znao sam da ne može biti moja. Kod nas se žena kupuje, a ljudi pohlepni, nemilosrdni..Kad se udala krenuo sam u pustinju, dom mi je bio tamo gdje sam se god zaustavio. Pet godina kasnije sam se oženio, volio svoju ženu, s njom djecu izrodio, ali tu krasoticu nisam zaboravio. Danas sam zadovoljan čovjek, imam odraslu djecu, unučad, lijepu sjetu na ženu i nju, svoju davnu čežnju. Ostat ću ovdje još par godina i vratiti se. A ti.., ima ovdje života za tebe, ima, vjeruj mi..
– Ali, kako, upravo si objasnio, siromah i čežnja.. ?
– Sinko, ovo su druga vremena i drugi svijet, a čovjekove vrline uvijek su na cijeni. Ono što tebi fali, netko ima previše, a ono što imaš drugomu treba..
– Ono, ovo, kazuješ sve u zagonetkama, valjda znaš što govoriš?
– Znam sinko, znam…, iznenadio bi se koliko..  – govorio je odlazeći za svojim poslom.
Faruk je danima razmišljao o njegovim riječima koje su, morao je priznati, potisnule onu njegovu tešku tjeskobu. Prionuo je za posao i za život, jedan li je, kratak li je, pa da ga valjano proživi. Ubejd je često odlazio kod gazde, bio je njegova desna ruka. Ponekad, kada bi se od njega vratio, pričao mu je gdje je išao s gazdom i još ponešto vezane za posao. Ali nikako da spomene onu koja je zaposjela njegovo srce i misli. Možda je tako najbolje, tješio je samog sebe i ispraćao dane u mjesece. Jesenski se obilni posao priveo kraju, sve je bilo spremno za novi usjev.

Upravo u vezi usjeva Ubejd je bio kod gazde i vratio se dosta kasno uvečer. Faruk ga je čuo, ali se pretvarao da spava, počne li s njim divan, ništa od duga sna. Ujutro dok je ustao Ubejd mu je saopćio da ga gazda želi vidjeti, i da pođe tamo poslije doručka.
– Znaš li zašto?
– Ne znam, možda da urediš bašču, ili nešto drugo…
«Kakav doručak», pomislio je i izišao van. Poradio svoj posao, a kad se vratio Ubejd ga je čekao sa pripremljenom toplom vodom. Drugi radnici se nisu obazirali na njih dvojicu, ali za svaki slučaj Faruk ga je tiho upitao, – zašto to?
– Kako zašto, ne možeš tamo ići takav, moraš se malo urediti. Hajde fino se okupaj, izbrij i obuči nešto prikladnije od tog kombinezona. Ni ja ne idem kod njega u ovim radnim krpama.
Faruk se smirio i poslušao ga. Imao je što obući, nekoliko je puta išao sa Stipom u kupovinu. Ubejd ga je neprimjetno gledao dok se brijao i bezuspješno nagovarao da nešto pojede.
– Ne znaš koliko ćeš tamo ostati, ogladni ćeš. A previše si stidan da bi tamo jeo, znam ja tebe.
– Eh, što si naporan, ne mogu…
– Dobro de, idi sada ..
Faruk je cijelim putem mislio zašto ga gazda treba. I što je bio bliže kuće, bivao sve nervozniji. U tih sedam mjeseci bio je tri puta kod njega, ali poslije onog susreta, nijednom. Čak je izbjegavao susret s njim, kad bi vidio da je došao do Ubejda.. Nije ni kod Stipe od tad išao, samo im se par puta javio dopisnicom.
Ulazna vrata mu je otvorila gazdarica, gosp. Ella, ljubazna i veoma prijazna osoba. Uvela ga je u onu poznatu prostoriju i zamolila da sjedne i malo sačeka. Poslušao je. Nekoliko minuta kasnije gazda se pojavio na vratima, i nazvao selam. Faruk je brzo ustao i odgovorio.
– Sjedi, jesi li dobro, odavno se nismo vidjeli.
– Dobro sam, hvala na pitanju gosp. Mut’am, hoću reći gazda.
– Moje puno ime i prezime je Mut’am Sehmi Tuarezije, a ti me zovi kako ti je najlakše.
– Razumijem – odgovorio je Faruk, a sve u iščekivanju da mu ovaj kaže zašto je tu. Ali umjesto toga on ga je propitivao koliko ima braće, kad mu je otac umro, kako mu je majka.. Kad je zaustio da odgovori na zadnje postavljeno pitanje, sasvim nenadano ušla je ona, jal djevojka jal hurija, noseći šalice i čaj.
Čuo je Faruk njen selam, ali ništa nije rekao, samo klimnuo glavom i brzo spustio pogled u krilo. Ona se vratila i donijela još kolače i voće, te sjela pored majke.
– Sad ćemo se mi malo počastiti – govorio je gazda puneći šalice čajem. Ona je ustala i uzela dvije šalice, a Faruk je vidio samo njena stopala. Više se nije usudio pogledati nikoga u lice. Gazda mu je pružio kolače, i da ne bi ispao nekulturan, uzeo je onaj najmanji i stavio ga pored šalice. Pričao mu je nešto, ali ga je Faruk jedva razumio, u ušima mu je bubnjalo, pa je samo ponekad klimao glavom . I taman je zagrizao prvi zalogaj kolača, dva – tri puta prožvakao kad ga je gazda upitao:
– A sviđa ti se moja kći, Aiša?
Onaj griz kolača mu zastade u grlu, toliko se zakašljao da je zasuzio i jedva došao do daha. Pogledao je gazdu, koji se jedva suzdržavao da ne prasne u smijeh, kao i njegova žena.
– Molim? –  izletjelo je pitanje.
– Pitao sam te, je li ti se sviđa moja kći?
– Da – odgovorio je tiho.
– Dobro je pogledaj i odgovori mi na sljedeće pitanje: bi li je uzeo za ženu?
Nije Faruk pogledao nju, već ponovo u gazdu, ne vjerujući svojim ušima da je čuo to što jest, i tiho prošaptao – Bože moj.
– Faruk, je si li razumio što sam te pitao?
Odložio je šalicu s čajem na stol, i letimično pogledao u pravcu djevojke.
– Jesam, i bih, samo ne znam je li se to vi sa mnom šalite ili..
– Kakva šala mladiću, moja mi kći to nikad ne bi dozvolila. Majci je rekla svoju želju i ja sam se složio. Pa sad, ako se i ti slažeš, možemo planirati skoro vjenčanje.
–  Bila bi mi velika čast biti vašim zetom i njenim…mužem.
– Onda smo se dogovorili, svadba će biti za dvije sedmice. Pozvat’ ću neke svoje prijatelje, naravno i Stipu, te ove naše trudbenike. Ništa pretjerano, ne zato što ne bih mogao, nego da bi se ti osjećao ugodnije. Sve što ti treba za tu prigodu, zapiši, pa ćemo otići u grad i pribaviti. Ako hoćeš, bilo bi nam drago da s nama ručaš.
– Zaista hvala od srca, ali nisam gladan, pošao bih.. – odgovorio je i odmah ustao. Gazda ga je ispratio. Kad se domogao friškog zraka i poljane uzviknuo je;
– Dragi moj Gospodaru, hvala Ti –  i ponovio to nekoliko put dok je došao do stanovanja. Ubejd ga je dočekao pred zgradom i Faruk ga zagrlio. Imao je potrebu da mu iskaže kolika je njegova radost.
– Znao si, a nisi mi rekao – blago ga prekorio.
– Gazda je tako htio. Pomislio je da se nećeš uplašiti i pobjeći kao prvi put. Čestitam sinko, Uzvišeni naš Gospodar te blagoslovio.
– Još ne mogu sebi doći, sve se moj provodadžijo dogodilo kao u snu. Jedino što me malo muči jest kako ću s gazdom živjeti pod istim krovom?                                         
– Neće on tebi biti gazda, već tast. Samo ti ostani takav kakav jesi i nećeš imati s njim problema. On će dobiti pravog zeta a ti dobru ženu, vjeruj mi, dostojna je imena koje nosi.
– Hvala ti Ubejde, hvala na svemu..
– E sinko, gledajući tebe ja vidim svoje sinove, kako bih mogao od Boga tražiti za njih svakog dobra, a tebi ne željeti isto? – govorio je kršni starac mekahna srca.
Na dan svadbe Stipe sa Majdom i Antom je stigao prije svih. S osmjehom od uha do uha, šeretskim kako ga je samo on znao izvesti, zagrlio je Faruka govoreći:
– A sritna li čovika, Bože moj, čestitan.., brza si je zaludia..
– Muči barabo stara, znao si gdje me šalješ a mučio. Što si mislio, da ćeš se opet dobro nasmijati na moj račun? E, ovaj put si se prevario..
– Ha, ha , hi.., da znaš kad je Mat prošle sride navratia, prvo san pomislia , ha, evo opet je pobiga , i da te doša tražiti kod mene. Kad ono svadba, vraže jedan…A oli ti je ispripovida kako je prije dvi godine doša’ neki, kako on reče, s izrazom lica starog gulikože, da mu prosi ‘ćer za svog sina, i tražio uz nju dar vridan petine njegova imanja?
– Nije stigao, i što je bilo?
– Mat ga je izbacia iz kuće. Čudno.., a tebi daje cilo imanje, oli si ga začara’?
– Prestani, nije meni toliko stalo do imanja, koliko do nje. Moj prijatelju s njom bih mogao biti presretan i pod šatorom na sred ovih polja. Ono što čovjeka čini sretnim i daje smisao njegovu životu, nije opipljivo, niti potkupljivo.. I ma što ljudi govorili, nije ni zemnog porijekla. 
– Virujen ti, znaš da se šalim. Danas ću nazdravit’ tvojoj srići, a onda ćemo jednog dana obojica nazdravljat’ Antinoj. Još da mi je njega oženiti..
Želio je to Stipe od sveg srca, čija se iskrenost razlijevala po njegovu licu. Jedna od mnogih lijepih osobina zbog kojih  ga je Faruk toliko poštovao.

Poslije izgovorenog sudbonosnog «da», Faruk se mjesecima privikavao na toliku sreću, u okruženju njemu do jučer potpunih stranaca. Sjećao se kako je ne tako davno govorio kao usamljeni ogorčenik, prezirući udaljenost od rodne grude i gluhoću ovih prostora. A gle sad, nema na nadaleko sretnijeg čovjeka. Sve je imalo smisla, čak i neku čaroliju. Nije mu padalo na pamet da nešto glumata, već se dao na rad, služenju Bogu, toj zajednici, sebi…Poslije napornog rada odmarao se uz svoju Aišu, a koja je kako je i obećala svoj život podredila njihovoj sreći.
Maja ‘pedeset i druge rodila je sina, a dvije godine kasnije i kćerkicu. Haris i Selma, dvoje zlatne dječice bili su velika radost za njih, dida i nanu. Njihov veseli smijeh poput najljepše melodije razlijevao se po kući i avliji. Je li se moglo išta više poželjeti?
S trideset i pet godina starosti Faruk je mogao komotno reći da je uz pomoć ovih plemenitih ljudi postao uspješan čovjek, otac i poljoprivrednik u ovoj dalekoj američkoj zemlji.
Kao i svugdje na kugli zemaljskoj, i američka prošlost imala je svoju mračnu stranu, koja je ostala zapisana na stranicama američke historije.
« Historija nije slučajnost, već izbor», rekao je jedan crnački novinar tih pedesetih godina, u razgovoru sa crnačkim liderom za oslobođenje, velečasnim dr. Martinom Lutherom Kingom. Borba crnačkog naroda za ukidanje ropstva na američkim prostorima trajala je skoro četiristo godina.
«Bože, preboljet’ ćemo» govorili su u svojim molitvama i te pedeset i pete kada je u Alabami, gradu Montgomeryju otpočeo jednodnevni bojkot za jednakopravnost na svim poljima ljudskog djelovanja, a koji se produžio na tristo osamdeset i jedan dan, zahvativši i druge gradove pa i države. Ponajprije Atlantu. Njihovi nadljudski napori su taj put urodili plodom. Pedeset i šeste godine donesen je zakon o ukidanju segregacije, ali time problemi crnačkog življa nisu ni izdaleka nestali.  Nevjerojatna i poražavajuća je činjenica, koliko je bijelim Amerima bilo potrebno da shvate Božje riječi da se svi ljudi rađaju slobodni i kako bez obzira na rasu i boju kože na zemlji imaju svi jednaka prava. Naučeni na besplatnu crnačku radnu snagu teško su se odricali roblja na čijoj su se muci bogatili i bahatili.
Potvrđivao je to i stari gospodin Clark, čija je zemlja graničila sa Mut’amovom. Predani kršćanin volio je doći kod njih i zasjesti. A kao umirovljeni učitelj imao je što za pripovijedati. Jedan mu je sin krenuo njegovim stopama, a drugom je pasao život na zemlji i od zemlje. U svakom žitu ima kukolja, u svakoj ljudskoj zajednici prznica, šljama, i doista je sreća kad čovjek ima dobre i razumne komšije. Jedne prilike im je gosp. Clark pričao o teškom i iscrpljujućem građanskom ratu Sjevera i Juga koji je odnio silne žrtve i opustošio zemlju. I kako je trebalo  mnogo vremena, snage i strpljenja da zaživi Lincolnov san o ujedinjenju svih američkih zemalja.
– Prošle godine – nastavljao je pričati, – kada sam čuo i vidio koliku je katastrofu i ljudsku tragediju izazvala bačena atomska bomba na Hirošimu, plakao sam kao dijete. I danas se pitam kakvi su to umovi koji su u ime mračnih ideala i ciljeva usmrtili preko dvjesta tisuća ljudi. Taj dan sam se stidio što sam Amerikanac, i vjerujem da su se poput mene osjećali svi uljuđeni žitelji ove prostrane zemlje. Kakva drskost i bolesna smjelost u sijanju smrti, strašno, strašno…Kao da nije dosta zla u rasizmu, ogromnoj mrlji našeg društva koju ne mogu saprati ni sva mora ovog svijeta – govorio je gosp. Clark, ne krijući svoj prezir i osudu.
Smatrao se starosjediocem, njegov otac se rodio u ovoj lijepoj zemlji Virginiji. Imala je more, gore, visoravni i zelene poljane. Temperatura u januaru rijetko je padala ispod nule, a ljeta nisu bila prevruća. Po njenim gradovima mogao se čuti engleski, njemački, francuski i još neki jezici.. Dvadeset i osme godine uspostavljena je zračna linija Richmond – New Jork. Stanovnika je bivalo sve više, naseljenost sve gušća.
Krećući se poslovno s tastom, ili sam, Faruk je upoznao mnoge ljude. Ante i Stipe nisu bili jedini s nikad zaboravljenog podneblja. Vjerojatno zbog blizine mora i mogućnosti da isplove, mnogo je Hrvata stiglo do Amerike. Upoznao je jednog Dubrovčana i Đuru rodom iz Like. Nevjerojatno je kako su ti susreti bili prijatni, nisu se čule šovinističke upadice, ni mrski stereotipni pamfleti. Kao da je pri dolasku ovamo, na tom dugom putovanju reski vjetar s mirisom slane vode mora isprao svu poročnost njihovih jezika. Bar je Faruk stjecao takav dojam, jer jednom kad su se uspostavila ta poznanstva, ona su i trajala.
Kad je prvi put posjetio Ličanina, ovaj ga je upoznao sa Hadžićem, rodom iz Banja Luke.
– E, ovo ti je moj milodar, tvoj Bosanac – govorio je smijući se krupnim glasom.
– Ne daj dobri Bože, nije da si mi ti mrzak, ali neka i moga Bošnje.
– Neka da, a ti ćeš mene upoznati sa tim svojim šaljivčinom Stipom.
– Kad htjedneš doći, javi mi, pa ću ja njega pozvati da nam se pridruži.
Iz godine u godinu krug poznanstva se povećavao. Kad bi se okupili oživljavali su sjećanja na bosansko nebo, slavonske ravnice, plavi Jadran i prozaične brdske krajolike, na daleke kutke davno proživljenog djetinjstva.

Malo je tu bilo slučaja, a više sudbine. Godinama je Faruk  prolazio cestom u neposrednoj blizini farme, negdje na pola puta između Richmonda  i Gordonsvilla, a nije znao da tu živi njegov zemljak.
Bože, od svih američki država pa baš ova i gradova pa baš ovaj. Čudio se da ga Stipe nije upoznao, jer da jest ne bi on to prešutio.
Možda zbog pogodnosti zemljišta za uzgoj njima znanih kultura, neki iseljenici s prostora bivše Jugoslavije su odabrali baš Virginiju za svoje odredište. Najbrojniji su bili Hrvati, drugi vrlo malo. Sjeveroistok Amerike je bio industrijski najrazvijeniji ali i najnaseljeniji. Jug je pogodovao voću i povrću, a zapad je bio i suviše dalek, osim ako nisu doplovili Tihim oceanom.
Kad je Hadžić rekao Faruku gdje žive, Faruk je ostao bez teksta. Nedugo po prvom susretu ga je posjetio te upoznao njegovu familiju. Sve skupa ih je pozvao u goste preko vikenda.
Punac je sjedio na verandi, kada mu je uzbuđenim glasom saopćio da će imati goste i tko su. Iako je još bio utučen zbog nedavne smrti svoje žene, stari Mut’am se razvedrio.
– Drago mi je, čovjeku prijatelja nikad previše. Da samo znaš koliko mi nedostaje moj Ubejd. – dodao je sjetno.

– Pa, reci mi koliko ima da ste ovdje, ima li kakvih problema? – pitao je musafira po upoznavanju.
Emir, izuzetno srdačan čovjek priznao mu je da ih je bilo na početku. Ponajprije zbog nepoznavanja jezika, sredine, ljudi, ali..
– Moralo se izdržati, nije bilo povratka. Sve što sam imao, prodao sam, osim jednog dobrog komada zemlje, kako bih se opremio za putovanje, a i da se ima za novi početak.  Ljudi su mi govorili da sam lud, jer sam nesumnjivo bio jedan od veoma rijetki koji se u tom vremenu odlučio na prekooceansko preseljenje. Veliki je to izazov i rizik kojeg se čovjek prihvati pod pritiskom.
– Jesi li požalio?
– Dugoročno gldano, nisam. Ima raznih mogućnosti, samo da je zdravlja.
Slušajući ga, stari Mut’am se prisjećao svoga dolaska, usamljenosti, i nesigurnosti. «E koja su to bila prgava vremena…» mislio je promatrajuću raspoložena lica svojih ukućana i musafira. Bilo im je malo dana pa su, pospremivši djecu na spavanje, nastavili druženje do duboko u noć. Ista generacija, a različita životna iskustva nudile su mnogo tema za razgovor. Tako je otpočelo njihovo prijateljstvo kojeg je vrijeme produbljivalo i jačalo u njihovim njedrima.  
A koliko može biti prostrana ljudska duša pokazala je Aiša, kada je potajno, a u dogovoru sa Emirom, organizirala dolazak Farukovog brata Ismeta. Radili su to u velikoj tajnosti, da bi iznenađenje bilo potpuno. Bajram l962 god, ostao je duboko urezan u Farukovo pamćenje.
Znala je Aiša da mu na taj dan ne može darovati ljepšeg poklona od toga. Jer iako se Faruk trudio skriti duševni nemir, njoj nije promakla njegova povremena utučenost, posebno u blagdanskim danima. Danima kada se emocije otimaju i odjezde u susret dragim osobama. Daleko je bio od toga da može zagrliti svoje bližnje i otići do mezarja svojih roditelja. Teško je zatomiti ta sjećanja, jednostavno navru i preplave sjetnu dušu. Na ulici, polju, u tišini toplog doma, Sunce i Mjesec ne hoteći podsjećaju na iskon i pređeni put, a time i na Bosnu, zemlju njegovih predaka koju je onomad u buntu ostavio, pa možda i iznevjerio.
Njegova vjerna druga ga je tješila. Ona je imala majku i oca koji su je svakodnevno okruživali svojom pažnjom, dijeleći s njom sve radosti pa i brige kad ih je bilo. Zato je iskreno suosjećala s Farukom, kao i njeni roditelji. Majka joj je bila katolkinja, ali je vjeru svoga muža poštovala koliko i svoju, svjesna kako je Bog samo jedan bez obzira kako Ga ljudi zazivali. Govorila je;
– Svi smo mi pred Boga jednaki, a podjele su nametnute. Svaka vjera počiva u unutrašnjosti samog čovjeka i uznosi ga iznad spiritualne praznine, spočitavajući da se ljudi cijene ili osuđuju po djelima a ne po pripadnosti bilo koje vrste. Ja ovaj Svijet vidim kao neistraženu prašumu. I nema toga čovjeka koji se neće u njoj zagubiti, ako je bez kompasa i ne zna kamo ide, nema cilja. Za mene je vjera kompas, a cilj Kraljevstvo Božije, ili Onaj svijet,  pa tko god u tom pravcu ide dobrodošao je moj suputnik. Staza je više, ali na kraju svi vode do groba, do Milostivog Boga..
Bajram l962-e godine. Oko podneva čulo se kucanje na ulaznim vratima. Faruk je ustao i otišao provjeriti tko je. Aiša je brzo pošla za njim jer nikako nije htjela propustiti taj moment kad Faruk ugleda svoga brata. Ugledavši Emira Faruk mu se srdačno obratio:
– E svaka čast dragi dostu, uistinu si uranio. Vidim i doveo si mi nekoga.
Čovjek što je pognuto skidao cipele uspravio se i prišao korak bliže.
– O Svemogući Bože! – uzviknuo je Faruk
– Pa ovo je moj brat Ismet. Aiša dođi..,vidi..a ne može biti – govorio je isprekidano grleći svoga rođenog.
U cijeloj Virginiji tog jutra nije bilo sretnijeg čovjeka. Suze radosnice gušile su riječi, svi su stajali oko njih dvojice, a oni nikako da se odlijepe jedan od drugoga. – Kako je to moguće – ponavljao je Faruk.
Napokon su ušli u veliki salon i posjedali. U predsoblju kuće ostadoše eha ushićenosti i komadići nostalgije, smrvljeni bratskim zagrljajem. Samo ih je jednom posjetio o ovo godina, i to kad je majka bila na samrti. Zabavljen poslom, a i ta pusta daljina odgađali su njegov ponovni posjet.
– Rođeni moj, pa što mi nisi javio da dolaziš? Poslao bih ti za trošak.
Ismet se osmjehnuo i rekao:
– Žarko sam želio doći i vidjeti tvoju familiju, tebe, ali nikad ne bih uspio da ne bude upornosti i velikodušnosti tvoje žene. Sve je to ona isplanirala i uredila kako bih nas na ovaj dan sastavila. Samo Bog zna kolika je veličina ovog njenoga dobrog djela.
Faruk se zagledao u svoju dragu ženu, a ona je otpočela kazivati kako je to sve izvela topeći se od zadovoljstva. Njegov pogled pun ljubavi i zahvalnosti bio joj je i više nego li dovoljna nagrada.
U narednim danima davala je sve od sebe kako bi boravak tog dragog gosta u njihovom domu ostao njemu nezaboravan. Odlazili su u posjete, kupovinu, izlete… Naravno, Ismet je bio impresioniran bratovim uspjehom.
– Znaš buraz, komu god budem u Bosni pričao, neće vjerovati. Je li ti bilo teško, ipak je ovo tuđina?
– Tako mi Dina kojeg uvijek nosim u srcu, ne mogu se požaliti. Mislim kako sam miljenik sudbine i Onoga koji s njom upravlja. U tiha povečerja  često projašem ovim poljanama i tada osjećam kako nisam sam. Ogromna je moja zahvalnost Svemogućem, čudni su Njegovi putovi. Kad sam prije nepunih četrnaest godina pošao ovamo, nisam ni slutio da bi moglo biti ovako. On ponajbolje zna da li sam dobro postupio. Utješe me Njegove riječi: «Svijet je moj i sve što je na njemu, i gdje god da je moj vjerni rob, Ja sam uz njega.»
Lagao bih kada bih ti rekao da mi moja Bosna ne nedostaje. Još mi tu negdje u prsima čuči miris bosanskih avlija i dozrelih dunja iz majčine sahare. Sve ga se prisjetim.., dobrog i lošega, našeg teškog odrastanja rata i borbe za koricu kruha.
Vidiš, ovdje se radi drugačije. Kao da vrijeme brže promiče i pokreće ljude naprijed. Čuvši riječi predsjednika, gosp. Eisenhovera, kad je jedne prilike rekao: «Naš ustav i vladavina nemaju nikakva smisla ako se ne temelje na vjeri, nije važno kojoj», ponada se kao i milioni drugih doseljenika kako ovdje ima valjanog života za sve, bez obzira od kuda došli i komu pripadali. Jer kako reče jedan naš znalac, gospodin Clark: «Nije nevolja u različitosti nacija ove naše prostrane zemlje, već u malograđanskom konformizmu i odbjegloj uljuđenosti pojedini skupina njenog društva.»
Kao stranca uistinu me pratila sreća, naišao sam na ove drage ljude.
– Je li istina ono što priča Stipe o tvom prvom zaposlenju, ha, ha..
– Ma tako nekako je bilo – odgovorio je Faruk smijući se.
– Šaljivčina je taj Stipe.
– Da, i ljudina, sve vrijeme se posjećujemo. Uistinu mi je drag..
Dva mjeseca su brzo prošla, i rastanak je bio neizbježan. Djeca su se bila toliko navikla na njegovu prisutnost, da su ga dugo spominjali poslije njegova odlaska. Ali što se moglo? Svatko se morao vratiti u svoju kolotečinu življenja, uz obećanje na rastanku kako će se uz Božju pomoć ponovo vidjeti.
Godine l969-e umro je Mut’am doživjevši duboku starost . Skoro pa dvadeset godina, bio je sveprisutan u Farukovu životu, dijeleći kako je najbolje umio s njima svoj život. Razumna duša do samoga kraja ostala je vjerna Bogu i osobama koje je volio.

Početkom ljeta l972-e godine Faruk i Aiša su razmišljali kako je krajnje vrijeme da djeca upoznaju očevu postojbinu i cijelu rodbinu. O rodnoj Virginiji znali su puno, što je razumljivo i pohvalno, a o zemlji divljih brežuljaka tek ponešto. Bili su svi veoma uzbuđeni.. Napokon će vidjeti zemlju iz očevog sjećanja. Ne jednom, kazivao im je pojedinosti o roditeljima, svome djetinjstvu, o udolini koju su prekrivale tratinčice i maslačci, po čijim su cvjetovima leptiri žutih i plavkasti krila plesali svoj ljubavni ples. O potoku na kojem se ljeti brčkao, ili ga preskakivao s ostalim dečkićima iz komšiluka. A onda je došao rat i sve prekinuo: djetinjstvo, radost, smijeh…
Tratinčice su uvele, leptiri iščezli, a dječaci preko noći postali odrasli i malo kasnije ratnici. Samo je potok ostao dosljedan sebi, i dalje je tekao prema svome utoku, žuboreći o gladi, strahu, smrti.. Tu bi bio kraj priče, očev glas bi zadrhtao i utihnuo. Haris i Selma su znali, pričala im je majka da je tada njihov otac bio ranjen u nogu i dušu gledajući patnje svojih sunarodnjaka, komšija, poznanika, suboraca… Fašističke horde su žarila i rušile, ostavljajući iza sebe pustoš u zemlji i ruine od ljudskih života.
Bili su spremni za dugo putovanje koje će dvoje tinejdžera doživjeti kao pustolovinu. Oveći ruksak na leđima te još jedna torba u rukama, i nisu neka teška prtljaga. Lako će je prenositi iz autobusa do aviona i vlaka.
U Zagrebu ih je dočekao Emirov rođak Esad, vješti trgovac koji im je uz prethodan dogovor pribavio auto, i uvelike olakšao njihovo daljnje putovanje. S obzirom da je Faruk imao u planu silne obilaske rodbine i poznanika, uistinu će im dobro doći, a po povratku nazad u Ameriku Esad će ga prodati kao i što ga je kupio. Korist će biti obostrana. Pošto su se kod njega malo odmorili i osvježili krenuli su dalje, ne zaustavljajući se do Bosanske Otoke.
Farukovo srce brže je zakucalo kad su se spuštali niz brigovske strane, koje mu se ne učiniše onako strme kao prije. Na velikoj uzvisini je zastao i pomno se zagledao u zidine starog srednjovjekovnog bužimskog grada, sazdanog u dvanaestom stoljeću. Historija kaže na granici dvaju carstava, austrougarskog i turskog. Još uvijek je postojano čučao na usedlini kose pored Stražbenice. Potamnjele zidine tako su uporno prkosile vremenu i zaboravu. Sjetio se kako je jednom s ocem bio gore unutar tih zidina, vidio staru drvenu džamiju, kao takvu najstariju na Balkanu, i pio hladne vode s takozvane Hudut česme. Starije od grada bijaše još samo želje krajišnika da opstanu na ovim prostorima. Kad bi samo mogle progovoriti, puno bi više od bliske historije kazale o tajnama prohujale vremešnosti, i o silinama bolnih udara po gradskom i krajiškom bitku, ,…
– Djeco moja, u ovim zidinama nesmetano drijema povijest samog grada i ovoga kraja. Pričat’ ću vam i o tomu..
Prašnjavom cestom napokon su stigli do Bužima, male kasabe smještene u uvali podno okolnih brda. Stara mu se «Pleska» i nije puno promijenila. Kao da je vrijeme tu malo zastalo čuvajući originalnost njegova sjećanja. Još uvijek je tu stajala ona ista zgrada pošte, do nje gradska kafana i preko puta dobra stara džamija. Dalje niz kuća, nekoliko trgovina mješovite robe, mostić preko Rječice, voćarna, pokoja zanatska radnja do puteljka za Buniće i Bajriće, i dalje niz cestu do bužimskog Doma zdravlja na ulazu u Nanića dolinu. Ali prije nego li je nastavio tom cestom koja se preko Varaške Rijeke, Vrnogača, Cazina i Velike Kladuše gubila u pravcu Karlovca, zaustavio je ladu kod bužimskog mlina. Dok su djeca i Aiša promatrali taj skromni ali korisni izum, Faruk se zagledao niz put što se propinjao do Mrazovca. I sasvim neprimjetno se nasmiješio sjetivši se svoga prvog ašika na takozvanom «Isinom brodu», gdje se pralo rublje i pojili hajvani mrazovačkih Šahina. U sred dana bilo je neizvedivo neprimjetno doći do bunara ili ašikhana, jer se gazilo stazom preko mnogih bara koje su se vidjele s prozora. Ali zato je noć bila pomoć. Momci su bili zahvalni Mjesecu jer su na njegovoj mjesečini mogli donekle vidjeti lice ljubljene, dok im se smiješila s prozora. Sve je to tamo iza onih par Ćohića kuća, u kotlini ispod šume Osoja, Šekića strana, brda Sićava i padina od Biljega, gdje čame minuli vjekovi uvaljani u brdoviti reljef i sudbinu ljudi. Pa i taj ašik tek stasala mladića željna pogleda djevojačkog oka.
Samo da ode iza krivine i popne se uz puteljak do Aličića, vidio bi mali mekteb* na zaravni, i tri puteljka što vode namjernike u tri smjera. Jedan do Šahinkog plemena, kako je govorio stari rahmetli Salko, drugi pored kuća najstarijeg žitelja sela, dida Sulje i njegovih sinova do Dizdarevića, Suljadžića i drugih sela, a treći se spuštao do Mašina, Zaradostava… Mnogo je, mnogo je tih sela, što poput rukavaca jedne rijeke imaše samo jedan utok kod Bužima. Čuo je on dok je bio u ratu i kasnije  od rođaka i poznanika koji su tražili posao u nekim gradićima oko Une, kako su Krajišnici zaguljeni i sirovi ljudi. Većinom su to govorili malograđani, tašti nazovi intelektualci, koji se umisliše kako su gospoda, koja ima pravo druge omalovažavati i osuđivati.  Ljuta Krajina je s pravom bila ljuta, nije bila toliko zapadna koliko zaboravljana kada se driješila zajednička državna kesa, pa ljudi bijaše kao i surova stvarnost u kojoj egzistiraše.
Da, i Faruk se je kao takve sjećao pogledajući sve one mnogobrojne brežuljke, šume, doline i razbacane zaseoke. Ta krajiška zbilja bila je nekako zasićena težaklukom, oskudnošću, ne stvaralaštvom, društvenom nesolidarnošću.. Pa svejedno živjelo se, i snagom duha slijedio pulsirajući značaj samog ljudskog bivstvovanja, razasutom diljem zemaljske kugle.
Strpljivost i tvrdoglavost prožimala je naravni odnos koji je davno uspostavljen između Krajišnika i okolne prirode. Ljuti u boju, predani u vjeri i divlji u ljubavi, pa ipak, bili su to skromni i dobroćudni ljudi . Obazirući se oko sebe srdačno ih je pozdravljao, kao i sve te pomalo divlje ljepote svoga rodnog kraja, koje su odisale svojinom i izazovom.  Aišu je najviše fascinirala srdačnost i gostoprimstvo, kamo god su navratili dočekao ih je široki osmjeh s preplanulih lica. Na njen upit zašto je ovaj kraj tako pasivan i nerazvijen u infrastrukturi, industriji, školstvu.., Faruk je duboko uzdahnuo prije nego joj je odgovorio:
– Vidiš Aiša, Krajina je kao slijepo crijevo u ovoj državi. Uvijek je po potrebi bila iskorištavana, a poslije postignutog cilja zapostavljana. O krajiškom nezadovoljstvu svjedoči i Cazinska buna do koje je došlo l95o-e godine. O njoj se danas ne progovara ali se pamti. Tada je vojska korištena za represiju u slamanju pobune, kao i vlast bila je  centralizirana, jer nadzor nad njom nije bio djeljiv između federalnih jedinica. Nisam dovoljno upoznat kakvo je današnje stanje, ali koliko primjećujem i nije se bog što napredovalo. Istina, svako društvo mora se nekako organizirati, valjano urediti, ali ako sistem bezobrazno privilegira pojedinca, skupinu pa i narod, a druge u većoj ili manjoj mjeri diskriminira, tu nema društvenog prosperiteta. Jer što znači vlast ako je sama sebi svrha, ako se u tom uređenom društveno-ljudskom pčelinjaku množe trutovi i proždiru sve, pa i trudbenike, radoholičare čija snaga sve i pokreće. 
Sada se više nego ikad prije divim svojim krajišnicima koji su govorili:
«Kriva kičma ili kriva duša», pa odlučivši se za ono prvo, poturiše svoja pleća štiteći ono što ne truhne, i prepuštajući slabima druženje s njihovim bolesnim iluzijama. Kakve god da jesu one će ih nadživjeti. Kakvi vladari, takvi i samari, živ čovjek sve izdrži na ovaj ili onaj način.
Takva je sudbina ove moje Bosne, koju su mnogi potkradali, sjeckali i svojatali. Ali njena krvava prošlost jest ujedno i njen obelisk sazdan od kostiju najodanijih bosanskih sinova, na kojemu piše:                                            
«Pripadam samo njima, Bosancima!»

Prvi mjesec njihova posjeta bližio se kraju. Donekle svikla na bosanske krajobraze i tiha povečerja djeca su sve više uživala. Kod tetke Timke u Bos. Novom su se najduže zadržali. Nešto zbog blizine rijeke Une kamo su odlazili plandovati, a ponajviše zbog njene djece koja su otprilike bili njihovi parnjaci. I dok su odrasli pričali o životnim prilikama i minulim događajima, mladost kao mladost, iznalazila je radost u svim momentima. Bez obzira na različitosti u kojima su rođeni i odrastali uočavali su niti koje su ih spajale, teme i dileme o kojima su mogli raspravljati. Mnogo toga lijepoga su proživjeli, a što će ih dugo podsjećati na ove dane i ove drage ljude. Dok su se spremali za povratak Haris im je čvrsto obećao da ih nikad neće zaboraviti i da će ih što češće posjećivati.

Po povratku u Ameriku dugo su prepričavali sve doživljaje. Selma više od Harisa. Po prirodi samozatajan uvijek je radije slušao nego pričao. Bio je omiljen u sredini i školi. Selma je više puta govorila kako je on sanjar, pogotovo kad je odbijao pratiti neku od njenih prijateljica u kino ili na zabavu.
– Mama, njemu se niti jedna ne sviđa, što si on umišlja? – govorila je razdraženo.
– Prekini sestrice, ne ćeš mi ti tražiti djevojku i birati društvo.
– Dosta djeco! – prekidala je majka njihove tinejdžerske svađe. Ali i poslije tih «ludih godina», Selmina razmaženost ga je mogla iznervirati
On je po mnogo čemu bio poseban. Dosljedan, pronicljiv, marljiv i nenametljiv. Tamnoput, visok i skladne tjelesne građe mamio je radoznale djevojačke poglede. A crna kovrčava kosa davala je njegovom lijepom licu posebnu draž. Slušajući svoje kolege u školi kako frustrirano pričaju o raznim problemima unutar familije, shvatio je kako je njegovo rođenje željena posljedica jedne lijepe i zdrave ljubavne veze. Zaista se mogao ponositi svojim roditeljima. I tada, nakon više od dvadeset godina njihova braka mogao je osjetiti nježnost u majčinu glasu dok je razgovarala s ocem. I obrnuto. Nikad ih nije čuo da se svađaju. Selma se jednom neukusno našalila, kada je pričala o bijegu njene kolegice od kuće, rekavši:
– Kako uzbudljivo, kod nas je sve super i dosadno – pa kada je vidjela zgrožene poglede prisutnih, brzo se popravila:
– ma dajte, samo sam se šalila..
Kao i svi devetnaestogodišnjaci imao je bezazlene ljubavne vezice. Iako naočit i veoma drag nije volio očijukati s curama. Nije bio zaljubljive prirode. Prema svim kolegicama iz škole, bio je ljubazan i učtiv. Ponekad izašao s nekom u kino, i ništa više. A onda je susreo Saru. Lijepa brineta atraktivna izgleda, a koja je umjela zaokupiti njegovu pažnju. Pa opet, nije mislio kako bez nje ne bi mogao živjeti. Hodali su već osam mjeseci. Bila je jedinica dobrostojećih roditelja. Naučena da uvijek sve bude po njenom, teško je potiskivala svoju nametljivost i posesivnost, osobine koje su Harisa često ljutile..
– Možeš sugerirati, ali ne i odlučivati u moje ime. Jednom kad i ako se vjenčamo, neće biti tvoje i moje, već naše, niti ti i ja, već mi. Drugačije ne može.
Sara bi se malo durila, promislila i ne želeći ga izgubiti, ljupko se ispričala. Imponiralo joj je što su joj sve kolegice zavidjele. Tako je došlo vrijeme kada se počelo razgovarati i o zarukama..

Prošle su tri godine od njihova posjeta Bosni. Ali sjećanja na nju su živjela, uvijek iznova obnavljana pristiglim pismima.
– Hari, dobio si pismo od Enesa! – vikala je Selma tog julskog dana .
– Molim te, donesi ga gore!
– Hoću ako ćeš me večeras voziti na zabavu u grad.
– Važi – odgovorio joj je i ona je već bila pored njega.
Haris je otvorio pismo i počeo čitati. Već u prvim redcima Enes ga je obavještavao o svojoj skorašnjoj ženidbi i kako bih volio da i oni prisustvuju tom za njega najvažnijem događaju.
– Želim da mi budeš vjenčani svjedok, zato ti pišem unaprijed da stigneš razmisliti i blagovremeno mi odgovoriti..
Istu večer Haris je pročitao pismo pred ukućanima i pitao za njihovo mišljenje.
– Žao mi je što ne mogu ići – odmah se požalila Selma, jer je bila tek počela raditi.
– Imaš pravo kćeri, ne možemo ni mi, majka vam se još nije posve oporavila od bolesti. A ti Hari ako želiš, idi, ništa te ne preči – predložio je Faruk .
– Da sine, idi, ne sumnjam da ćeš se lijepo zabaviti.
Sedam dana pred polazak dok su Faruk i Emir razgovarali u vezi puta i auta, kojeg će opet pribaviti Emirov rođak u Zagrebu, Ado se oduševljeno zahvaljivao što su omogućili i njenu da po prvi put ode u Bosnu. Faruk i Emir skoro da su im zavidjeli.
A taj Ado bio je rođeni avanturista, puta i zabave mu nikad nije bilo dosta. Njegov temperament je već bio na glasu.
– Ah, što mogu kad me takvog majka rodila – govorio je Faruku opravdavajući svoj nemirni duh, kojeg ne ukroti ni besjeda ni batina.
– Koliko će te ostati? – pitao je Emir.
– Oče, ti stari lovac pa da takvo što pitaš. S «čekom» se nikad ne zna.
– O čemu on to priča  – pitao je Faruk.
– Rekao mi je kako će tamo naći curu i oženiti je. Drobi bez veze, tja.. on i ženidba, čini mi se nespojivim…
– Ne bi mene to ništa začudilo – primijetio je Faruk, a Emir se zamislio i rekao:
– U povjerenju, i babo mu je takav bio, i sam sebi krao ženu. Svejedno mi je, vala neka se i oženi, možda se malo smiri.
Napokon su sve pripreme bile gotove, rute puta ucrtane i karte u džepu. Što je za ovakva dva mladića bio tako daleki put? Divan doživljaj kojeg će se sjećati svake jeseni, kad priroda presvlači svoje ruho.
Dogovorili su se kad tamo stignu, prvo vjenčanje, a poslije obilazak cijele rodbine. Roditeljima su priprijetili da ne šalju nikakve milošte jer će ih oni usput sve pogubiti. 
– Najbolje novac pa neka oni sebi kupe što im je volja i potreba – rekli su a roditelji se složili.

Te 1975-e godine osvanuo je vedar dan. Jutro prohladno i svježe, baš kakvo i treba biti u to doba godine. Jesen je razlila svoje boje i obilježja, požurujući ljude da obave uobičajene jesenske poslove. Šuškale su stabljike, dok su vješte ruke berača trgale dozrele klipove kukuruza. Biće perušača, doći će djevojke u pratnji roditelja ili brata, i momci, posjedati oko hrpe, malo zapjevati, popričati i poslije perušanja poigrati. Iako su po cijeli dan radili, neće im to teško pasti, jer sve su to sitne radosti koje su kod mladih uvećavale elan, a kod starijih jačale osjećaj zajedništva. Danas kod jednih, sutra kod drugih i tako sve redom, uzajmi pa vrati. Po pet-šest, deset pa i više radnika u polju ili njivi, i sve uz priču bez pretjerane hiće, a vidni rezultati. Radilo se i u tvornicama, poduzećima.., šihte prva druga, pa opet u svoju bašču, ili gajret rođaku, prijatelju i komšiji. Bili su to adeti koje je blagoslovio Plemeniti Rabb, jer čovjek je najprječi, njegov život najvredniji, a lijepi međuljudski odnosi najjači fundamenti ljudskih zajednica.
U kući Enesovih bilo je neuobičajeno stanje, radosni su dočekali goste.
– Sa mnom je došao i jedan moj prijatelj.
– Ako, brate moj, hodite – radosno ih je pozivao Enes.
– Ljepoto tetkina, kako ste putovali, sigurno ste umorni i gladni – pitala je tetka Timka brišući suze krajičkom šamijice, te nastavila:
– Drago moje, kako sam se samo sviju poželjela. Kako mi je brat i snaha, što i Selma nije došla?
– Puno vas sve pozdravljaju, žao im je što nisu mogli doći. Sve ti objašnjavaju u ovomu pismu – rekao je pružajući tetki oveću omotnicu.
Otvorivši je još istu večer tetka se zaprepastila, novac koji su poslali bio je dostatan za opremanje i dvije svadbe. Za cijelog svoga života neće im se moći zahvaliti na njihovoj velikodušnosti. Sviju se oni sjete kad osvane bajram i poklonom ne samo da obvesele, već i olakšaju.                                                                                                                                    
Narednih dana u kući je vladala prava strka, valjalo je sve pripremiti za Enesovu ženidbu. Adu je naravno to sve veoma zabavljalo. Brzo je upoznao sve u komšiluku, ponajprije mlade komšinice. Toga popodneva interesiralo ga je sljedeće:
– Eni, ne razumijem, po mladu ideš noćas a vjenčanje je sutra. Kako to?
– Moja buduća supruga nema roditelje. Otac joj je umro prije devet mjeseci, a majka prije nego li sam je upoznao. S obzirom na okolnosti, dogovorili smo ovako. Dočekati će nas, i predati mi je amidža njene prijateljice s kojom se ona klete. Sve u tišini…
– Što ti to znači, «s kojom se ona klete»?
To se samo tako kaže. Ona je osoba koju moja buduća supruga, Kija voli najviše na svijetu, nadam se dok mene nije upoznala. Zvuči blesavo kad kažem da sam na nju bio ljubomoran sve dok je nisam upoznao. A onda sam shvatio… Njena divna pojava, blagi govor, blistavo lice, nježne kretnje.., nevjerojatno.
– Čekaj čovječe, govoriš o njoj kao da je nadnaravna – dobacio je Ado.
– Na jedan poseban način i jeste, drugačija je.. Zaljubiti se u nju, znači biti izgubljen. Nitko puta do njenog srca ne zna. Bogatstvo su joj pod noge prostirali, i pred njom klečali proseći njenu ruku, ali je ona nikomu ne ispruži. Ni traga od oholosti, uobraženosti ili gizdavosti, iako joj se ljepota ne da opisati. Takva je ona, ta Kijina prijateljica…
-O, baš bi je volio upoznati, a ti Hari?
Haris je slušao Enesovo kazivanje na oko zabavljen nekim poslom, i na Adijev upit samo je slegnuo ramenima.
– A da, zaboravio sam tvoju brinetu, ha, ha.., uskoro su zaruke – govorio je Enesu.
– Čestitam, ništa mi ne govoriš..
– Pusti njega i njegova nagađanja – negodovao je Haris.

Napokon su krenuli po nevjestu. Enes, amidža Idris, Adila i naravno Ado, ma gdje bi bez njega. Cijelim putem ih je zasmijavao do suza. Kad su se približili mladenkinoj kući Idris ga je upozorio:
– Sad se malo uozbilji, jer ovi što nas dočekuju nemaju razlog za veselje kao mi.
– Dobro, imat ću to na pameti – obećao je i umuknuo. Ne zadugo..
– Eni, nisi nam rekao kako si je upoznao, i kako znaš da je ona prava?
Ja se svake brzo zasitim. Jednom sam upitao svoju majku kako je mogla biti tolike godine uz jednog čovjeka, moga oca, nije li to dosadno? A ona mi je rekla da sam mangup, i da se pod hitno moram uozbiljiti.
– Dobro ti je rekla – složio se Haris a drugi su se smijali, jer samo je on mogao postaviti majci takvo pitanje.                                                                                               
– E mladiću svašta sam čuo, ali ovo nisam. Ona koja tebe ukroti zaslužit će orden.
– Ne znam je li se takva rodila – pitao se Haris vrteći glavom.
– Jeste, jeste, ne znate vi mnogo o ženama. Ima ih nježne i pitome kao janjad, a Boga mi i divlje kao lavice. Uhvate pa ne popuštaju, a što je još čudnije s time se pomiriš.
– Idrise, koliko si se puta ti ženio? – pitao je Ado.
– Dobro probrao i dvaput.
– Aha, ipak si promijenio. Zašto?
– Lako je promijeniti kad ne valja. Leži a reži, vazda nešto traži, a ništa ne nudi. Život je moj mladiću kratak i većinom težak. Pa ako ne nađeš vjernu i vrijednu drugu koja će te ispomoći svojom pažnjom i radom, nikad nećeš na zelenu granu. Dragi moji, dobra žena s mužem dijeli sve: brigu, radost, tugu, misli.. Kad splasne prvotna žestoka strast ostaje ono trajno, iskrena ljubav:  koje prežive svaku kušnju. Sedam godina radim u Austriji. Susretao sam razne žene ali majku svoje djece, ne bih ni za jednu mijenjao. Čovjek bi morao biti proklet, lud ili krajnje bezobrazan, ako bi volio i bio voljen, a ženu iskoristio i odbacio. Razumiješ li što ti hoću reći?
– Pokušavam, mnogo si mi toga napričao, moram promisliti.
– I trebaš, brak je svetinja, zaseban kutak u vremenu i prostoru koji je čovjeku nužnost i dužnost.
Uskim puteljkom što se od glavne ceste penjao uz kratku uzbrdicu stigli su do Rukijine roditeljske kuće, oko koje se ovila spokojna tišina začinjena svježinom pristigle noći. Avlijski prostor obasjavalo je vanjsko svjetlo, a ulazna vrata su bila širom otvorena. Iako je Enes u posljednje pola godine često tu dolazio, po prvi put je kroz ta vrata ulazio.  Domaćini su ih uljudno dočekali i ugostili. Posluživala ih je Esma, dok se Kija  spremala u drugoj sobi. Primijetivši kako Haris zapinje u izgovoru neki naših riječi, Muhamed je upitao:
– Enese, a tko ti je ovaj mladić?
– On je sin moga dajdže Faruka. Rodio se i živi u Americi, ali je došao podijeliti s nama radost na sutrašnji dan.
– Lijepo Boga mi…Nego, htio sam ti nešto reći, prije nego li povedeš ovo naše čeljade. Prvo, nemoj je iznevjeriti pa da gorko požalim što ti je dadoh svojom rukom. Čestita je to djevojka i ovih posljednjih godina nije joj bilo nimalo lahko. Od sveg srca želim da bude sretna. I samo da znaš, u moju kuću ste uvijek dobrodošli.
– Muhamede, svega sam svjestan i obećavam ti ovdje pred svima, da nećeš požaliti – odlučno je rekao. Još je nešto htio dodati ali ga je Esma pozvala i odvela do Kije.
– Jesi li spremna pa da krećemo? – pitao je ugledavši svoju nevjestu.
– Nestrpljiv hm, kad li će tek svanuti? – našalila se Alma.
Vidjevši u njenim očima suze, pokušao ju je utješiti.
– Hej svjedokinjo naše ljubavi, vodim je na vjenčanje a ne na vješanje. Čemu suze, pogledaj moju Kiju kako je ushićena, blista.., a da me nije nagovorila na vjenčanje, pukla bi od tuge.
– Bude li baš tako, ne sjećam se. Ali kako god, želim vam svu sreću ovoga svijeta.
– Tebi i tvome amidži puno dugujem. Iskreno se nadam da ću i ja jednog dana biti svjedokom tvoje sreće. Zaista je zaslužuješ.
– Ako Bog da, hvala ti –  rekla je opraštajući se od njih tu u sobi. Nije željela da je itko vidi onako uplakanu.
Dok su izlazili iz kuće promatrala ih je iza zavjesa. Vidjela je komešanja i čula smijeh. Bili su veseli a ona pomalo tužna, jer je ta zajednička sreća drugih nenamjerno podsjećala na njenu usamljenost. Vrativši se u kuću Muhamed im je blago zapovjedio:
– Hajdete ljepotice moje to malo poradite pa da idemo kući. Valja se odmoriti i pripremiti za sutra.
– Što ste se onoliko smijali? – pitala je Alma svoju rodicu.
– Jedno je bilo viška, pa su onog plavca htjeli smjestiti u prtljažnik. Ali on se nije dao – odgovorila je Esma. Alma se malo osmjehnula.
U suprotnom pravcu putanje vodili su se drugi razgovori. Ado se tužio Idrisu:
– Vidiš  Idrise, opet me Haris prešao. Reče, ti vozi tamo a ja ću nazad, lukavac jedan. Sreća što smo svi ovako tanahni, inače bih baš i završio gdje i prtljaga.
– Ha, ha, ma to je zakratko, nego tko će od vas dvojice noćas stražariti – pitao je Idris pogledajući ih značajno.
– Čuj stražariti, a zašto? –  Ado se nagnuo naprijed da bolje čuje.
– Paziti na mladu, sutra je vjenčanje, a do tada mladoženja mora na distancu.
– O, nisam znao da to tako ide. Ali, ako se mora evo ja ću, Harisu se ne može vjerovati. Kijo, noćas se ništa ne brigaj, ne ispuštam ga iz vida…Nego, lijepo nas posluži ona tvoja divna Alma. Gledajući u nju toliko sam pojeo onog slatka, da me sada boli stomak.
Svi su se nasmijali a Kija je progovorila po prvi put od kad su krenuli:
– Nije to bila Alma, već njena rodica Esma.
– Eh, a ja mislio.., zaista je ovdje puno lijepih djevojaka.
– Sve su tvoje mladiću dok te jedna ne zgrabi, a onda zbogom ašiku i ludovanju – govorio mu je Idris namigujući Harisu. ..
Naravno, od spavanja te noći nije bilo ništa. Veselje je otpočelo istoga časa kad su ušli u avliju. Odjednom se slio cio komšiluk, pjevalo se, igralo, veselilo… Haris je stajao pored mladenaca, a Ado, a on je morao u svemu učestvovati.
Sutradan, dok su se odijevali i uređivali iz sobe je odjekivao je smijeh. Nisu ni primijetili dolazak počasnih gostiju. Kad su napokon izašli iz momačkih odaja, Enes je ugledao Muhameda.
– Kad ste stigli, oče zašto mi niste javili? – pitao je.
– Sad ti momče imaš prječeg posla nego sa mnom sjediti – smirivao ga je Muhamed.
– A gdje su djevojke? – pitao je Enes osvrćući se.
– Tamo, gdje ti ne smiješ ući – odgovorio mu je Muhamed.
A one su skupa sa Adilom spremale mladu, dajući sve od sebe kako bi taj dan izgledala posebno. Njih trojica su izašli van i stali ispred prozora s kojeg će im Adila javiti da je sve spremno. U očekivanju tog znaka Enes se stalno okretao. Haris mu je u šali predložio da zamjene mjesta, jer će ukliještiti vrat, a u nezgodan čas. Smijući se povlačio ga je na svoju stranu, a onda umuknuo i uozbiljio se.
– Što ti je, što odjednom zanijemi? – čudio se Enes.
– Ah, kakve li ljepote, mili Bože – poluglasno je rekao Haris.
– Hej, o čemu ti govoriš?
– Je li to ta..? – pitao je uprta pogleda u prozor.
– Ma koja, odapni već jednom!?
– Djevojka o kojoj si nam pričao…
– Ah, ta, Alma.. ha, ha, ha…smijući se mahnuo joj je. Nije ih vidjela.
Kada su napokon izašle, Enes je načinio raspored.                                                                                                                                                                                       
– Znači ovako, mladenci, svjedoci i Adila u jedno auto, a ti Ado..
– Znam, opet sam višak. Nema veze, ja ću sa Alminim amidžom, možda ga uspijem nagovoriti da joj progovori koju lijepu riječ za mene.
– Nepopravljiv si, želimo ti sreću… –  zezali su ga.
Kija je izgledala prekrasno, Enes također, a sve zahvaljujući dajdži i ujni, jer su oni izrazili svoju želju da Haris kupi svadbene odore mladencima. O toj svadbi se dugo pripovijedalo.
Međutim, ono što je najviše plijenilo Harisov pogled bila je ona. U dugoj haljini boje dozrelih maslina, izgledala je poput ljepotice koja se upravo išetala iz priče «hiljadu i jedna noć.»
– Nisi mi rekao da je i ona vaš svjedok pred matičarom. – šapnuo je Enesu.
– Sve najbolje i najljepše. Tebe sam izabrao ja, a nju Kija. Samo, ako budeš stalno pogledao u to ogledalce, a ne kamo voziš, završit’ ću u nekom jarku a ne u Kijinom zagrljaju.
– A što su sve u dugačkom, je li to običaj?
– Pa moglo bi se reći. Kada se vratimo iz općine kući vjenčat ćemo se i šerijatski. Muhamed će biti svjedok s Kijine strane, a ti s moje. Takav je red. Toliko sam se ovih dana spetljao da sam ti to zaboravio reći i objasniti.
– Priznam, pun si iznenađenja, nadam se da ću se snaći.
Nego što, kada se završilo sa samim činom i šerijatskog vjenčanja, otpočelo je svadbeno slavlje. Haris je sjedio pored mladenaca i razgovarajući Enesom s vremena na vrijeme bacao pogled ka čudesno očaravajućoj ljepoti djevojke. Očaravajućoj, jer nije mogao prestati, radoznalost je bivala sve veća, ushićenija, sve smjelije se zalijetala u osebujnost čari predivnog bića.. A onda kad se najmanje nadao, ona mu je uzvratila pogled popraćen onim jedinstvenim smiješkom, koji je topio svaki atom njegove staloženosti. Umjesto nje, prolom, osjećaj jak i stran brzinom misli proletje kroz krvotok i zastade u grudima, u dubini same duše, i oslobodivši odjednom sve sile uzbuđenja, u radosnom ushitu dograbio mu je srce. Otpočelo je brže kucati potičući čudne titraje što se penjaše do grla, usana.., a koje bi najradije da izuste njeno ime, Alma, i hiljadu drugih značajnih riječi..
Kad su mladenci ustali da zaigraju, ostadoše sami, između njih tek dva prazna mjesta. Tada je vidio njenu cijelu vitku figuru. Do tanahnog struka padali su divni uvojci tamno kestenaste kose. Rukama oslonjenim na ivicu stola držala je malu torbicu, i naizgled smireno slušala govornike nasuprot sebe. Neka nevidljiva sila tjerala ga je da ustane, priđe.., ali se bojao da bi se mogla uplašiti i jednostavno odletjeti poput nježne leptirice pri i najmanjoj njegovoj kretnji. Osim toga, sjetio se Enesovih riječi; «nitko puta do njenog srca ne zna», i pomislio, ma gdje bi ga on spoznao za to nekoliko sati što ju je poznavao. Sjedeći za stolom ništa drugo i nije vidio do li nje, i njenog čarobnog smješka izmamljen Adinim šalama i pričom. Povratak mladenaca za stol bi mu olakšanje, iza njih je mogao manje upadno uživati u njenoj ljepoti. Još jednom, opet je suočio njen pogled, hotimično ili ne njemu upućen, i baš kao prvi put sve se dogodilo isto, samo što je prije tek probuđena strast sada buktala u njemu, dok je mimo njene zbunjenosti i zapitanosti tonuo sve dublje i dublje u bistrinu njena pogleda, u odaje uspavane nebeske ljubavi, a koja je samo čekala da je ljubljeni takne i probudi.. U silnoj želji da to bude baš on, sve češće se zalijetao u susret njenoj pojavnosti, boreći se s plamom zanosa što ga je obuzimao, tjerajući mu volju na bezuvjetnu predaju. Tako je silovita postala ta želja, lomila je prisebnost i oduzimala dah, te oćutivši stidljiv priziv njenoga srca bacala ga u slatku nemoć, agoniju… 
Sve se događalo nevjerojatnom brzinom, tu u prisutnosti stotine živih svjedoka, koji ni iz daleka nisu mogli naslutiti što trenutno proživljava .
«A kako bi i mogli» pitao se malo kasnije začuđen samom sebi, jer ni sam ništa nije znao o gorljivom ašiku i maču ljubavi.
Svadbeni ručak je bio poslužen, a on jedva da je koji zalogaj progutao

Kada su se poslije ručka okupili za slikanje, i on se nekako našao skoro pa do nje, blago je zadrhtio opijen mirisom njene kose, blizine..
I da ga je cijeli svijet tada uvjeravao da to nije ljubav, već samo obična kemija, ne bi vjerovao. Jer bio je on u društvu i drugih djevojaka, pa i u Sarinom, ali nikad nije osjetio ovakvu čaroliju, čaroliju koja je otvarala sve zaporke i sva čula čednim nadama i žudnji ..
Obuzimala je vrućica, ustao je i brzim koracima otišao u kuću. Par puta je zapljusnuo lice hladnom vodom, a srce je i dalje mahnito kucalo.
– Što ti bi, odjednom si skočio i nestao. Je li ti slabo?
– Da – kratko je odgovorio zabrinutom Enesu.
– Mora biti, redovno ne jedeš, ne spavaš, možda su to uzroci?
– Nije, prije će biti neka groznica, rastrga me..
– A možda si samo napet? Ej, opusti se, ja se danas ženim, sjećaš se?
– Sjećam brate moj, nije to što ti misliš, nego ta djevojka… Imao si pravo, čudesna je. Bog me ubio ako sam vidio išta ljepše i poželjnije.
– A.., tako znači, ljubavna groznica, a ja se badava zabrinuo. Iz iskustva ti mogu reći, to je jedina bolest kojoj se rado i sav predaješ..
– Šuti, ne govori više, evo Ade ako što čudne s merakom će me zezati i mučiti.
– Shvaćam, sad ćeš ga čuti…
– Ha, jeste li vidjeli kako mi se smješka,  ima nade za mene, je l’ da?
Enes je pogledao u Harisa i obratio se Adi:
– Ne zanosi se prijatelju moj, ona je s tim smiješkom rođena.
– Ako ti kažeš…hm nešto ste mi tajanstveni..I samo da znate, primijetio sam ja..
– Što to, hajde reci nam.
– Sve mi se čini kako je moj trud uzalud, vreli pogledi su sijevali u drugom pravcu.
– Jesi li siguran? – upitao ga je Enes.
– Prilično, ali ako.., gledaj ga ne bi taj neku rekao pa da glava ide – reče gledajući Harisa izravno u oči, iznuđujući bilo kakav odgovor. Bez uspjeha…

Bližila se ponoć kada je Muhamed rekao djevojkama da se spremaju za polazak. Oprostivši se srdačno od svoje drage prijateljice, Enesa i ukućana, Alma se okrenula i obratila Harisu rekavši:
– A vama želim svako dobro i sretan put do vašeg dalekog doma.
Nije se nadao, a pošto ga je zbunjivalo sve što je vezano za nju, tako i njen glas. Makinalno je klimnuo glavom u znak zahvalnosti. S verande je promatrao kako odlazi u pratnji amidže i Esme, dok mu je u ušima još šumila nježnost njenog glasa.
Kada su ih ispratili Kija je upitala Enesa je li on nju uopće razumio, jer joj nije ništa odgovorio.
– Mila moja, ne bi me čudilo da je u onom momentu zaboravio naš i američki govor. Pričat’ ću ti poslije.
Ostatak noći Haris je veoma malo govorio. Još dugo je promatrao ljude i veselje ali nije u njem’ učestvovao. Napokon se povukao na počinak. ukoliko se spavanje pred zoru može tako nazvati. Međutim, sna nije bilo. Kao da se prerušio u vrlu stvarnost i otpočeo ples oko njegova bića, tjerajući njegov nemirni duh da nastavlja lepršati nad minulim danom. Danom, kada je, a da nije ni slutio, njegovu dušu zaposjela čežnja puneći je neodređenim radostima i mladalačkim vizijama koje bi da se najednom sve ostvare.
Probudio se oko podneva i Enes ga je odmah dočekao s pitanjem je li se naspavao i kako je.
– Dobro, ali ni približno kao ti, možda malo odmorniji od tebe.
– A stari moj, moj umor je slatke prirode i ja se ni najmanje ne tužim. Daj Bože da ga i ti uskoro doživiš.
– Bože daj.., nego reci ti meni je sam li se sinoć posve osramotio? Primijetio sam da se malo zbunila.
– Ali ni približno koliko ti, ni hvala joj ne reče.
– Istina, ne znam što mi bi..
– Ja znam, ali neću reći ništa, samo ti želim uspjeha…

Sljedeća dva dana su se odmarali. A trećeg jutra su odlučili poći u obilazak rodbine, želeći malo osloboditi upravo vjenčane i ukućane.
– Kada ćemo vas opet vidjeti? – pitala je tetka.
– Za pet-šest dana –  odgovorio je Haris sjedajući u auto. Prvo su krenuli u pravcu Banja Luke, kod Adinog tetka.
– Lijepo smo se zabavili  – primijetio je Ado prekinuvši šutnju.
– Da, drago mi je što je sve prošlo u najboljem redu. Interesantno je kako čovjeka ponesu trenuci tuđih radosti. Misliš samo si promatrač, kad ono odjednom se nađeš sred ushićenosti kojoj se predaješ.
– Istina.., i mene je zahvatila..mislim ta ushićenost. Čuj, nešto ću ti reći, zvučat će nevjerojatno iz mojih usta ali.. Čovječe, mislim da sam se zatreskao i dobro se osjećam. Ma kakvi dobro, super…
– O kojoj je riječ, Esmi?
– Ne, istina i s njom sam se družio, ali to je samo varka.
– Kakva varka, što pričaš? – nervozno je pitao Haris, pomislivši na Almu, nije valjda o njoj riječ?
– Pa da me Enes i njegovi ne provale.
– Kakve to veze ima s njima?
– Ma, kako ne shvaćaš, o Adili je riječ..
– Tko bi rekao, nisam primijetio da joj se udvaraš .
.- To sam činio samo kad nitko nije vidio. Sve smo se već dogovorili, ti ćeš je izvući u grad, vjenčat’ ćemo se i onda..
– Čekaj, stani, uspori malo – prekinuo ga je Haris, – ne može to tako.
– Nego kako, nemam ja vremena za odugovlačenje. Nije Amerika tu iza onog mosta pa da mogu skoknuti kad se sjetim. Adila je pristala, sad je na tebe red. Po vjenčanju bit ćemo kod tetka dok ne riješim papirologiju. Već sam se čuo s njim…
– Ne dolazi u obzir, jesi li ti normalan? Neću, a ti ako što pokušaš, reći ću. Ne ide to tako…
– A ja sam mislio da si mi ti prijatelj.
– I jesam, samo ti neću pomoći u toj gluposti. A njeni roditelji, Enes?
– Malo bi se ljutili i popustili. Rekli bismo im kad bi se vjenčali.
– Ne i gotovo, ne trudi se. Nismo pirati već civilizirani ljudi..
– Dobro pametnjakoviću, a kako bi ti to izveo, hajde reci mi!
– Mogu razumjeti da ste se zaljubili. Spomenut’ ću to Enesu, a on neka razgovara s roditeljima. Ti se vratiš i kažeš svojima, riječ-dvije moga oca i sve će biti u redu. Dođeš, vjenčate se i život je pred vama.
– Tko će to dočekati?
– Daj molim te, sad ti se odjednom posve žuri.
– Udat će se čovječe! Dok ja to sve utanačim dođe drugi i odvede je.
– Ako te zaista voli, neće, a ako ne voli onda ti taj drugi čini uslugu, zar ne?
Još uvijek ljutit Ado se malo zamislio a potom je odbrusio Harisu:
– Neka bude po tvome. Da ti nije rod učinio bih ja to po svomu, po kratkom postupku.
– O, jesi naporan, dok dođemo i smrači se, idem u krpe.
– Da si zaljubljen ne bi.. –  morala je Adina biti zadnja.
Haris je duboko uzdahnuo i pomislio: «ništa ti ne znaš prijatelju moj, ništa.»

Sve planirane posjete završiše peti dan. Haris je znao zašto se Adi žuri nazad do Novoga, ali Ado nije ni slutio njegove razloge. Samo bude mu drago, što je Haris pristao da se vrate što prije u Novi i u Ameriku.
U međuvremenu dok su bili odsutni Kija i Enes su uredili svoju mladenačku sobu.
– Ovo je sad ljubavno gnijezdo naših golupčića. Lijepo je, je l’ da tetkino?
– Jeste, – odgovorio je Haris posežući rukom za albumom što je stajao na polici vitrine. I samo što je otvorio korice za oko su mu zapeli čitko ispisani stihovi.  Pročitao ih je jednom, pa još jednom, pamteći riječi.
Dragoj prijateljici Rukiji od Alme:

Što je alem – kamen u gomili pijeska,
to je ljubav iskrena, bliska i daleka.
Kad iz ćutilnih dubina ushit čedni kliče,
jezdeći kroz sve značaj tragom Blistave.
I zrcalnim iskrama prosutim u beskraju
odašilje znakovlja krajnje odanosti.
Srcu ljubljene što onkraj puta sluti,
u tajnom počeku, jednog i zauvijek..

Kija i Enes su ga promatrali, lice mu se vidno ozarilo.
– Lijepo zar ne? – pitala ga je Kija.
– O da, i više od toga..
– Nisam ti se još zahvalila na vrijednim darovima, ne znam ni kako bih?
– Lahko, učini mi jednu uslugu i ne samo da ćeš mi se zahvaliti, već ćeš me i zadužiti.
Iznenađena Kija ga je upitala što treba učiniti.
– Pomozi mi da je vidim prije svog povratka.
– Ozbiljno ili se šališ?
– Nikad u svom životu nisam bio ozbiljniji.
– Ali ti imaš djevojku, zaručnicu..
– Pst, ne mora to nitko znati, ona pogotovo. Moram je vidjeti, čuti.., molim te.
– Kijo, večeras ćemo već nešto smisliti – umiješao se u razgovor Enes, uvjeren da će je nagovoriti.
Kada su kasnije otišli u svoju sobu ona je negodovala:
– Zar nisi rekao da je zaručen? Znaš, ne bi mogla podnijeti da je bilo tko povrijedi.
– Kijo moja, pa tko kaže da mora onu tamo i oženiti? Da si ga samo mogla vidjeti kada ju je prvi put ugledao. Pa u autu i za stolom samo je nju i gledao. Koliko god ti cijeniš svoju Almu, toliko i ja njega. Uostalom, zar ne bi bili divan par?
– I ovaj put si me uvjerio – pomirljivo je rekla Kija nježnim glasom.
Sutradan, krijući svoj naum od ostalih Haris i Enes iskoristiše priliku da se iskradu od kuće kada su Ado i Edo otišli u ribolov. Bližilo se subotnje podne kada su zasjeli u gradskoj kafani da u miru porazgovaraju. Ponajprije što je Kija sinoć rekla a potom:
– Eni, moram te još nešto zamoliti.
– Da čujem..
– Ovako, Ado mi je priznao da se veoma zaljubio u Adilu. I ja sam se iznenadio. On je onako malo vrletan, ali od fine je familije. Poznajemo se godinama, i koliko sam ja shvatio namjere su mu ozbiljne i čestite. Pa te molim da kada mi odemo kažeš tetki i tetku, i sve im objasniš. U međuvremenu on će razgovarati sa svojima i bude li sve u redu s vaše strane, ti ćeš ugovoriti datum vjenčanja. Znam da je malo nezgodno zbog daljine, ali ne bi bila sama, imala bi nas. Želje su obostrano jednake, i pitam te, imaš li što protiv da im se ostvare?
– Interesantno, sad si ti pun iznenađenja. Što se mene tiče, nema problema. Čak što više, razgovarat’ ću sa svojima koliko još večeras, i posredovati u dogovoru, pa će prije povratka Ado znati na čemu je.
Imaš pravo, ta daljina mogla bi zasmetati, ne šalje se olahko svoje dijete u nepoznato.
– Njegovima bi bilo veoma drago da se oženi i smiri. Ado ima dobar posao i zaista je veoma snalažljiv, vjerujem da bi je mogao usrećiti.
– Dobro, a sad idemo tamo kamo smo naumili.
Nakon jednosatne vožnje Enes mu je rekao da stane na uskoj izbočini kraj ceste. Izašli su iz auta.
– Eno, vidiš li onaj ograđeni komadić zemlje uz sami potok? To je njena bašča., vrt, i ne znam što još… Mnogo joj znači i danas će ga uređivati, drugim danom ne stigne, radi..Tako nam je rekao Muhamed kada je u utorak dotjerao Kijine stvari. Osim, ako je što ne spriječi.
– Ne sluti, već moli da bude kako priželjkujem. Znaš, bilo bi mi nezgodno potražiti je kod kuće.
– Nadam se da znaš što činiš, jer valja mi po tvomu odlasku i dalje gledati u oči Kiji i njenom amidži..
– Očito je da me dobro ne poznaješ. Otuda tvoje sumnje u moje nakane vezane za ovu dragu vladaricu ljepote. U potpunosti je zaokupila moju pažnju, ja jednostavno ne mogu prestati misliti na nju.
– Gle, imaš sreće, eno je spušta se prema vrtu – prekinuo ga je Enes.
– Idi sad, i zbog mene ni najmanje ne žuri.
– Što ču joj prvo reći?
– Smisli već nešto  –  kazao je  Enes smijući se njegovoj zbunjenosti.
Haris joj se polako približavao smišljajući kako da zapodjene razgovor.
I preskočivši preko potoka sve smišljeno je zaboravio, izgovarajući samo njeno ime, Alma..
Ona se trgnula čuvši muški glas. Brzo se okrenula.
– Ah, malo ste me uplašili, od kud vi ovdje? –  iznenađena je upitala.
– Oprostite, imao sam neodoljivu želju da vas još jednom čujem i vidim.
– Ljubazno od vas, hvala.
– Uistinu je neobičan i lijep ovaj vrt.., ponosi li se njime njegova vlasnica?
– Veoma, to je njeno carstvo, oaza smiraja gdje rada obitava.
– Čuh o njoj sve najljepše, hvališe joj ljepotu i ćud plemenitu, i dovoljan bi samo jedan pogled, da se uvjerim u rečenu istinu. Znači, ova začudna tišini što sve obavija, znalac je njenih tajni koje vješto skriva.
– Da, mnogih…
– I one, kako pridobiti naklonost mlade gospodarice?
-Ta je posebno skrita i čuvana..                                                                                          
– Za upornog da je dokuči, ima li nade?
– Moguće; ako slijedi srce s vjerom u plamu.                                                                
do ruže u trnju i vrela u kamenu..                                                          
– Spreman je učiniti i više, treba li još što imati na umu?
– Možda ovo; Kad rastjera pričine i ugleda sjaj,                                                                   
do skrite tajne korak je jedan…
– Zaista utješno, jer plam osjeća i hvata ga žeđa, po cijenu života mora do vrela. Pravo ohrabrenje bi mu bilo kada bi znao, vjeruje li ta kraljevna ljepote u ljubav na prvi pogled?
– Iako je dvojila, sada više ne, u prilici rijetkoj sumnje su nestale.  Potopiše ih nade u svetoj nakani, da ne budu prepreka iskrenoj težnji..Čudno, ni zapitala se nije kako zna, da je pred ispunjenjem svih svojih snova.
– Pa to je divna vijest!  Utjeha čeznutljivom srcu, da će se ubrzo smiriti uz svoju želju, uz jedinu.. Mislite li, da je sad i ovdje zaprosi bi l’ mu dala odgovora, bi l’ pristala??
– Mislim da bi  – tiho mu je odgovorila Alma spuštajući pogled.
Čuvši njene riječi najradije bi priskočio i privio je uz svoje grudi, i to tako čvrsto i jako, do besvijesti.. Je li to moguće? Upravo mu je na izvjestan način otvorila put do svoga srca. Gledao ju je ne trepćući, i bi mu drago što je u jednom trenutku uspio uroniti u dubinu njenih pomalo snenih očiju. A ono što je tamo vidio, itekako mu se svidjelo. To mu je dalo snage da joj kaže:
– Mudri ljudi vele da put do potpune sreće vodi kroz sedam kapija. I da je na svijetu mnogo rubina i bisera, a nijednog rubina što biser prosiplja. Ja sam uistinu sretnik, jer mi je zasjao pred očima. Odlazim neizmjerno radostan, ne skrivajući živu nadu da iza mene tek nakratko ostaje ona, s kojom bih ruku pod ruku srčano prošao kroz sve ostale životne kapije.. Milim se Bogom kunem da je moja želja iskrena. O itekako je iskrena. Hoćeš li me čekati?
– Da.. – odgovorila je Alma, pitajući se nije li to sve ovo vrijeme i činila.

– Kako je bilo? – nestrpljivo ga je pitao Enes.
– Vrlo dobro, o dragi Bože, hvala Ti !
– A što ćeš s onom skoro pa zaručnicom?
– Šuti, ne kvari mi čar ovog trenutka a ni ovaj dan. Riješit’ ću ja to..
– A potom?
– Što je moguće brže opet se vidimo, na vjenčanju…
– Daj Bože, radovat’ ću se s tobom.. – ponavljao je Enes zatečen Harisovom odlučnošću.
Kija ga je dočekala s istim pitanjem – je li je našao i kako je bilo?
– Jesam Kijo, zar nije vidljivo? A sad mi daj onu njenu sliku.
– Što si naumio?
– Da je pokažem roditeljima.
– Ne pitam te za sliku, nego za  Almu.
– Tako mi svega, uz Božji blagoslov da ti je odvedem. Ne sad, uskoro..
– Nije li to prebrzo, ništa ne znate jedno o drugom. Moraš joj dati više vremena, još s njom razgovarati. Bojim se da se ponovo ne razočara, pati, a to bi bilo previše čak i za nju.
– Zašto to govoriš? Kako bih mogao povrijediti djevojku u koju sam se beznadno zaljubio i bez koje ne želim živjeti? Kako znam, ne pitaj,
kao što ni pticu ne pitaš za let, ili malog mravca kako znade put.
– To misliš i govoriš sad. A poslije.., ne poznajem te. Ona mi je poput sestre, i više od toga. Nisam upoznala osobu koja ima plemenitije srce od nje. Ali isto tako ni nekoga tko je podnio više patnje od nje. Stoga neka mi oprosti dobri naš Gospodar i moja Alma, na ovomu što ću ti sada kazati. Vjerojatno bi to ona isto učinila, ali svakako ne u prvom razgovoru s tobom. Previše je osobno..
– Kijo, što god mi ti ispričala ništa se neće promijeniti, nemoguće je.. Ona je nešto najljepše što mi se dogodilo u momu životu.
– To mi je drago čuti, jer vjeruj mi, uistinu bih bila sretna da je vidim voljenu i okruženu pažnjom. Njena nesretna prošlost jest vječiti uteg na mladoj joj duši, a samo jedna pogrešno izgovorena riječ može ga otežati. Ovo što ću ti reći, ako iole bude utjecalo na tvoje mišljenje, osjećaje.., još uvijek stigneš bestraga nestati, i sve će ostati samo na slučajnom susretu dvoje mladih. Ona će te već nekako preboljeti.
– Ako stvarno smatraš za potrebnim nešto mi reći, evo slušam te. Ali samo zato što ti inzistiraš.
U kratkim crtama Kija mu je ispričala ono što je po njenom mišljenju bilo važno da zna.
On, dijete zadovoljstva koje je raslo unutar sretne obitelji, bio je zaprepašten čuvši što je sve preživjelo to drago biće. O sličnim potresnim događajima i ogavnim nedjelima čitao je u novinama,  ili slušao od stariji da su se događale tamo nekim nepoznatim i nesretnim ljudima. Duboko dirnut istinom ostao je bez riječi. U krajičku crnih očiju zasvjetlucale su suze. Osjećaji prezira i gađenja utisnule su upečatljiv izraz na njegovu licu, i grč svojstven samo najdubljem suosjećanju. Dugo je šutio..
– Na koliko je osuđen njen otac? – napokon je upitao.
– Petnaest godina zatvora.                                                                                                         
– Istina je da i on nije bio čovjek na svomu mjestu, ali za ubojstvo te ništarije nije trebao biti kažnjen. Bez takvih bih ovaj svijet bio mnogo bolji.                                                                                                                
– Tako sam i ja mislila, Alma ne. I danas bi bila mnogo sretnija da joj otac nije u zatvoru. Svjesna je težine počinjenog nedjela, kao i toga da bez obzira na sve, svoju prošlost ne može promijeniti, zato je veoma oprezna glede budućnosti. Onaj tko je s njom bude dijelio mora biti izuzetna osoba i duše prostranije od njene. A takvu nije srela . I samo da znaš, veoma je pobožna i onaj tko je prihvati takvu kakva jest, biti će najvoljenija osoba na svijetu. Jer u njoj je ljubavi koliko i u nepresušnom vrelu vode..                  
– Molit’ ću se da to budem ja. Evo prisežem Bogu, pa tebi da je to moja najveća želja.
– Ako je tako, dobro, neka ti molitve budu uslišane…

Tokom cijelog putovanja u povratku Haris je razmišljao o onom što mu je Kija kazala. Kako li je sve to podnijelo onako nježno biće? Koliki ponor bola duša joj prepliva da bi se domogla obala utjehe i smisla? Kako moćne su i vješte bile ruke Vidara u vidanju i najdubljih joj rana, jer ožiljci su nevidljivi čak i najpromućurnijem oku promatrača. «O Bože, i poslije svega tako vjere ima, umjesto gorčine vedrinu i blagost prosiplje..» Uzdahnuo je uzdahom divljenja, dok su se u grudima jatile  emocije sputavajući svaku potrebu za razgovorom.
Ali Ado to nije primjećivao, već je neprestano govorio o svojoj djevojci i o svemu drugom vezano za skorašnje vjenčanje. Kada su stigli dade se na pripreme u svome stilu, dižući sve oko sebe na noge.
Faruku je bilo drago što će njegova sestrična doći živjeti u njihovoj blizini. A Adi je priprijetio neka se dobro pazi, bude li se Adila žalila, s njime će imati posla..
– Imat ću to na umu – odgovorio mu je Ado vragolasto se smijući.
Međutim tih dana nije Faruka toliko brinuo Ado koliko njegov Haris. Očito je bilo da se u Bosni nešto dogodilo a što je Harisa promijenilo. Noću bi ga vidio kako sam sjedi na verandi, postao je zaboravan, uznemiren, odsutan.., ali nije ga htio ništa pitati znajući da će Haris i sam progovoriti kada bude spreman za razgovor.
Tog jutra ga je zatekao u vrtu. Prišao je i pozvao ga na svježe pripremljen doručak.
– Ljepši je njen vrt – rekao je dosta tiho, ali ga je otac čuo.
– Čiji sine?
– Vrt gospodarice alem-kamena, vile iz palčaka.                                                       
– Bude li baš vila, sine moj. O njima postoje priče, ali nisam još susreo nekoga tko ih je i vidio. Priče kazuju o njihovoj neslućenoj ljepoti, koja čovjeka očara i miče mimo granica stvarnosti. Ali, ako ti kažeš da si je susreo, onda ne sumnjam..
– Sve što priča kazuje, istina je. Od susreta s njom ja više ne vladam sobom. Svake noći u san mi došeta, svako jutro sa mnom dočeka, a po danu me prati na krilima vjetra. Tu sam, vidiš me, ali moje misli su daleko, daleko.., a s njima i dio mene, kao sjena u njenoj blizini. Ne znam da li razumiješ što ti govorim?
– O da sine moj, ti govoriš o čežnji, o slatkoj patnji duše koja voli i žudi. I potraje li duže neće valjati. 
– Istina, kako li me samo lomi, iz dana u dan iz sahata u sahat…
– Jedno je sigurno, hrani je želja i daljina, ovdje ti nema lijeka.
– Nema, dobro si to rekao oče, sve si shvatio. Zato te molim da mi pomogneš, doprati me do moje ljubljene i naše luke sreće. Hoćeš li?
– Naravno sine. A je li lijepa kao što priča kaže?
– Jeste, prelijepa, k tomu još umna, zanosna i dobroćudna.
– Ako je tako, hajdemo popričati sa ukućanima što nam je dalje činiti. Zaista si me plaho iznenadio i obradovao. Još mi samo reci ima li ta tvoja vila ime?
– Ima, Alma..
– Lijepo ime sine, lijepo…
Majka je također primijetila promjene u Harisovu ponašanju po povratku. Bilo joj je veoma neugodno kada je raskinuo sa Sarom, jer su njeni roditelji postavljali pitanja na koja ona nije znala odgovore. Do danas..
– Ma nisi se sine mogao zaljubiti za to par dana – rekla je čuvši novosti.
– Za par minuta majko, čekaj samo da je upoznaš. I kad smo kod brzine, a tko se ono davno prije na brzinu zaljubio i oženio? Sjećaš se?
Majka je pogledala u Faruka i osmjehnula se. Imao je sin pravo, ni njima nije dugo trebalo.
– E sine moj, zaista te je ugodno gledati zaljubljenog. Malo je nezgodno što je tako daleko, kako ćeš? Što nam je činiti?
– Pa neka Harisova vila sve riješi čarobnim štapićem – umiješala se Selma u razgovor i po običaju da malo iznervira brata. Uspjela je.
– Bolje je da šutiš i tako skriješ svoju ljubomoru. Kakva si mi ti sestra? Da si na mojemu mjestu, ja bih dijelio s tobom tvoju radost.
– Ma daj, s tobom se čovjek ne smije nimalo našaliti. Naravno da mi je drago što si našao ljubav svoga života. Kao i kraljević, preko sedam mora i visokih gora.., bajkovito i dirljivo. Mislim ozbiljno.
Kako god, Haris se okrenuo roditeljima da im objasni što će poduzeti.
– Prvo ću joj napisati pismo i sve joj obrazložiti. Po njenom odgovoru ti ćeš oče nazvati i razgovarati sa njenim amidžom, veoma ugodnim gospodinom, i dogovoriti najvažnije. Potom idemo po nju, što prije to bolje, zar ne?
Roditelji su se složili i on se povukao u svoju sobu da napiše to pismo. Pisao je i brisao, pisao i listove bacao, bojeći se da nije dovoljno jasan i uvjerljiv. Napokon je ispisao:
«Najdraža, pisanju i nisam Bog zna kako vičan, jer ovo je moje prvo ljubavno pismo. Prvo, a nadam se i posljednje. Odlučio sam da svoje dano ti obećanje što prije provedem u djelo. Primio sam tvoje pismo, koje me je veoma duboko ganulo. Izazvalo je toliko žaljenja, koliko i  divljenja fascinantnoj sposobnosti tvoje duše, da poput biljke suznog lopoča čisti i njeguje svoju postojanost i ljepotu. Njene listove i ružičasto bijele cvjetove, kao ni tvoju dušu, ništa ne može zaprljati. Sve što molim jeste da uživam u njenom mirisu i dugovječnosti. Čuo sam da se voljeti može i više puta, ali iskreno samo jedanput. I kako je ljubiti a ne voljeti samo isprazni osjećaj. Sada znam da je to istina i toplo se nadam da ova daljina neće obeshrabriti tvoje srce, pa da se, ne daj Bože, sve završi kao u stihu ucviljene, stihu o;
Njemu i njoj, cvijetku i rosi.
Sunce se prvim zracima javi,
rose nestade, a cvijetak
ostade slomljen u travi…
Razgovaraj sa amidžom i brzo mi odgovori, kad i kako u najkraćem roku da se vjenčamo. I ne zaboravi da je moja sreća u Božjim, pa u tvojim nježnim rukama. U iščekivanju tvoga odgovora, po tvojoj želji, tvoj i samo tvoj, Haris.

I dok je pismo putovalo najdražoj…
«Skoro je prošao mjesec dana a on mi se ne javlja», razmišljala je Alma u tišini svoje sobe. Ne, ne, nije on samo plod njene mašte, uobrazilja, jasno ga je čula i vidjela. Iako neodoljivo privlačan, gotovo nestvaran poput zalutalog princa ili viteza što zabunom iskorači iz vremeplova i stade pred nju, čvrsto je vjerovala njegovu obećanju. Ovo je njen svijet, svijet sive sokolice i neumorne pobornice izoštrenih čula, kojima slijedi realno i prirodno.
Nikad i nije bila poput drugih djevojaka koje su svoju vanjštinu dogonile do «savršenstva», često gubeći u nepovrat najvredniji dio sebe, dio duše, žene.. Vjerovala je da ljepota zrcali iz ljudske nutrine, i da je u svojoj osnovi neprolazna. Primjetna ili neprimjetna ovisno je o karakteru i ukusu samog promatrača.
Kada joj je Kija ispričala što se sve događalo s njim, uz smiješak joj je priznala da je potpuno osvojio njeno srce, ali da se boji, jer je mnogo toga ostalo neizrečeno, a što bi moglo danas -sutra pomutiti potpunu sreću sjedinjenja. «Zato sam mu sve objasnila u pismu …»
–  Raduje me što to čujem. Njegovi su koliko čujem od svekrve veoma fini ljudi a Boga mi i bogati. Znam ja što je tebi najvažnije, pa ipak, ne može ti škoditi. A što se tiče toga neizrečenog draga moja, molim te da mi ne zamjeriš, u najboljoj namjeri ja sam mu rekla. Mislila sam da time činim njenu i tebi uslugu.
Čuvši to Alma je protrnula i zamislila se. Možda je to razlog što joj se još nije javio i pitanje je hoće li ikada? Tugaljivost na njenom licu bila je očita.
– Alma, ma što ti sada mislila, moje kazivanje nije ga ni na momente pokolebalo, čak što više, preklinjao me da ti ne kažem kako smo o tome razgovarali, bojeći se da bi te mogao izgubiti. Vjeruj mi, njegovu ljubav prema tebi ništa i nitko ne može pomutiti. Ne možeš ni zamisliti koju sam žalost i suosjećanje vidjela na njegovu licu.
Znaš kakva sam ja nepovjerljiva i tvrdoglava, ali njemu sam povjerovala. I sigurna sam da vas dvoje, samo vas dvoje možete uspjeti i proživjeti besprijekorno lijep život. U ime toga pristajem te na toliku dalj ispratiti.
– Dobro, ako ti tako kažeš, a vrijeme će te tvoje riječi potvrditi ili opovrgnuti. Meni preostaje da čekam.

S obzirom na sve, ne može se reći da u Alminom životu nije bilo malih radosti i ugodnih trenutaka. Međutim, najljepši i najugodniji bio je, kada je primila Harisovo pismo. Pročitala ga je nekoliko puta i odlučila odmah razgovarati sa svojim amidžom, koji je kao i uvijek našao vremena da je sasluša.
– Znaš amidža, nedavno sam upoznala jednog vrlo dragog mladića, i sad da ti ne dužim, pitanje je mogu li on i njegov otac doći kod tebe, nas…
– A pozna li amidža tog ljepotana, zasigurno je nešto posebno kad je zaokupio tvoju potpunu pažnju?
– Vidio si ga kod Enesa, onaj njegov rođak iz Amerike.
– On! Uistinu fin a koliko čujem i harna roda.
– Kako ti to znaš?  – iznenađeno je pitala.
– Sve je amidža vidio, a poslije se malo raspitao. Promatrajući te ovih dana, samo sam tvoja pitanja i čekao.
Alma je pocrvenjevši spustila pogled u krilo.
– Almice, nemaš se čega stidjeti. Oduvijek sam znao da će doći dan kada ću te predati suđenom. Skoro sam izgubio nadu, i pomislio kako ćeš ostati stara gunđalica.
Alma se nasmijala. Vazda je njen dragi amidža znao reći prave riječi u pravo vrijeme.
– Šalim se Almice , šalim. Drago dijete, što god da ti je na umu neka je na hajr, Božjim pa mojim blagoslovom. Da i amidža vidi tu Ameriku.
– Nemaš ništa protiv, ni pitanja?
– Niti jedno. Oduvijek sam imao povjerenja u tebe, zašto ne i sada, o ti razumom obdarena.- ohrabrivao ju je i podržavao njen dragi amidža.

Dva mjeseca kasnije….
– Kad vidim da i ti ispraćaš, nekako mi je lakše. – govorio je Muhamed Rasimu, Enesovom ocu.
– Je l’ da? Kad ide tvoja Alma, neka ide i moja Adila.
– Prijatelju moj, nema nam druge nego ispraćati. Ako, neka se mladi vole i žene, na njima svijet ostaje. Gdje god da jesu, ako su sretne, naša će srca biti smirena. Bolje u dobru i daleku, nego pred očima i u belaju. Nadati se najboljem – zaključio je pomalo odsutno Muhamed.
– U pravu si.. znaš, tješi me što će živjeti u Farukovoj blizini, a vidiš i sam kakva je to ljudina. Pazit’ će on na njih kao na svoju djecu.
– I ja sam u to uvjeren – složio se Muhamed. Nije mu promakla njegova duboka očinska ljubav i pažnja prema svima.
Eto, sve je bilo iza njih. Prijateljski razgovori i dogovori, užurbane pripreme, vjenčanje.. Slijedio je rastanak i suze. Tako je bilo oduvijek, i jeste, a svi su ga proživljavali na svoj način.
Alminom ocu srce se cijepalo, jedva da je progovorio koju riječ tih dana. Što bijaše umornomu san i bolesnom ponuđeni mehlem, to je za njega bila njena pojava u onim tjeskobnim zidinama. Razloga za svoju smrt imao je bezbroj, a za život jedan i jedini, svoju djevojčicu. Njegove crne suicidne primisli zauvijek su raspršile njene riječi, kada ga je posjetila treći put:
«Ne predaji se oče moj, i prihvati svoj život pa i takav kakav jeste. Daleko sam od toga da u potpunosti osjetim svu težinu bremena što ti je na duši i tvoj najdublji bol, ali i ovo što vidim kazuje mi koliko patiš. Možda je hrabrost sam sebi kidisati, ali kudikamo je veća ustrajati živjeti.»
Njene riječi bile su za njega zapovijed. Sada, kada su se zbližili i kada njihov odnos nije bio nikada bolji, ona odlazi, ostavljajući u njegovoj duši prazninu koju je nemoguće popuniti. Nekada davno, ona je trebala njega, oca, danas kad on treba nju, Božji usud je odvodi daleko, i on to mora poštovati.
Tek što je iskoračila iz njihovih života a već im je svima nedostajala. Nakon njenog odlaska Muhamed je danima odlazio u njen palčak i utapao tugu u bistrom potoku. Satima sjedio na klupi šedrvana i prisjećao se njihovih razgovora.
– Bože moj, je li mora ovoliko boljeti? – pitao je gledajući u daljinu i tiskao grudi kao otvorenu ranu. Sve vrijeme je skrivao žal zbog rastanka, i dijelio s njom radost znajući koliko joj to znači. Ali sada je mogao duši dati oduška, neka se olakša, isplače..

U avionu su sjele nasuprot svojih odabranika. Alma, još uvijek tužna zbog rastanka s dragim osobama koje su do jučer bdjele nad njom, šutjela je i kriomice brisala suze. Gusti oblaci su joj se zagonetno smiješili kroz malehne otvore, kao da su se u svomu mimohodu pored njenog lica pitali:
«Kako može plakati, a sretna je kao nikad prije u svomu životu?»
A onda se razbježali pred jasnoćom njene misli: «Ne čudite se tako vam Sile koja vas pokreće», prepuštajući je njenim sjetama, između ostalih i na majku, njen naputak :
“Dijete moje, jednom ćeš odrasti, dozreti.. Oplemenjuj dušu dobrim nakanama i djelima, i neka te briga za nju odbije od suda drugima. Nemoj se čuditi kad u gomili čuješ usamljenog da pita; «nije li ova naša ljudska vrsta ipak precijenjena?», zbunjen rasulom nebrige, ljudskom osionošću i bezglavom žurbom, a koja ga zbija u mučne tjesnace. I ne zaboravi mila moja, da će Sunce i Mjesec pohoditi zemlju sve dok je na njoj Bogu dragih ljudi. Potrudi se da budeš jedna od njih..»
Adin ju je glas vratio u stvarnost. Po običaju uvijek je imao što za pričati, čas s njima čas s Farukom i ocem. Kada bi on zaspao, zavladala bih tišina.
– Hvala Ti Bože! Napokon, ne upamtih dužeg putovanja, a vi? – oduševljeno ih je pitao dok su se spremali za izlazak iz aviona.
Svi su ga pogledali suzdržavajući se od komentara na ovu njegovu primjedbu. Ante i jedan Farukov radnik su ih sačekali i povezli do krajnjih odredišta.

Aiša je nervozno šetala po kući.
– Kako ih nema, trebali su već stići. Selma, de nazovi Sabinu i pitaj jesu li kod njih? Možda su na kratko svratili?
– Mama, skoro sam zvala..- negodovala je Selma.
– Idi joj donesi još kave, možda se smiri. Nastavi li ovako sve će nas izludit – zapovijedao je Stipe. Gazio je sedamdeset i petu godinu, ali mu duha nije ponestalo. Došao je s Antom i njegovom ženom, bez svoje drage Majde koja je umrla prije tri godine.
– Ne mari što on govori Aiše, živ je kad nekoga zeza – govorila je njegova snaha, Ljiljana, uzbuđenoj domaćici. Malo kasnije čuli su Selmu kako više s balkona:
– Evo ih, stižu!
– Sad polako i smireno, djeca su umorna i…
– Ajši, svi smo mi mirni, ali ti..- primijetio je Stipe. Aiša je odmahnula rukom i prva izašla van.
– Ah, napokon ste tu.
– Majko, ovo je Alma
– Hodi zlato, dobro nam došla – govorila je grleći ih obadvoje.
– Kako je bilo? – pitala je Faruka dok su ulazili u kuću.
– Sve u najboljem redu ženo moja, imali smo posla s divnim ljudima.
– Što ću sad, jelo, piće ili…
– Pitaj njih dvoje.. E svekrvo, baš si se zbunila, djecu si izljubila a ja – rekao je prije nego je Selma došla do njih.
– Tebe ću poslije, nemoj me i ti ružiti…
Na njen upit što će prvo, Haris joj je objasnio da će se osvježiti a potom jelo i ostalo, te odveo Almu u drugu prostoriju.
– Evo tu je kupaonica i ovdje se možeš presvući. Uzmi iz torbe što ti treba, pa ću ih odnijeti u naše krilo kuće. S namjerom da ga posluša pošla je mimo njega do torbe. On ju je nježno primio za ruku. Drhtala je. Privukao ju je k sebi i poljubio.
– Opusti se najdraža moja, evo ja ću te sačekati pred vratima – govorio je svjestan njenog stida i nelagode. Nešto kasnije pridružili su se prisutnima.
– Sine moj imao si pravo. Alma je prekrasna, samo veoma umorna, jeste li imalo spavali?
– Alma malo, a Haris nikako, samo je u nju gledao, ha, ha, ha…  – preduhitrio je Faruk Harisov odgovor.
– Izdajico, – rekao je svomu ocu pogledajući prisutne.
A on, svekar, blistao je od sreće. Nikad nije slutio kolika može biti očeva radost kada ženi sina. Nekoliko puta se već zahvalio Uzvišenom Gospodaru na ovomu danu i daru. Jer samo je On, Svemogući, mogao ovako što urediti. Dva podneblja, dva svijeta, dva pre-predaleka života, a jedna sudbina., Dobro je to primijetila Selma, sve je kao u bajci, a opet realnost živa.
Iako je atmosfera bila slavljenička a društvo zaista birano i ugodno, Harisu se to popodne učinilo veoma dugo. Zato se je, dok se spustila noć uljudno izvinuo prisutnima i poveo svoju dragu preko trijema u njihove odaje. Otvorivši ulazna vrata tiho joj je kazao;
– Mila, ovo je naš kutak, nadam se da će ti se svidjeti. Kada se odmorimo raspakovat’ ćemo kofere, sutra, prekosutra, nije bitno…
Ona je klimnula glavom. Potom ju je uveo u veoma lijepo dekoriranu sobu. Prekrivač, jastuci, zastori.., sve je bilo u jednom tonu.
– Najljepša boja, ljubavi moja. Posvuda su iskre tvoga pogleda. Sviđa ti se?
– Da – odgovorila je šapatom.
Nešto kasnije stajala je u noćnoj odori, tu, njemu na dohvat ruke u svoj svojoj ljepoti i dražesnosti. Kada je prišao da joj poljupcem poželi ugodan san, ona je jednostavno klonula u njegov zagrljaj. Zagrljaj toliko priželjkivanog iščeznuća nada, htjenja i ljubavi, u jedno i zauvijek. Nije li to težnja svih zaljubljenih, kada napokon sretnu najljepšu i najdražu ili najljepšeg i najdražeg od svih koje su sreli ?

«Je li na javi ili u snu», pitala se Alma narednog jutra. U tišini se istuširala i iskrala iz sobe u razgledavanje preostalog dijela njihova kutka. «Kakva raskoš», pomislila je stojeći na sred kuhinje. Sljedeća prostorija bila je još ljepše namještena. Osjećala se poput Alise u zemlji čudesa.
– Tu si – iznenadio ju  je Haris, primivši je nježno oko struka.
– Jesi li se naspavala i odmorila?
– Jesam, hvala na pitanju, a ti?
– Zašto si se iskrala? Znaš, ovdje brižne žene svoje drage muževe bude poljupcima. Najbolje će biti da krenemo opet od početka – smijao se.
– Ovaj put mi oprosti, obećavam, neće se ponoviti..
I nije. Mjeseci su joj bili potrebni za potpuno oslobađanje, ne samo pred ukućanima, već i Harisom, u čijoj prisutnosti jedva da je razlikovala dan i noć. S pečatom iskušane i tada nadasve voljene, radovala se životu svim svojim bićem.
Svekar i svekrva su joj bili poput roditelja. Uživali su u njenoj dobroti i pažnji, diveći se besprijekornom odgoju. Poslije završenog posla Haris se žurio kući, znajući da ga ona čeka nasmijana i puna ljubavi. O, koliko ju je samo volio!
Kada mu je saopćila da je trudna, sav radostan ju je nosio u naručju do roditelja da im kaže novost. A onda se svi skupa smijali njenoj nemoći da se oslobodi tog zagrljaja, crveneći poput bulke od stida. 
I u visokoj trudnoći trudila se da im ugodi. Oni su joj branili govoreći;
«Nemoj, odmaraj se, ne daj Bože da se što zakomplicira, nikad sebi ne bismo oprostili. Nama je dovoljno što si pored našeg sina, nas..
– Što je svima vama? Pa nije trudnoća bolest, u Bosni žene sve rade bez obzira što su trudne.
– Neka, znamo mi da je dole život surov i žao nam je zbog toga. Ali, tebi nije potreba.
– Tako ste dobri, a ja sam ta koja se treba zahvaljivati. Od kada sam kročila u vaše živote, vaše okrilje, znam samo za sreću. Nije meni teško, sve bih za vas učinila, jer vi to zaslužujete. Samo su tako plemeniti ljudi mogli odgojiti onako divnog mladog čovjeka, moga muža.
Kako li su to bili lijepi međusobni odnosi. A uvijek su takvi kada je  svijesti u nastojanju da se usreće drugi. Jer ma koliko se u toj nakani uloži, više se vrati.
Šeste godine njihova sretnoga braka, kada se rodilo treće dijete, ponosni djed se šalio:
–  Ženo, ti reče pazit’ ćemo unuče, a ono sad troje. Jesmo li odrasli zadatku?
– Jesmo dido, jesmo.., pogledaj ih sve ljepše od ljepšega – odgovarala je majka Aiša držeći najmlađeg Amara u naručju.

I te l987-e godine Almino lice je još uvijek sjalo poput dragulja. Šapat davne prošlosti zauvijek je ušutkao veseli dječji smijeh. Tu, u ovoj dalekoj zemlji, stjecištu mnogih različitosti i različitih, izgradili su svoj mali svijet, u kojem su apsolutne vrijednosti bile iznad svega. S osjećajem stvorenosti i odgovornosti težili su harmoniji svojih malih života. Nerijetko se žalostila gledajući kako nemarni uništavaju ono što nisu kadri izgraditi, kako ne vide džize*, iza kojih je Vječnost i svakom utočište, jednom kad se napuste ovo svjetski labirinti. Ona ih je uočavala zahvaljujući dinskom i logičkom učenju. Svijet bi njen samo u očima, dok je srcem mnogo višem mimo njega težila. Zato je čuđenju u dozreloj joj svijesti bilo mjesta, gledajući svu tu zapostavljenu ljepotu koja rastužuje, i ružnoću koja ubija živote i sve vrijedno u njemu. I nije bila u tomu usamljena.                                                                                                   
«S oprezom čovječe, nikad ga nije previše!», govorio im je jedan Pakistanac, kojega je Haris upoznao i više puta pozivao u goste. Bijaše on po mnogo čemu neobična osoba. Njegov intelekt bio je svojevremeno u svojevrsnom procjepu poimanja odnosa Boga i čovjeka, čovjeka i zbilje, sebe samoga…  Ništa čudno za jednog beduina, kada su i mnogi intelektualci tog podneblja gutali ispisanu mudrost, ali je nisu mogli probaviti.
Kao neumorni istraživač uzroka stagnacije poletne duhovne misli, bio je vrlo slušan govornik. A njegova životna priča nijednoga slušaoca nije ostavljala ravnodušnim. Na Harisov upit o razlozima koji su ga odveli daleko od postojbine i kućnog praga, on je otpočeo svoje kazivanje ovako:
– Samo Svemogući Bog znade, da li sam uobrazio ili živu zbilju gledao od ovoga što ću vam sada ispripovijedati. Zemlju rođenja i majku ne biramo, el-hamdu-lillah… Divlja i osorna, za drugu nisam znao, pripadao sam joj koliko i ona meni. Živjeli smo stiješnjeni podno surih gorskih grebena, kamo nas je stjerala pustinjska golet, i bavili se ovčarstvom. Ovce smo gonili na ispašu i po nekoliko kilometara daleko od kuće, na visoravni i uvale između planinskih masiva. Bio je to težak i mukotrpan život, ali za drugačiji nismo znali. U svoj svojoj oskudnosti ta priroda ima de i nešto milosti, iskazana u ćudoređu svi oblika života. Jer upravo iz te oskudnosti izranjala je jasna realnost, koja je čovjeka trebala lišiti svih privida i zabluda, pa ipak nije bilo tako. Ne znam kad i kako je našim životima zavladala mrtvaja i duhovno siromaštvo? Kao da se jednom davno ta okamenjenost mrkih stijena neprimjetno počela uvlačiti i u samu našu ćud, potiskujući mudrost naše vjere, a samim tim i smisao naših života, u debele pješčane dine i namete tradicije. Moj otac imao je nas tri sina i dvije kćeri. Kada su se rađali sinovi slavio je po tri dana, a kada bi se rodila kćer skrivao se u kući poput i drugih gorštaka. Naravno, to sam kasnije uvidio ali ne i promislio od kuda ta tradicija zluređa. Rasle su unutar roditeljskog krova bez pretjeranog obzira, a kada su se udale sva prava nad njima preuzimali su muževi. Bespogovorno su morale slušati i izvršavati sve muževe naredbe, a u slučaju neposluha muževi su ih mogli kazniti i zlostavljati. Nikom nisu za svoje postupke odgovarali. Prilikom udaje neke djevojke su i imale sreće, ali ne i moja sestra. Na njenu nesreću u nju se zagledao jedan, Bože mi oprosti, četrdesetogodišnji ćopavac. Kada joj je otac saopćio razloge njegove posjete, ona je gorko zaplakala i rekla mu, da bi radije umrla, nego s njim na silu živjela. I svojom mladom pameću otišla korak dalje, pokušavši pobjeći s mladićem kojeg je voljela. To je bila velika sramota za cijelu obitelj. Bijesan, povrijeđeni otac nam je naredio da je pronađemo i kaznimo. Kada smo je našli, mene kao najstarijeg sina otac je zadužio za sami čin kažnjavanja. Poveo sam je podalje od sela do jednog šiblja.. Išla je metar iza mene pomirena svojom sudbinom. Samo suze bez jecaja odavale su odraz njenog duševnog stanja. Ali, tko još briga za ženske suze i mogu li osušene vrelim pustinjskim vjetrom iza sebe ostaviti kletvu?
Nakon kraćeg pješačenja po prašnjavom tlu, odjednom sam ugledao kako na ovećem kamenu sjedi neki muškarac. «Čudno», pomislih. Tu nema utabanog puta pa da se putnik – namjernik krećući njime umori, te zastane predahnuti. Gledajući preda se pošao sam ga mimoići.
– Neka je Božji mir i blagoslov s tobom – progovorio je stranac.
Podigao sam pogled i uzvratio na selam. Nisam namjeravao stati, ali me je njegova neobična pojava nagnala da to učinim. Zagledao sam se u njegovo svijetlo lice i lijepo njegovanu sijedu bradu. A kada je podigao malo glavu ja sam ustuknuo. Šupljinu očnih duplji prekrivala je bjelkasta mrena. Napokon sam se pribrao i rekao mu:
– Vidim da si slijep i stranac, jesi li se izgubio i zalutao u ovoj pustari?         I prije nego sam mu ponudio svoju pomoć, on je odgovorio:
– Uzvišenom Rahmanu hvala, ni približno poput drugih koji vid imaju. Kao ti, na primjer.
– Nisam, znam kamo sam pošao i zašto – rekoh mu malo ljutito.
– Sumnjam da znaš. Ono što kaniš učiniti preteški je grijeh koji će te odvesti do samog sekarskog dna. A ružno li je to boravište…
Zatečen njegovim riječima prišao sam mu korak bliže vičući: – Kako ti znaš što kanim činiti? Govori, tko si i odakle si?!
– Ja sam odani rob i štovatelj Veličanstvenog El-Hajjua. A ti bi trebao znati da Božja svojstva pripadaju samo Bogu, i da su propali oni koji Ga oponašaju. Samo On daje život i uzima ga, od kuda ti smjelost da Mu se inatiš, prkosiš? Moja vjera koju i ti pokušavaš slijediti, nije vjera nasilja i nepravde, već vjera besprijekornog sklada ljepote i mudrosti. Što je jasno, jasno je kao dan, a što nije, pitaj. Propituj ako treba i cijeli život kloneći se zamki neukih i smutljivaca. O svemu ima znanja, o itekako ima, samo ga potraži…                                                                                                           
Ni sam ne znam zašto sam se okrenuo prema sestri. Kada sam ponovo pogledao u njegovu pravcu, njega više nije bilo. Vidio sam samo kamen na kojem je sjedio i otisak njegovih stopala u pijesku. Momu čuđenju nije bilo kraja.                                 
– Vidje li ti kamo je nestao? – pitao sam sestru u nevjerici.
– Ne – kratko mi je odgovorila.
– A bio je tu i besjedio, jesi li ga ti vidjela i čula?
– Jesam, čula i vidjela..
Bože, kako čovjek može nestati tek tako, u sekundi? Okretao sam se oko sebe, i smeteno piljio u mjesto gdje je neznanac sjedio, ne znajući što mi je dalje činiti. U ušima su mi još odzvanjale njegove riječi i nametale mnoga pitanja. A kada bih god suočio kamen, neka čudna jeza podilazila mi je kožu. Odlučio sam se vratiti kući. Ocu i braći sam sve ispričao što mi se dogodilo. Braća su prasnula u smijeh, a otac mi je kazao da sam to sve netom izmislio kako bih prikrio svoju slabost. I dok sam se ja preznojavao što od silnog nemira, što od njihove tvrdoglavosti, otac je prijetio:
– Nisi ni ti ništa bolji, zaslužuješ što i ona.
Širom otvorenih očiju gledao sam ih odreda, odjednom mi se njihova lica učiniše ružna, imao sam osjećaj da će svakog časa nasrnuti na mene i sestru, koju sam instinktivno skrivao iza leđa. «A ne!», sijevnula je misao u zbrkanoj glavi, i kroz moja usta izleti do tada nepoznata odlučnost, zagrmio sam glasom koji je i mene iznenadio.
– Dosta, obećavam ti oče, nećeš je nikada više vidjeti! – te istrčao iz naše nastambe vukući sestru za ruku.
Ne da smo hodili, već trčali jedan dio puta. Sestra je još uvijek bila  uplašena jer nije znala moje namjere. A kada sam joj rekao da se ne plaši, i da ćemo otići tako daleko da nas nikada neće pronaći, na njenom do tada preplašenom licu, zatitrao je blagi osmjeh, istisnut darom plača i zahvalnosti. Tako je otpočelo moje putovanje. Kada smo prešli granicu pridružili smo se jednoj karavani što je išla u pravcu Iranske visoravni. Tih dana smo živjeli od hurmi i komadića kruha što smo dobili od dobrih ljudi. Tri mjeseca kasnije sestru sam dao za sina jednog starješine sela. Doimali su se dobri i gostoljubivi ljudi. Moja sestra je bila veoma lijepa i kad ju je mladić vidio, odmah ju je zaprosio. Nudili su mi razne darove za nju, ali ja sam samo uzeo devu i nekoliko potrepština za daljnje putovanje. Na rastanku sam im rekao da od roda nema nikog osim mene i dodao: «Mnoge nas majke rađaju siromašne, ali slobodne. Čestit imetak dobar je, bogatstvo duše bolje je. Sveznajući Allah je Svjedok svih zbivanja, pa i ovog današnjeg, sjedinjenju dvaju mladih života. Kakvi vi bili prema njoj, tako neka bude naš Gospodar prema vama. Navratit’ ću ponekad da vidim kako je.»
– U svako doba –  rekoše, i obećaše da neću požaliti zbog svoje odluke.
Zahvalni pogled s kojim me je moja sestra ispratila bio je kandilj koji mi je svijetlio na mom dugom i neizvjesnom putovanju. Nepunih sedam godina išao sam od jednog mjesta do drugog, i tragao za odgovorima poput onog neustrašivog, koji je putujući svijetom tražio strah, to jest ono što će ga prestrašiti. Ja sam tragao za znanjem koje ne proždire vrijeme, nadajući se kako neću poput njega traženo pronaći u smrtnomu hropcu.                                                                              
– U međuvremenu, jesi li shvatio značenje riječi neznanca, ma tko da je on bio? – pitao je Haris u ime svih prisutnih.       
– Da. Vođen njegovim savjetom uporno sam tragao, pitao i pažljivo slušao. Susretao sam veoma neobične i učene pojedince, i od njih dosta naučio. Između ostalog i to, kako je samo jedna Istina, ponekad teška, ali uvijek veličanstvena, i mnogo laži.  Naš Gospodar nas je obdario s pet čula, pet pipaka s kojima tičemo formu ovoga svijeta, i razum kako bi smo shvatili suštinu istoga.
Međutim, što su čula i razum za čovjeka ako ih ne koristi istovremeno? Što mu vrijedi čuti i dosta vidjeti, a malo ili ništa od toga razumjeti? Kad sam bio mlad pod pojmom «stradalnici», o kojima govori Časna Knjiga, smatrao sam kako su to ljudi koji će od nekog ili nečeg stradati. Kasnije sam shvatio da su to pojedinci koji izgube dio ili cijeloga sebe prodajući svoju dušu, neuzubillah, šejtanu. I sav sam se stresao pri pomisli da sam i sam bio skrenuo. Ali, hvala Bogu, On me povede preko one pustinje i  probudi moju žeđu za naukovanjem i spoznajama. Jedan život, jedna kaplja, a jedna čaša uspjeh je veliki, jer  je Božje znanje daleko veće i od svih mora, neograničeno…
– Što sad misliš o položaju žene u svojoj domovini?
– Mislim kako je, ne svugdje ni u istoj mjeri, diskriminirajući. Mnoge žene su zarobljenice tradicije temeljene na ružnim predrasudama iz doba mračnih vilajeta. Božji Poslanik je jasno rekao, kako je žena ličnost sama po sebi i da raspolaže svojom ličnošću kod udaje. A kako sam ja to onda mogao znati u sredini gdje su ljepotu naše vjere zasjenile mnoge tlapnje i novotarije neznalica,  – odgovorio mu je neobični gost.
Nadalje im je pričao o svojim iskustvima i susretima sa velikim Učiteljima, te tajnama arabijskog poluotoka zametene u vrelom pustinjskom pijesku, nad kojim lebde užareni dašci minulih stoljeća.
Svaki put po njegovom odlasku, Haris bi se duboko zamislio. Zaista bi čovjek uvelike obogatio svoje znanje i duh, kada bi mogao udahnuti miris stare slave na prostorima gdje koritom prošlosti još uvijek šumi zrela mudrost i sveta Istina. Istina koja kroz huku vremena pobija svaku laž i razotkriva sramotne namjere hudih smrtnika, da se unakazi njen sve značaj i prikriju nagomilani grijesi urotničkih obmana.

“Svatko je kovač svoje sreće”, govoraše i govore oni koji svega imaju u izobilju. Mnogi od njih mišljaše i misle kako je sve ovozemaljsko blago stvoreno upravo zbog njih, i da im je sve dozvoljeno kako bi ga se domogli. Ovo dvoje mladih ljudi nisu tako razmišljali. Blagodati u kojima su uživali stjecana su vjekovima. Bila je to djedovina, čuvana i nadograđivana očevim tridesetogodišnjim radom. Sreća, nisu ga ometale nevolje kao što su rat, vremenske nepogode, ekonomske krize, ljudska pakost…Sreća je i to što je imao podršku dobrih ljudi, iskrenu životnu suputnicu, harnu djecu… Da, bio je Faruk sretan čovjek, ali tu sreću nije iskovao novcem i zalio tuđom krvlju ili znojem, već poštenjem, žrtvom, ljubavlju i vjerom. Pa sve jedno nije se uznosio, oholio.., jer je bio svjestan da diljem svijeta mnogi podnose i veće žrtve, ali su opet jadni, gladni i siromašni. U njihovim sredinama rad se ne cijeni, poštenje je slabost, vjera obmana, žrtva glupost, a ljubav otrcana fora davno izgubljenog značenja.
Kao što morski valovi oblikuju obale, tako i sredine, životne prilike ili ne prilike oblikuju ljudske karaktere. Ono što je rijetko, skupocjeno je, i ono što je vrijedno dragocjeno je. A ima li veće vrjednote od čiste i plemenite duše?  «Nema», reći će Haris u svako doba, jer je jednu takvu zavolio.  Ukratko, Alma joj je prvo, ljubav drugo i sreća treće ime. Divan li je trenutak kada ju je susreo kao i život koji je s njom živio. Život započet u vremenu spontanijeg življenja i dubljeg obzira prema Bogu, Njegovim blagodatima, prirodi i ljudima. Uznastojali su ga proživljavati u pobožnosti, te drugima pomoći u tomu, nadajući se, da dok je god takovih na ovoj lijepoj planeti Zemlji, Božja srdžba će je mimoilaziti. Nije bitno gdje se mole: u džamiji, crkvi ili hramu, pred svima je jedino Pravedni Bog. Vjerničke duše su lađe a njihove molitve vjetrovi koji će ih, bilo kojim morem da plove, dopratiti do cilja, do sigurna sidrišta. Kada se u životu povuku sve horizontale i vertikale, putanja postaje jasna, kao i kraj. A ljudi ma čime bili zaposleni, to će ostaviti, ma koga ili što voljeli s njim i tim će se rastati. Ipak su samo vodena prašina koja nestaje u Božjem oblaku. U međuvremenu, od iskona do utoka imaju izbora dati od sebe najbolje, ili najgore, koračajući kroz život stazama Božanske svjetlosti ili tunelima đavoljih tmina, i kroz različitosti sa i bez kompromisa. Činiti svoj i tuđi život ljepšim uistinu mogu samo veliki ljudi, koji su svjesni nepotkupljive vječnosti i svoje prolaznosti. Jer ona je najbolji ljudski čuvar…

Dragi joj amidža Muhamed napokon ih je posjetio i vidio tu Ameriku. Nije ga se toliko dojmila, koliko lijep život i sreća njegove miljenice. Uvjerio se kako divne ljudske vrline vremenom ne tamne, već naprotiv, čuvane od nehaja i ogoljenja postaju još izraženije.  Oženio je sina i dobio dva unučeta. Dvoje vesele dječice koja su mu svojim nestašlucima razgaljivala monotoniju penzionerskih dana. Duboko u svojoj duši čuvao je sjećanja na svoju bratičnu Almu, zvijezdu čiji sjaj nije blijedio. Naprotiv.., uvjerena da je Dunja prepun duša lutalica čvrsto se držala putanje smisla i blizine Nura. Na njemu, Dunjaluku nije uočila ništa vrjednije, a što bi bilo preče od očuvanja njoj danog amaneta iz Ezela.

Njegova kći Esma udala se za Enesovog brata, Edu i još čvršće povezale ove dvije familije.
Selma se na iznenađenje svih udala za Emirovog mlađeg sina, Besima. Onog istog koji ju je nekad nervirao i čupao za kosu. Za razliku od Ade bio je mnogo ozbiljniji i ambiciozniji, što vragolastoj Selmi nije promaklo.
Alminog oca, Bekira, zbog primjerenog vladanja pustiše nakon jedanaest godina provedenih u zatvoru. Pričali su ljudi da su ga često viđali kako duboko zamišljen sjedi na malehnoj klupi, ili pognute glave korača po Alminom vrtu. I ako je suditi po onoj narodnoj, da najviše dobrih djela čini loša savjest, Bekir je to svojim postupcima dokazivao. Nasilje nad sviješću ogromna je šteta, pa ipak, u nadi i vjeri iznalazio je podnošljivost života, strpljivo moleći Boga za oprost. Ništa se brže ne osuši od suza, dok uzroci zbog koji poteku pamte se dugo, predugo..
Po izlasku iz zatvora još uvijek je bio daleko od oslobođenog bića. Životario je u tišini svoga svijeta kloneći se ljudi i njihovih zlih jezika. Ta, i njegova prošlost bi mu težak teret. Kad bi posustao i klonuo duhom, pogledom je tražio fotografije najdražih, i s njihovih lica crpio snagu za dalje. Vrijeme liječi, ali Svevišnji ozdravlja, pa dok je nade trpi se i boljka, a dok je sjećanja dotle i života, tješio se zagledan u ne zarasle staze djetinjstva svoje drage kćeri, jedinog djeteta.
Rukija, ta vjerna joj i draga prijateljica doseli se u njenu blizinu krajem devedesete godine. O ljepoti i iskrenosti njihova prijateljstva je li potrebno nešto više reći, do da je ono poput biserja u mnoštvu algi i mulja, a što rekoše svi oni koji su bili svjedoci tog prijateljstva.
I rekoše još, da i dan-danas kad zapiri lagahni lahor i zatreperi lišće na stablu jabuke, johe i žalosnih vrba, čuje se šapat stanovnika palčaka. Šapat o djevojčici koja u patnji nauči praštati i poslije žrtve uzimati, vjerujući kako samo oni što vole mogu biti voljeni..

A potom sve utihne.., zamre svaki šum. Čučeći u spomenaru, u napregnutom osluškivanju čeka se sljedeće proljeće. Vrijeme kad dolijeću prve laste i donose nove glase o daljnjoj sreći one, kojoj se  pomalo usnula krajiška ljepota još uvijek neumorno nada….

 

 

 

—   K R A J   —

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

dghjrojzuiofhjdawdawda

gggggggggg